Upravo smo svjedoci nove strateške podjele svijeta, gdje hrana postaje najjače i najubojitije oružje, tvrdi prof. dr. sc. Ivo Grgić s Agronomskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, odnedavno posebni savjetnik ministrice poljoprivrede Marije Vučković.
- U kovitlacu smo ludila gdje sve manje važi ekonomska i zdravorazumska logika, ludila gdje profitiraju samo špekulanti, a dugoročno najviše gube - potrošači. Ali u tom sveukupnom kaosu mogu se nazrijeti konture 'igrača' koji upravljaju izazvanom krizom i jednom kada se ova anarhija okonča, kada se spoje komadići razbijene, naizgled krasne globalizacijske ploče, vidjet ćemo novi raspored snaga, kaže dr. Grgić, dodajući da pritom misli na velike svjetske sile, a ne na bilo kakve teorije zavjere.
A gdje smo u toj priči mi, "mali", kako će se blokada ukrajinskih luka i posljedična kriza u opskrbi žitaricama lančano odraziti na nas?, pitamo profesora.
- Potrošnja hrane, pa i pšenice je duže razdoblje bila stabilna, kako kod nas tako i šire. Svjetska ponuda kao rezultat povećane proizvodnje je u bila u porastu, ali potražnja nije reagirala pa smo imali i njezinu nisku tržnu cijenu. Potražnja je u gospodarski razvijenim državama bila ograničena cjenovnom neelastičnošću potražnje, a u velikom dijelu svijeta niskim ili spororastućim dohotkom stanovnika. Nakon krize uzrokovane pandemijom COVID-a 19, nakon toga i ratom u Ukrajini, povećale su se špekulacije s poljoprivrednim inputima te još više s terminskim cijenama pšenice te svjedočimo natjecanju u proricanju katastrofe. Cijena neopravdano, gledajući ekonomski, leti u zrak...
Ima li Hrvatska razloga strahovati od nestašice?
- Ne. Hrvatska ima dovoljno pšenice i nikada nije bilo niti će biti opasnosti od nestašice, jer naše godišnje potrebe su oko 500 tisuća tona, a višak proizvodnje koji je u prosjeku isto toliki se izvozi.
Što bi država trebala učiniti u takvoj situaciji? Povećati robne rezerve, pomagati velikim poljoprivrednim subjektima, jer rastu i cijene goriva i mineralnih goriva?
- Država bi trebala zaštititi najosjetljivije djelatnosti i skupine stanovništva. Nisam zagovornik velikog državnog uplitanja u ekonomske tijekove, posebno u obliku zabrana, ograničenja, zamrzavanja i sl. jer sve vodi do urušavanja ekonomskog potencijala, kako kapitala tako i ljudskog. Pa tako niti u poljoprivredno-prehrambenom lancu. I koliko god zvučalo nepopularno, država treba s jedne strane rasteretiti proizvođače nepotrebnog te s druge strane spriječiti manipulacije, grabež i lov u mutnom.
Posljednjih se dana velika polemika vodi oko pšenice i dojam je da se koristi opći osjećaj straha ne bi li se zamračila istina, a to je da pšenice ima dovoljno te da cijene prerađevina kao što su kruh, peciva i tjestenine neopravdano lete u nebo. I to je opasno, neozbiljno jer je potražnja za kruhom cjenovno neelastična tj. kupci kupuju bez obzira na cijenu. Radi se o klasičnom kriznom profiterstvu, a slična situacija je i kod drugih proizvoda i roba.
Dakle, nema razloga za "zamrzavanje cijena", kao u slučaju goriva?
- Mislim da ne. Jedino preostaje pomoći potrošačima s manjim dohotkom, a proizvođači pšenice neka se bore i upozoravaju na nefer odnos s otkupljivačima i prerađivačima koji ubiru veći dio. Robne rezerve imaju svoju svrhu i domet utjecaja. Zazivanje da se otkupi stotine tisuća tona pšenice u robne pričuve je neozbiljno i samo potpiruje cjenovni balon. Ali i ratari neka ne zaborave da ako profitiraju danas, ne znači da će i sutra.
Ratu u Ukrajini ne nazire se kraja. Svi strahuju da će se nastaviti i rast cijena hrane. Do kada možemo očekivati trend rasta cijena?
- Cijene hrane će rasti dok postoji kupovna moć i ono što me plaši je pojava još većih razlika između pojedinih država. Hrana, kao što rekoh, postaje oružje svih jačih svjetskih aktera i nema velikih razlika između države A i države B.
