Pomorskom dobru je loše. More se nasipa, uvale betoniraju, zasipaju smećem i krupnim otpadom, a na koncu i zakriljuju na divlje izgrađenim "vilama". Čardacima. Monstruoznim zdanjima koja su čista suprotnost blagosti prirode koja ih okružuje.
Teror je na djelu od Savudrije do Prevlake "twenty four seven". To da neljudi uništavaju najdragocjenije što imamo manje-više je poznato, ali fenomen koji je, zahvaljujući hrabrosti i nepopustljivosti splitske spisateljice Tonke Alujević, odzvonio u javnosti do sada nije osviješten na pravi način.
Da je Tonka, umjesto "policija, upomoć", milozvučno rekla "cvrčak" i skupila prnje s plaže na Drveniku, javnost ne bi imala pojma do koje mjere drznici svojataju "žalo", pa to masno naplaćuju strancima. S tim budalaštinama krenulo se otprilike kad i s online rezervacijama. Smišljali su dugo pokvarenjaci kako namamiti goste i dosjetiše se bespravno izgrađene mulete prozvati privatnim plažama, jer otkud Čehinje znaju gdje počinje, a gdje završava pomorsko dobro. Zato su "sirote" vikale na Tonku i prijateljicu jer su mislile da su im se ukipale na plažicu koju su platile ko svetog Petra kajganu, ne znajući da im je uvalilo muda pod bubrege.
Tonka je odradila svoje, a prostak koji se još usudio prijetiti pa sve to garnirati najgorim psovkama zaradio kaznenu prijavu i ostao bez rezervacija. Tako je ovo postao školski primjer borbe za opće dobro, a ne, kako se to u nas krivo radi, "za našu stvar", a ustvari za goli, sitni, privatni interes, nerijetko pod plaštem nečeg velevažnog i nacionalnog, skoro pa povijesnog. Ha-ha... Koja gamad, koji jad. Njima "naša", a nama "ona stvar".
Neki za pomorsko dobro, koje je, eto, država samo na papiru zaštitila, benigno "ratuju" ručnicima i ležaljkama koje ostavljaju po plažama ne bi li tako osigurali "particelu u ladu". Drugi su kuražniji. Ne libe se napisati sprejem ili piturom "samo za goste apartmana tog i tog". Tako inspektorima i policiji naivno serviraju podatke o počinitelju. Treći, poput dotičnoga gazde s Drvenika, osobno uvode red "uz more" kao da im je ono ćaćino. Takvi bi šamarali, tukli i za uši vukli, dok ne naiđu na nekog s petljom, a češće su to žene poput Tonke, koje su odlučne istjerati pravdu, ma kako se to u nas besmisleno činilo.
I to divljaštvo nije uskrsnulo s hrvatskom državom. Uvijek je bilo tako. To mi sasnemo s majčinim mlijekom. Shvaćate me; nije ovaj narod preko noći podivljao, to se prenosi s koljena na koljeno. Nekad se na bespravnim gradnjama vihorila jugoslavenska trobojka sa zvijezdom, pa da te vidim, druže inspektore, imaš li muda napisati prijavu protiv marnog samoupravljača koji vjeruje u Tita i čuva bratstvo i jedinstvo kao zjenicu oka svoga? Danas se ti isti, ili njihovi potomci, pozivaju na hrvatstvo i tekovine revolucije iz devedesetih, za koje misle da im daju legitimitet za maltretiranje svih oko sebe.
I svi su jednako primitivni, bahati i pohlepni bez obzira na krvna zrnca, regionalno ili neko drugo podrijetlo ili status. Plažu svojata i Dalmatinac, i purger, Hrvat ili Srbin iz Hrvatske, stranac..., neurokirurg ili radnik, svejedno, svjesni da država pred tom hajdučijom nemoćno širi ruke, da im nitko ništa ne može.
Ne bi to riješila armija inspektora praćena specijalnom policijom, dokle je to otišlo. Pazi, Miki, ovdje se bezakonje čak i institucionalizira?! Dođe načelnik općine, dotra pobro dva-tri kamiona zemljetine i napravi "pero", pa se planski vuče po sudovima je li smio ili nije "napraviti plažu". I onda se redaju prijave, tužbe, presude, žalbe, instancije ove ili one; a u međuvremenu je načelnik prešao u oporbu, a na nasutom peru samo što ne niču neboderi nalik onima na Floridi ili u Dubaiju.
Obično moji komentari na ove i ovakve teme završe nekom porukom, apelom, prozivkom, no ovaj put ću samo konstatirati: ovakav narod bolje pomorsko dobro nije ni zaslužio! Možemo mi sada sebe autosugestijom uvjeravati u štošta, ali jasno je da nismo svi Tonka, i da su tonke u manjini: poštene, hrabre, usamljene. Jurišaju na vjetrenjače.