Sastanu se tako živi s mrtvima. U onome mističnome procipu između svitova: kad se smrkne, kad još zemaljskin šamatorjen šetaju osvidočeni sveci i oni koje ćemo tek ko svete pripoznat, a već sutradan će istin grobljanskin stazama za njima proć svi naši koje smo tužni ispraćali kroz vikove. U "Mrtvoj noći", između Sisvetih i Dušnog dana.
Sastanu se, rekosmo, pa predikaju, upitaju se je li kako ove godine grožđe medilo, jel se mlado vino otočilo i rakija ispekla. Ganga li se za Veliku Gospu i peče li se za Svetoga Stipana, kraj donje crkve. Je li dolazijo iko naš iz Nove Zelande i Australije, je li po ikome došlo pismo odota.
Pa se ni dandanas načudit ne mogu kud je Brdon prošla autocesta, ko je ikad moga mislit da će je iko živ kroz Ljut probijat. Još se čude i da domaća naša čeljad ode priko svita, a strana se liti dolazi u selo odmarat. U novin bazenin se namakat! Trista čuda u jednoj jedinoj noći se pripovidi.
A živući se vazda pitaju kako je tamo, s one strane i vidi li se našin starin doć amo. Zove li ih k nama miris cvića, mesliđana i svitlost bezbroj svića. Čuju li se tamo, s druge strane vrimena, čuju li se dobro zvona s preslice Svetoga Mijovila. To in živi u "Mrtvoj noći" viču: “Nismo vas zaboravili!”
Drevni je to rašćanski običaj: narod se skupi, loži vatru i zvoni mrtvački. Brecaju zvona, ljudi potežu konope. U crkvi čitaju iz knjige umrlih. Nema toga nadaleko.
- Nekad se zvonilo po cilu noć, nije se nikako prikidalo. Svak zvoni za svoje mrtve. I odrasli, i žene, i dica. Ko god oće! Zvoni se mrtački: jezičak udara u zvono samo u jednu stranu. Obično se zvoni u paru, sa dva zvona. Vani se naloži grabovina, kljenovina, jasenovina, šta se nađe. To je naša stara tradicija. Nikada se prikidala nije: ni u ratovima, ni u komunizmu, ni u koroni, a virujemo da i neće. Nastojimo je sačuvat, dica dođu i vole zvonit, evo ih i večeras imade, iako je naroda sve manje u selu - tumači nan Mate Bašić.
Marijo Lendić zadnji je momak na Brdu. Gorskome rašćanskome dilu. Autobuson razvoza dicu u školu u Zagvozd i kući. Desetak je to sela širon općine, a skupi se pedesetak đaka putnika. Dvadeset i dvi su mu godine:
- Zvonin za svaku "Mrtvu noć", baren već deset godina. Otkad san dite bija, a i dalje ću... Naša san u knjigi strica: Ivan Lendić, hrvatski branitelj. Poginija 13. rujna 1991. godine u Kruševu, zadarsko zaleđe. Četvrta brigada. Naša san i didova brata, don Ivana Lendića. Taman misec dana ima da je umro.
Knjiga je kronika umrlih Rašćanaca u zadnjih sto godina. Svaka stranica je jedan dan u godini i tu se upisuje kad je ko otputova. To je pismena veza ovoga i onoga svita.
- Eto, traži dalje, jel ti did još živ?
- Dašta je, eno ga u Lendića!
- Uh, nemoj mu kazat da smo pitali je li živ!
- Ha-ha-ha, neću.
- Ima li života, di se izlazi?
- Zagozd, Imocki, Posušje...
- Čuj, Posušje?! Ima li išta bliže?
- Šta se čudiš, u Posušju ti je najbliže disko! Iđe cili Split, Makarska...
Navratija je i Tomislav Lendić. Radi u Ministarstvu vanjskih poslova, trenutačno u našoj ambasadi u Sarajevu. A nema di nije bija: u Washingtonu, Bruxellesu, Kuvajtu i Afganistanu:
- Ko će zaboravit svoje korijene i didovinu! Pokojni ćaća, dok smo bili manji, a on živ, dovodija nas je na "Mrtvu noć". Tada, dok još nije bilo javne rasvjete, dok su gorili samo lampioni, ugođaj je bija još lipši, mističniji, topliji. Ovo je unikatan pučki i vjernički običaj povezivanja nas živih s našim mrtvima, s našim dubokin korijenima. Čast mi je da sam doveo četvoro svoje dice, ko što je mene moj ćaća vodio. Nadan se da će i moja dica sutra dovodit svoju. Dok buden moga, dolazit ću - kaže Tome Lendić.
U crkvene klupe sile Marija Pavlinović, Nada Pavlinović, Ankica Selak i Veselka Lendić. Pripovida se o svemu. Ankica živi u Belgiji. Donila je i belgijske čokolade, da se nađe u "Mrtvoj noći". Pitaju je žene što je reporterima rekla da je u nje Selakovo prezime:
- U Belgiji žene ne uzimaju muževo prezime, već ostavljaju divojačko. Tako se piše u svin dokumentima.