I prije ovog rata velik dio čovječanstva je bio na rubu gladi ili je doslovno umirao. I nitko se nije previše zabrinuo dok nije došao u situaciju da se mora odreći izleta ili novog mobitela zbog porasta izdataka za prehranu! Situacija nije kritična, ali budući da nikad ne dolazi samo jedna nesreća, ovo što se događa otklanja nam pozornost od stvarnog problema, a to su klimatske promjene. Kada one postanu dominantne u utjecaju na poljoprivrednu proizvodnju, u onom negativnom dijelu, tada će nastupiti problemi.
Neke već i vidimo?
- U Hrvatskoj već imamo značajne probleme gdje se na pojedinim područjima događaju kombinacije jakih vjetrova i tuče, iza čega ostaje pustoš. A u međuvremenu i suše ili poplave. Mi smo na sve to nespremni. Zbog toga se u srednjoročnom razdoblju može očekivati veći porast cijena hrane, odnosno njezin nedostatak, što će pokrenuti velike migracije. Ali neki kažu da to i nije povijesno nešto novo, jedino sada imamo i nuklearno oružje umjesto koplja i mača.
Kriza će utjecati i na promjenu nekih potrošačkih navika, što i ne mora biti loše. Evo, recimo, možda ćemo manje bacati hranu? Možda ćemo drukčije planirati sjetve?
- U pravu ste jer bilo koja značajna promjena, dobra ili loša, djeluje na naše ponašanje. I tu nemam straha, ako nemam za kruh jesti ću rižu, ako mi je skupa junetina tu je piletina. Ali ne vidim na vidiku promjene u tehničko-tehnološkom dijelu, značajnije promjene kod selekcije i genetike, promjene koji su znanstveni i praktični odgovor na ugroze koji dolaze.
Glavni igrači u tom dijelu su sve manje javne znanstvene institucije, fakulteti i instituti, a sve više laboratoriji multinacionalnih kompanija. I to ne bi bilo loše ako bi javnost imala nadzor nad onim što se tamo događa i priprema. Multinacionalne kompanije su naddržavne institucije, ogromnog utjecaja danas, a izgleda još i više sutra. A što sijati, uzgajati, odlučivat će pojedini proizvođači vođeni svojom logikom. Naredbena ekonomija je daleko iza nas i jedino dogovor na razini EU-a može poticati ili destimulirati određene proizvodnje.
Mnogi u kriznim situacijama olako zagovaraju samodostatnost u kojoj bi glavni mehanizam bila zabrana izvoza poljoprivrednih proizvoda na EU tržište, ali pritom zaboravljaju da nijedna članica to nije učinila i da to nije u skladu s europskim normama? Što kažete na takve prijedloge?
- Do unazad petnaestak godina spomenuti samodostatnost je bilo nazadno, mirisalo je na socijalizam, kao da zagovor velikog državnog upliva koji čujemo danas nije relikt prošlosti. Samodostatnost nije samo "proizvesti do razine vlastitih potreba", ona je širi pojam i pretpostavlja kvalitetno korištenje raspoloživih proizvodnih resursa vodeći se praksom dobrog gospodara.
Ona isključuje devastaciju, primjerice poljoprivrednih površina, ali uključuje pravovremenu i tehnički kvalitetnu agrotehniku, isključuje prekomjerno proizvodno opterećenje krave, ali uključuje dobro strukturiranu ishranu, ona uključuje proizvodno povezivanje proizvođača horizontalno i vertikalno, a ne njihovo pribrajanje i sl.
Naravno, sve se mjeri i količinom, kakvoćom i cijenom. Kod takvog pristupa nema potrebe zazivanja zatvaranja domaćeg tržišta jer potrošači moraju imati izbor s obzirom na svoj raspoloživi dohodak, a otvoreno tržište je korektiv naših nastojanja. I suludo je zazivanje izolacionizma bilo koje fele.
Dolaskom turističke sezone aktualiziraju se uvijek i ove dvije teme – zašto hoteli uvoze hranu i zašto domaća proizvodnja, od jadranskog agrara preko ruralnih područja Dalmatinske zagore pa nadalje, ne prati potrebe turizma? Je li moguća sinergija turizma i poljoprivrede?
- Hoteli su zasebni "proizvođači profita" i njima treba stalnost proizvoda, određene kakvoće i cijene koji se uklapaju u "cijenu njihova proizvoda". Smatram da kakvoća i cijena nisu problem, nego jamstvo stalnosti opskrbe. Dohodak iz turizma, naročito u dijelu iznajmljivanja, nepovoljno je utjecao na poljoprivredu i prostor u jadranskom zaleđu, s izuzetkom Istre. Stanovništvo je migriralo u priobalje za većim i "lakšim" dohotkom, a ruralni prostor je ostajao zapušten.
