Alen Islamović, poznati pjevač kultnoga "Bijelog dugmeta", još donedavno svoju je budućnost i skoru mirovinu koncipirao uz ranč s plantažama lješnjaka u rodnom Bihaću, ali je onda iznenada došlo do promjene plana.
Ne, nije se odrekao poljoprivrede, nego je objavio da ulazi, zapravo se vraća, u političke vode. Cilj mu je na lokalnim izborima, koji bi se u susjednoj Bosni i Hercegovini trebali održati na jesen ove godine, ući u Gradsko vijeće Bihaća.
Izabrao je Novu inicijativu, koju vodi bivši gradonačelnik Emdžad Galijašević, s kojim je već i blisko surađivao.
A što mu bi, prvo je što smo pitali.
– Ha, ha, ha... – prvo se glasno nasmijao, a onda pojasnio:
– Nije to meni o glavu da moram, ali kada pogledam situaciju i kako se moj rodni grad pati u posljednje tri i pol godine, jednostavno sam trebao.
Tamo živi veći dio moje, kao i suprugine obitelji; imamo kuću, plantaže, a i dosta sam vezan uz Bihać. U biti, što je najgore, ništa nije učinjeno kroz ovo vrijeme da se cijela situacija s migrantima, kako bismo rekli mi Bosanci, razgalami. Situacija nije teška, ona je katastrofalna.
Ti ljudi kojima je grad pomogao srcem, omogućio te prve kampove, pa čak i u samom centru, oni su ga vandalski uništili, počupali i potrgali sve što se moglo.
Od industrijskog centra Bira ostao je samo krš i lom, a nova lokacija, kamp Lipa, smješten je uz granicu s Hrvatskom. Uložena su najminimalnija sredstva, struja i voda, kako bi se ljude samo odvuklo tamo.
Bihać kao grad je koliko-toliko pomogao. Problem je i oko Bihaća, gdje su migranti uništavali kuće, poljoprivredna dobra, lovački dom...
Premlaćivanje u haustoru
Kap koja je prelila točku bio je napad na vašeg bubnjara Igora Pečenkovića.
– Da. Dečko je u svom haustoru uhvatio migrante dok su provaljivali u stan njegova susjeda. Reagirao je, zagalamio i rekao da će pozvati policiju, ali su oni skočili na njega.
Cipelarili su ga od drugog kata sve dolje do ulaza u zgradu. Ostao je ležati bez svijesti, raskrvavljen. Nakon toga sam odlučio pokušati promijeniti smjer gradske politike i da bi se okupili jaki, agresivni ljudi.
Ne, naravno, da bi se tukli, već u jednom političkom smislu, sposobni na čvršće rezove oko odluka koje donosi Sarajevo.
Sinoć sam razgovarao sa svojim dobrim prijateljem koji je nekada radio u policiji i sada je u mirovini. On meni kaže da se migrante skoro ne može vidjeti u glavnom gradu.
Naravno kada se usmjeravaju prema Bihaću, Velikoj Kladuši, Unsko-sanskom kantonu, znači kompletnom graničnom području prema Republici Hrvatskoj.
Mislite li da tu ima svjesne politike Sarajeva? Nedavno je sada već bivši ministar državne sigurnosti Fahrudin Radončić izjavljivao da se namjerno stvara pritisak na granicu.
– Ja sam gospodinu Radončiću baš jučer poslao poruku i poručio da mu svaka čast na odluci o ostavci. Nešto čudno se očito događa i čovjek ne želi biti u tom kolu. Znači, neki kriminal, neko zarađivanje velikog novca, a za to vrijeme narod Krajine pati i pati.
Radončić je nedvosmisleno optužio vrh SDA.
– Radončić je prije nekoliko mjeseci bio ovdje i donio je neki tračak nade. Nije dugo trajao, već se ugasio jenjavanjem epidemije koronavirusa i novim migracijskim valom. On se vidi na svakom koraku.
Svjedoče mu i fotografije što mi ih ljudi šalju nakon što sam reagirao u medijima i objavio svoju odluku oko politike. Policija to sve ne može upratiti jer bi nam trebalo 100 tisuća ljudi pod uniformom da cijelu državu i regiju koliko-toliko stavimo pod kontrolu.
Radončić je pokušao, ostali nula bodova
Mnoge je iznenadila ova vaša antimigrantska platforma jer vas se oduvijek svrstavalo među mirotvorce i na lijevi politički spektar. Podsjeća se i na vaš angažman na listi SDP-a na lokalnim izborima 2008. godine.
– Bio sam sa SDP-om, ali čovjek koji ju je vodio u gradu Bihaću bio je malo odlutao u toj jednoj višoj politici. Ja se tu nisam vidio, nego u idejama i politici koju je vodio Emdžad Galijašević, koji se sada opet kandidira za gradonačelnika i ja mu želim dati podršku.
Kada sam u Vijeću bio ta 16.-17. ruka, u gradu je pokrenuto mnogo jako dobrih projekata, poput izgradnje trgovačkih centara, kojih do tada uopće nije bilo u Bihaću. To se pokazalo odličnim pogotkom, jer je 70 posto prihoda i zarade dolazilo od ljudi što su pristizali iz Hrvatske, točnije pograničnih mjesta poput Slunja, Korenice... Ljudima se isplatilo ići u šoping i uz plaćanje poreza, carina.
Što se tiče ove, kako je vi nazivati, antimigrantske platforme, rekao bih da je to kao u onoj narodnoj "sit gladnom ne vjeruje". Političarima iz Sarajeva sve se svodi da dođu, daju obećanja i pokupe glasove. U Bihać se mora doći i otvoreno razgovarati.
Ovo je prvorazredni državni problem, ali i problem u odnosima s Hrvatskom.
