Igra mačke i miša na Vruji se nastavlja. Koncesija na tamošnjem pomorskom dobru još će jednom biti oduzeta, a koncesionar će se još jednom žaliti. A prava je vijest da tu vijesti uopće nema.
Vijest, naime, glasi: Županijska skupština Splitsko-dalmatinske županije na svojoj sjednici 6. prosinca naložit će tvrtki "Point Split" u vlasništvu Stipe Latkovića da kao koncesionar u roku od 90 dana napusti pomorsko dobro na području Vruje.
A prava vijest trebala bi glasiti: Ništa se bitno na Vruji neće promijeniti nakon što Županijska skupština Splitsko-dalmatinske županije na svojoj sjednici 6. prosinca naloži tvrtki "Point Split" u vlasništvu Stipe Latkovića da kao koncesionar u roku od 90 dana napusti pomorsko dobro na tom području.
Ekskluzivan resort
Kako znamo da se ništa neće promijeniti? Tako što smo ovaj film već gledali. Uostalom, čak i da se promijeni, pa da Latković ostane bez koncesije na plažu, sve ono iznad nje, sav onaj oskvrnuti pejzaž s kamenim kulama, kloriranim bazenima i nepreglednim serpentinama, tajkun će i dalje na internetu reklamirati kao svoj ekskluzivni resort. I praviti se kao da je uistinu tako.
Vruja je uvala smještena na granici između omiške i makarske rivijere, komadić svojeg mora na njoj ima i općina Zadvarje, a na samom njezinu podanku nalazi se sklop kamenih kućica, danas pretvorenih u turistički kompleks pompozno nazvan "Grad vode i vjetra". A tako ga je nazvao poduzetnik Stipe Latković, koji Vrujom upravlja već 20 godina i predstavlja se kao njezin vlasnik iako vlasnički list još uvijek glasi na Republiku Hrvatsku.
Tijekom svog tog vremena o Vruji je napisano bezbroj članaka. S naglaskom na bespravna postupanja Stipe Latkovića. Pisalo se tako i o putu kroz borovinu u vlasništvu Hrvatskih šuma koji je Latković probio od Jadranske magistrale do mora, putu koji je prvo bio vatrogasni, da bi s vremenom prerastao u popločanu cestu, a pisalo se i o plaži s lučicom na kojoj je Latković radio što ga je volja.
Za one koji ne čitaju previše i koji Vruju teško mogu locirati, recimo tek kako je ta uvala prije svega bila poznata prema svojoj surovosti i nepristupačnosti, kako joj se moglo pristupiti isključivo morem i kako je to jedan od glavnih razloga što je ostala divlja i lijepa. Dotaknuta jedva toliko da bi je se spominjalo.
Sve to promijenio je Stipe Latković. Umjesto da Vruji pruži ruku, on je na nju poslao bagere. I nimalo se nije obazirao na zgražanje javnosti. Ni na kaznene prijave. Ili inspekcijska izvješća. Na zabrane radova i službene naloge da sve što je uništio vrati u prvobitno stanje.
Tako je bilo i s plažom na koju je 30. svibnja 2014. godine dobio koncesiju i uz koju je bez dozvole izgradio lukobran. Da mu gliseri imaju gdje pristati.
Uzaludno slavlje
Zašto je Latković gradio bespravno? Zato što može. Zašto je na plaži postupao protivno dobivenoj koncesiji? Zato što mu nitko ništa ne može.
Županija je već pokušala Latkoviću oduzeti koncesiju na pomorsko dobro. Prije tri godine. I odluka je bila donesena, svečano potpisana, slavilo se naveliko tih dana. Uglavnom u domovima nastanjenim naivcima.
Latković se na odluku žalio, a Ministarstvo mora, pomorstva i infrastrukture žalbu je nakon dvije godine – čemu žurba – prihvatilo. Županija je sve bila fino objasnila, i kako je koncesionar dobio pravo korištenja plaže isključivo u svrhu obavljanja turističke djelatnosti, na primjer iznajmljivanja suncobrana i ležaljki, i kako ni govora nije bilo ni o kakvoj gradnji ili rekonstrukciji postojeće lučice, a pogotovo ne o lukobranu, ali uzalud. Ministarstvo mora žalbu je odbacilo, da bi Upravni sud u Splitu onemogućio Županiji žalbu na to rješenje utvrdivši da je nedopuštena.
I sad idemo iz početka. Županija će Latkoviću oduzeti koncesiju, on će se žaliti – imat će 15 dana da to učini – pa će ta žalba biti prihvaćena... A čak i ako ne bude tako, ako Latković popusti, jer i njega godine stišću, za Vruju to neće ništa značiti. Ona je nepovratno uništena. A građani se do nje mogu spustiti tek kako bi prosvjedovali, kao ljetos, i rugali se državi koja je sve to skrivila.