Otkako je 1769. godine počela evidencija potresa u cetinskom kraju, najveći zabilježeni potres dogodio se 2. srpnja 1898. godine s epicentrom u Sinjskom polju, kod Trilja, s magnitudom od 6,6 stupnjeva prema Richteru. Bio je to puno razorniji potres od posljednjeg zagrebačkog koji se dogodio 22. ožujka 2020. godine i imao je magnitudu 5,5 prema Richteru, ali i od najvećeg potresa u Petrinji 29. prosinca prošle godine s magnitudom 6,2 prema Richteru.
Spletom okolnosti došli smo do izvješća koje je carskoj vlasti u Beču u pisanom obliku podnio Adolf Faidiga, predsjednik Komisije za potres za Dalmaciju i Istru, a koje se čuva u arhivu Akademije znanosti u Beču. Adolf Faidiga predstavio je izvješće 14. studenoga 1901. godine, a tiskano je i arhivirano 1903. godine. Čitajući spomenuto izvješće, sama od sebe nameće se usporedba o ekspeditivnosti tadašnje carske i današnje hrvatske demokratske vlasti.
Iako je car Franjo Josip I. vladao pune 62 godine (1848. - 1916.), čovjeku je na trenutak žao što ni danas nije na istoj dužnosti. Ekspeditivnost njegove vlasti, promatrana kroz procjenu šteta od najrazornijeg sinjskog potresa, svjetlosnim godinama je ispred današnje. Odmah poslije potresa Adolf Faidiga dobio je zadaću da na terenu utvrdi opseg nastalih šteta, osigura zbrinjavanje ranjenika, procijeni vrijednost šteta te distribuira odobrenu državnu potporu.
Smrtno stradalo šest osoba
Faidiga je formirao dvije komisije za procjenu, od okružnih povjerenika. U prvoj komisiji bili su Nicolaus Giuppanović i Achilles Savo, a u drugoj dr. Paul Freiherr i Carl Cicin. Njih četvorica su u 20 dana obišli 21 potresom stradalo naselje, od kuće do kuće, te utvrdili i procijenili vrijednost svih nastalih šteta. Da im je carska vlast stavila na raspolaganje računala, kakva imaju današnji procjenitelji, možda bi u tih 20 dana proveli i obnovu. Komisije su utvrdile da je najveća šteta bila u selu Vojnić, gdje je zapravo bio epicentar, ali teško su stradale Košute, Čaporice, Gardun, Turjaci, Ugljane. U Vojniću je porušeno 38 posto kuća, u Gardunu i Košutama 36 posto, Čaporicama 28 posto, Turjacima 17 posto...
Potres je oštetio ukupno 9852 objekta u 38 naselja, a procijenjena vrijednost štete iznosila je 485.666 novih guldena austrijske vrijednosti. Od ukupno procijenjenog iznosa nastale štete na poljoprivredna gospodarstva odnosilo se 111.737 novih guldena, na komunalne objekte 150 novih guldena, na privatne kuće 312.329 novih guldena, na crkve 49.550 novih guldena i na školske objekte 11.900 novih guldena austrijske vrijednosti.
Pomoć je odobrena ekspresno i odmah je distribuirana. Država je odobrila ukupnu potporu od 200.402 novih guldena ili 41,26 posto vrijednosti procijenjene štete. Distribuirano je 190.826 novih guldena ili 95,22 posto odobrene državne pomoći. U izvještaju se navodi da je u potresu smrtno stradalo šest osoba, i to tri u Turjacima (dvije žene i jedno dijete), dvije osobe (obje djeca) u Košutama i jedna (žena) u Vojniću. U devet stradalih naselja ozlijeđene su 63 osobe iz 52 obitelji i to 14 muškaraca, 39 žena i 10 djece. Najviše ranjenih bilo je u Vojniću (15), Turjacima (11) i Košutama (10). Posebno poglavlje u izvješću odnosi se na izvore i bunare koji su u potresu također teško nastradali.
Rupe u zemlji
Tako su presušili izvor u Vedrinama, župni bunar u Otoku, bunar Malora u Glavicama, izvor u Gali, bunar Stipanovac na cestri Sinj – Han, cisterna u Vrpolju, bunar Pištak, bunar u Vojniću, bunar Selza u Košutama, bunar Paštak u Bučanima, bunari u Jabuci i Vedrinama, Glavicama, Gardunu, Čaporicama, Turjacima...
I, da, jednako kao i poslije potresa na Banovini i u cetinskom kraju stvarale su se rupe u zemlji, veliki rascjepi, a dogodila su se i velika obrušavanja kamenja u Gardunu, Bisku, Turjacima, Docu i Klisu. Ovo izvješće koje čuvaju u arhivu Akademije znanosti u Beču sigurno nisu pročitali odgovorni za postpotresnu obnovu Zagreba i Banovine. Da jesu, ne bi se sigurno dogodilo, danas tehnološki svjetlosnu godinu poslije najvećeg potresa u cetinskom kraju, da je u Zagrebu trebala godina dana za donošenje prvog rješenja o obnovi te da na Banovini ni poslije više od tri mjeseca od potresa stradale obitelji nemaju krov (čitaj kontejner) nad glavom, da žive bez električne energije, vode, kupatila...
Još nešto: u izvješću se ne navodi da su stradale obitelji napustile svoja naselja. Vjerojatno su uz pomoć distribuirane državne potpore zasukali rukave kako bi otklonili posljedice potresa i nastavili živjeti u svom zavičaju. S Banovine se, prema objavljenim podacima, već iselilo više od dvije tisuće građana. Koliko će ih se još iseliti dok se otklone posljedice potresa? Hoćemo li, kao i poslije poratne obnove, dobiti obnovljene stambene obiteljske kuće u kojima nitko neće živjeti?