Djevojčica nestala usred najveće gužve, majka je vikala... A onda se cijelo mjesto diglo na noge

Za šetače, za masu domaćih i turista koji su tu večer prije koji dan šetali zapadnim dijelom supetarske rive, bila je to duboko teška, dramatična scena. A u njenom centru žena od oko 40 godina, s malim djetetom u kolicima, unezvijerena, u pratnji isto tako uznemirenog supruga.

Oboje u paničnom, mučnom traženju petogodišnje kćerkice koja je na trenutak ispustila roditeljsku ruku, i izgubila se u mnoštvu šetača. Kolona je samo povukla sa sobom. Bila bi to samo još jedna mala obitelj turista, ispostavilo se kasnije iz Švedske, na koju u tom moru gostiju nitko ne bi ni obratio pažnju da žena nije očajnički počela uzvikivati Isabel, Isabel.

Plakala je, kako je vrijeme odmicalo sve jače, glasnije, histerično izričući stalno to isto ime. U jednom trenutku kada je njen očaj nadglasao buku, buka oko nje se stišala. U tom trenutku sve je u Supetru stalo, ljudi, domaći, stranci, mladi, stari, svi su shvatili da se pred njima događa nešto loše. I bez razmišljanja im skočili u pomoć. Dizali su se iz kafića, prekidali su s kavama, pićem, sladoledom, večerom. Okružili su malu švedsku obitelj pokušavajući shvatiti problem.

- Žena je bila u totalnom šoku, vrtila se oko sebe, ona, kolica, malo dijete. Suprug oko njih. Stalno je ponavljala Isabel, Isabel. Odjednom se počela histerično derati, bila je u totalnom kaosu, izmučena, uplašena. Teško za gledanje - veli jedan Supetranin.

Prvi joj je pristupio Robert Barilla, domaći, shvativši da je majka u tom turističkom kaosu izgubila kćer. Dok je pokušao iz nje izvući bilo kakav podatak, sakupilo se oko njih već 30, 40 50 ljudi koje je roditeljska tuga digla na noge. Barilla je shvatio da je riječ o djevojčici od pet godina, maloj, plavoj Isabel obučenoj u bijelu haljinicu.

Majka nije bila u stanju više ni pojašnjavati, no otac je bio pribraniji opisavši kako su odsjeli u jednom od turističkih naselja Supetrus hotela. I kako curica na ruci nosi narukvicu što su je dobili u resortu.

- Jednostavno nismo imali više vremena, otkrili su mi da je traže bezuspješno već 40-ak minuta. Odmah sam zvao policiju, istog trena su poslali patrolu. U tom jednom trenu djevojčicu je počela tražiti masa ljudi. Naši, stranci, jedno 50-ak je samoinicijativno krenulo u akciju. 

Tu je riva, more, brodovi, konopi, dubina, opasno za dijete koje je zalutalo. Nisu je više tražili samo roditelji, već cijela međunarodna skupina koja se podijelila u dvije grupe. Jedna je krenula prema centru grada, druga prema hotelu, i svi su uzvikivali njeno ime. Obaviješten je i hotel.

Majku smo pokušali smiriti, bila je u totalnom grču, uplakana, strašno je bilo gledati tu tugu. Iz restorana su stigli ubrusi da se obriše, skočila je i gospođa sa štanda s palačinkama. Donijela je bocu hladne vode da se žena osvježi. Znate šta, to su situacije u kojima ljudi postanu solidarni, jer znaju da se to i njima samima može dogoditi. Sad smo samo trebali čekati vijesti – ispričao nam je Barilla.

Uvijek kada njegova supruga radi u kasnoj smjeni u Jadroliniji, Marko Vuljetić, Zagrepčanin koji već deset godina živi u Supetru krene automobilom u pravcu Rive. I u luci ostavi vozilo da supruzi olakša večernji put do kuće. Tako je bilo i tu večer. Društvo mu je pravio trogodišnji sinčić. Uhvatio ga je čvrsto za ruku kako mu ne bi skliznuo u velikoj gužvi koja ih je zatekla na putu kući. Prošli su Rivu, krenuli u pravcu resorta do kojeg je bilo svega 200-ak metara.

- U jednom trenutku uočim odmah ispred sebe djevojčicu, išla je sama, taman ispred nas. Gužva je bila oko nas velika, računaš to je dijete nekog od ljudi iz tog mnoštva. Onda sam je uočio opet, išla je i dalje sama, kao da nas je pratila. A opet kao da je išla svojim putem. Opet sam je pogledao, sad mi je to već bilo čudno, vidim da plače, kao da je u šoku. Plače i govori mama, mama. 

Malo je bila starija od mog sina. Promislio sam, ma nije ovo u redu, što dijete tu samo radi, noć je, kasno. Prišli smo joj i pitam je na hrvatskom, pa na engleskom kako se zove, gdje su joj roditelji. Samo je plakala i klimala glavom. Tužno, znate. Moj ju je sin uhvatio za ruku, vidim ima onu narukvicu resorta u kojoj i ja radim. Onda je ona stegnula njegovu ruku i krenuli smo tako nas troje prema prvoj recepciji – ispričao nam je Marko, djelatnim Supetrus hotela.

Tu je curicu preuzela recepcionarka. Kaže kako se našao u situaciji koja je teška za svakog roditelja. Jer tako se nešto moglo dogoditi i njegovom malom sinu.

- Mogu mislit šta se roditeljima motalo po glavi. Pitanja gdje je, jeli dobro, šta radi, s kim je, hoće li je putem sresti, zaustaviti neka dobra osoba koja će je dovesti na sigurno? Znao sam da joj moram pomoći, bila je skroz u šoku, stalno je tražila mamu. Odmah je uhvatila tu sinovu mi rukicu – kaže Marko, još jedan dobar čovjek iz ove priče.

U tom trenutku Isabelinom ocu su iz hotela javili da je nađena jedna djevojčica. Otac je potom zvao suprugu da je dijete na sigurnom.

- Kad je to majka čula samo je spustila mobitel. Bez riječi. Pogledala me i zagrlila. Taj trenutak ću pamtiti, 40-ak ljudi je oko nas počelo pljeskati svom snagom. Nije mi to bila sreća samo zato što je djevojčica došla na sigurno. Sreća je vidjeti taj trenutak masovne ljudske solidarnosti. Taj lanac. To je bila jako emotivna scena, još i taj pljesak, to masovno oduševljenje. Čovjek je čovjeku ipak čovjek. Nije ipak sve tako crno - kaže Barilla.

Bravo Supetar, bravo ljudi. Kada makneš sve naše, odličnu hranu, uvale, prirodne ljepote, didovinu, u cijeloj priči ostaje onaj naš najvažniji adut. Naš čovik. Nema turističke zvjezdice, nema ničega koja tu snagu, taj temelj, a još ih imamo globalnom turizmu usprkos, može nadmašiti.