Promjene u zahtjevnosti turista koji sve više traže i "ono autohtono", a to su hrana i piće, potiču i domaću proizvodnju, a izgradnja ruralnih kuća za odmor, ruralnih hotela i sl. potiču i obnovu komunalne i društvene infrastrukture. Sela se bude. I sinergija turizma i poljoprivrede ima priliku revitalizirati prostor i proizvodnju i ako je propustimo, loše nam se piše.
Tvrdite da je upravo turizam put do vraćanja života u demografski opustošene dijelove Dalmacije, prije svega Zagore. Možete li to pojasniti jer na prvu zvuči pomalo nestvarno? I sami ste iznosili podatak da Hrvatska kroz turizam plasira jedva petnaestak posto svoje proizvodnje?
- Baš ovih petnaest posto je prilika da to povećamo na trideset, jer hrvatsku turističku potrošnju se s pedeset posto podmiruje uvozom. Uvoz za turističku potrošnju treba biti znatno manji, ali za tako nešto moraju postojati čvrsti partnerski odnosi, pri čemu su na potezu naši proizvođači. Usitnjenost proizvodnje, veliki proizvodni rizik uvjetovan pojedinačno visokim troškovima u području zaštite od elementarnih nepogoda nisu jamstvo proizvodnje koje očekuje turistička industrija.
Ali svaki proizvođač ima svoje "mjesto pod suncem". Onaj manji kroz ruralni turizam i prodajom na kućnom pragu, onaj veći međusobnim udruživanjem i prodajom kroz maritimni turizam i u izvoz. A najveći proizvođači su se već dobro pozicionirani, kako unutar Hrvatske, tako i vani.
I bez globalnih problema, imamo mi svojih problema – evo recimo kad je u pitanju okrupnjivanje i korištenje poljoprivrednih površina? Nisu nam ni inflacija ni Putin krivi što ne koristimo čak nekih 500 do 800 tisuća hektara?
- Naveli ste dva problema. Okrupnjavanje je proces koji se na ovim prostorima teže odvija jer smo više imali proces cijepanja gospodarstva i poljoprivrednih parcela. Bez jasnog cilja i dugoročne poljoprivredne sigurnosti teško je očekivati okrupnjavanje površina koje se ipak događa, najčešće uz već veća gospodarstva koja jačaju. Postoje poznati modeli okrupnjavanja pri čemu nitko ne bi gubio, ali vlasnik zemljišta mora racionalno, a ne emotivno razmišljati, mora ga "biti sram da je ono neiskorišteno" i uz pravičnu naknadu ga s drugim vlasnicima ponuditi postojećem ili budućem poljoprivredniku. Vrlo često to zahtijeva i komasaciju koja mijenja krajobraz i treba pomiriti ta dva aspekta. Trenutno je u pripremi projekt komasacije 18 tisuća hektara, što i nije malo ako se prisjetimo da skoro 40 godina nismo ništa učinili!
Tragično je da nemamo podataka ne samo o stanju nego niti o površinama koje se ne obrađuju, a vrlo često su i vlasnički nesređeni odnosi. Neobrađene površine se povećavaju, odnosno rastu troškovi kultiviranja takvih površina. I jednostavniji je bio proces zapuštanja tih površina nego rekultiviranje.
Ali "veseli" me da o ovom problemu govore osobe koje su pobjegle iz poljoprivrede, pobjegle sa sela, osobe koje se glođu sa svojtom dok i zadnji kvadrat ne podijele, osobe koje u konačnici kupuju "provjereno uvozno". I ovdje je uloga države da to riješi. I mislim da će to i učiniti, kao i drugo u području poljoprivrednih površina jer već ove godine mnogi poljoprivrednici će imati problema s dijelom površina koje obrađuju, a nisu riješeni vlasnički odnosi.
Gdje je u rješavanju svih tih problema znanost, struka, je li dovoljno aktivna?
- Ona često živi svoj paralelni svijet, vrednovan brojem citata, impact factorom, vrlo često izvan stvarnosti i doticaja s realnim, proizvodnim svijetom. Veliko je lutanje u visokoškolstvu, gdje se bez kvalitetnih analiza kreiraju studijski programi s predmetima koji zadovoljavaju satnicu nastavnika, ali ne i ono što nas čeka, i to ne za deset, nego za trideset godina. U nadolazećim godinama imat će priliku dati veći doprinos hrvatskoj poljoprivredi, na primjer kad je u pitanju transfer znanja do proizvođača.