Mi smo pogranično područje. Osim toga, mi smo u Münchenu odavde za šest i pol sati, dok nekom iz Mostara treba puno više. Mi trebamo razgovarati s Europskom unijom. Jedino je tu nešto poduzimao gospodin Radončić, ostali nula bodova.
Kako gledate na stalne optužbe Sarajeva na račun Hrvatske zbog navodnog nehumanog tretmana prema migrantima? U dosta slučajeva govorilo se o incidentima, dobivali su veliki medijski prostor s obje strane granice, ali se naposljetku ispostavljalo da od svega nema ništa.
– Ja takve slučajeve, znači nešto što se događalo na području kada prijeđete granicu, nisam vidio. Kružile jesu snimke, ali upitna je bila njihova vjerodostojnost. Ne vjerujem da se poduzima neko sustavno nasilje.
Međutim, ne znam koliko se to kod vas čulo, ali prije nekoliko dana mi smo ovdje imali eskalaciju nasilja među samim migrantima. Ubijena su trojica u jednom obračunu, tučnjavi.
Policiji su vezane ruke, ne može istražiti što i kako kada ti ljudi nemaju nikakve papire, dokumente ili bilo što za dokazati identitet. U pravilu ih se rješavaju, bacaju, spaljuju. Zato su i sudstvu vezane ruke.
Jeste li vi još prisiljeni čuvati ranč sa svojim ljudima, kako ste se javno potužili?
– Da, moram ti činiti. Moja kuća je osigurana kamerama, ranč obilaze svakodnevno ljudi koji tamo rade, jer nikad se ne zna što se može dogoditi i tko će upasti. Nisam u strahu samo ja, nego i svi ostali. Strah se u velikoj dozi uvukao među stanovnike moga grada.
Ulice su puste, nema nikakvih događanja, da o investicijama ili poljoprivredi ne govorim. Sve što je investirano do prije četiri godine, sada stagnira. Neka snaga mora pokrenuti stvari da se Bihać otvori. To je europski grad i ljudi se u njemu moraju osjećati slobodno.
Organiziram teniske turnire i imamo vrlo dobro ustrojen klub. Planiramo to i ove godine jer želimo pokazati otvorenost ovoga grada, njegov duh. Borimo se kako god umijemo, ali sve jako slabo ide.
Koliko ćete s lokalne razine moći rješavati ove probleme i hoće li biti nužan vaš politički angažman na federalnom ili državnom planu?
– U Unsko-sanskom kantonu najprije moraju sjesti svi pametni ljudi. Ne želim reći da sam ja pametan, ali mislim da mogu pomoći. Svi mi moramo imati jedan te isti cilj, a to je rješenje problema s migrantima. Ako to ne uspijemo, onda nismo ozbiljni.
Znamo koliko imamo policajaca, koliko ovih ili onih resursa, pa ako nam Sarajevo ne može naći izlaz, ajmo mi sami. Druge nema. Ako treba, stat ću na čelo kolone i tražiti vrata na koja treba pokucati. Uvjeren sam da će nas primiti svugdje gdje zatražimo.
Čak ste najavili da ste spremni povesti i tisuće ljudi u Bruxelles.
– Ne trebam ih ja tamo voditi, jer već sada od Nizozemske do Belgije živi 20 tisuća Bišćana.
Niste mi odgovorili na pitanje imate li ambicija za veću političku arenu od Bihaća?
– Iskren da budem, nemam. Samo više ne želim gledati kako mi se grad pati i propada. Politička opcija koja trenutačno vodi grad to ne može spriječiti. Protiv njih nemam ništa, ali treba poduzeti nešto novo, nešto drukčije. Ako se za protekle četiri godine ništa nije učinilo, pa valjda treba krenuti drugim putem koji će pokušati naći rješenje.
Napadi iz SDA
Vidio sam da neki mediji bliski SDA idu dosta đonom na vas. Izvlače vam članstvo u SDP-u, promjenu dresa, neke troškove, pogodovanje teniskom klubu koji vodite...
– Svi podaci postoje u Sportskom savezu i sve se može lijepo provjeriti. Teniski klub potpisuje ugovor s Javnom ustanovom za sport (JU), odmor i rekreaciju i ti računi godišnje koštaju od 17 do 25 tisuća KM. Mi taj novac moramo naći i ja kao predsjednik to uspijevam s dugogodišnjim sponzorima. Imamo i donacije Kantonalnog saveza, kao i onoga gradskog.
To je nešto posve normalno, ali bi trebalo pitati tu istu Javnu ustanovu koliko je klub u ovih 12 godina platio obaveza. Došli biste do iznosa od 150 tisuća maraka, ako ne i više.
Što se troškova tiče, pa postoje propisi koji govore o primanjima vijećnika, paušalu. Meni je glupo govoriti o tom novcu. Pa kada sam ja na sjednice dolazio s koncerata iz Skoplja, Francuske ili Amerike, meni je ta jedna sjednica donosila 30 maraka. S druge strane, možete zamisliti koliko je moj put koštao!? Sve sam to ja financirao, a ne Grad.
Mislite li da postoji strah političkih protivnika od vašega ponovnog političkog aktiviranja?
– Normalno da postoji i on se ogleda u ovim prozivkama. Ako treba, oni će ući u moje plantaže i brojiti mi lješnjake! U što bi drugo udarali nego u to kakvo auto vozim i slično. Pa ja se muzikom bavim već 40 godina. Toliko sviram velike i male koncerte, putujem po svijetu.
Sav novac koji zaradim, usmjeravam preko računa. PDV plaćam u Republici Hrvatskoj, gdje sam uredno registriran, imam svoj obrt. Znači sve legalno. Ali mislim da su se ovi što me sada prozivaju dobro isprepadali.