- A kako van je mužu prezime?
- Marechal. Ime mu je Thierry.
- Voli li doć u Rašćane?
- Rašćane voli više nego mene! Kupija je kuću ovde, posadija loze, pojatu obnovija, bazen iskopa. Zna ga svak živ u Rašćanima. Nikidan s jednon razgovaran i pita me ona da koja san. Ja počela tumačit, a ona govori: "Aaaa, znaden, znaden, ti si od onoga Belgijanca žena!"
Donile su i okripu: ima vina, domaće orahovice, soka i kolača.
- Bilo je i fritula, dica sve izila. A jedne godine pekli smo i kumpire u onoj prpi od vatre prid crkvon - viče Marija.
Pričamo kako je nekad bilo, o tomu je lakše divanit, svak se lipoga sića, grubo zaboravi da je ikako i bilo, a šta nas sve još čeka - ko će znat:
- Uvik se kazivalo da je prid oni rat, 1936. godine, u Rašćanima bilo više krizmanika nego u Makarskoj! A prid ovi se pivalo: "Svaki drugi u Makarskoj stranac, svaki šesti Rašćanac!" Šta ćeš, odoše svi priko Staze i Turije - veli Nade.
- Ovo je slipo crivo, sve od Zagvozda do Vrgorca. Mladi odlaze, a i stari isto. Samo što ne iđu na isto misto... Bijo san i ja po svitu, u Njemačkoj desetak godina priko biroa, al san se vratijo. Prvo u Makarsku, onda amo gori, more bit već i petnest, šesnest godina. Mirniji mi život, ugodniji. Neslužbeni san remeta. Zvonin nediljon, a i u "Mrtvoj noći". Taman odzvonili nevista mi Ana i ja - kaže Ante Pavlinović.
- Napiši da nemamo busa. Možda nan župan Boban pošalje, inače neće više glasa ovde dobit. Ne triba nama velik bus, dosta će bit i oni s desetak sidala - domeće Marija.
- Imate li dućan?
- Samo pokretni! A pošte nema odavno - odmahuje rukon Nade.
- Nema više ni kršćene soli - viče Marija.
- A šest autobusa je nekad bilo dnevno, po tri u svakome pravcu. Iša je poštanski, oni žuti, iša je i sarajevski, pa vrgorački Jadrantrans. Niz Donje Rašćane. Na Brdo i Autopoduzeće Imocki - nabraja Nade.
Sveti Mijovil najstarija je crkva u Imotskoj krajini. Nesrića je bila s tin podilama. Do 1952. godine, Rašćane su pripadale imockomu kotaru i to je bilo jedinstveno selo. Da ne pekljamo vele, onda je razdvojeno na Gornje Rašćane i Rašćane. Prvi su danas dio općine Zagvozd i protežu se Brdon. Ili Stranon. Drugi su dio grada Vrgorca, a vataju samo dio Brda i cili donji kraj. Od Župe do Kozice. U stara doba, u rašćanskome šamatorju kopali su se i daleki Runovićani. Crkvi je 420 godina, izgrađena je - kažu kronike - 1599. godine. Neki izvori spominju i 1601., ali sve je to u pet deka.
- Mijovil je župna crkva za cilo selo. I župa sv. Mijovila arkanđela je jedinstvena, ko i katastarska općina. Jedino je ostala administrativna podila na Gornje Rašćane i Rašćane. Zanimljivo, u selu ima i druga crkva: doli, malo niže niz cestu. Posvećena je svetomu Stipanu. I ona je stara, ali Mijovil je stariji - objašnjava nan Mate.
Baza je i da je kod Mijovila glavni dernek za Veliku Gospu, a ne na arkanđelov dan. U donjemu kraju časti se Stipandan. Jednako je tako baza da su još davni makarski fratri dolazili u Rašćane i držali misu pod kljenon. Tek kasnije tu je nasta Sveti Mijovil. A drevni kljen iz šamatorja propa je nakon pola milenija. Današnji Rašćanci, veli Bašić, posadili su novi.
- Veliko je selo, raštrkano, imade blizu triestak košiluka. Prije podile, na popisu 1951. godine, bilo je dvi iljade stanovnika. Danas možda ukupno 140. Brdo je raseljeno skroz, ne znan ima li sve skupa 30 ljudi danas. Oša narod, još od šezdesetih godina, većinon u Makarsku i Split, a mnogi u Njemačku, Australiju, Novu Zelandu - govori Mate ko da čita iz knjige. Živih.
Kiša je počela propadat. I gasit vatru prid Svetin Mijovilon. Treperi mlijun lumina. Svitle u tmini. Zvona još brecaju. Duga je "Mrtva noć".
Reka bi Matoš: "S neba rosi mir."