Darko Tomas / CROPIX
- U posljednje vrijeme najbolje prolaze mješanci. Čini mi se da se razvila zasićenost određenih pasmina na filmu. Prije se tražilo jako puno retrivera, dalmatinera, a i njemački ovčari imali su svoju fazu. Danas se, međutim, traži malo, smiješno i slatko - govori Vedran Vukomanović (34), trener potražnih pasa koji sebe naziva i koordinatorom za životinje na filmu.
Ako ste nešto snimali u Hrvatskoj, a scena je uključivala životinjske glumce, sva je prilika da ste surađivali s Vukomanovićem koji je, kako kaže, “the guy” za svaku produkciju koja potrebuje krznate i umiljate glumce. Surađivao je na televizijskim projektima s BBC-jem, HBO-om, ali i s nizom hrvatskih i inozemnih filmskih redatelja koji su za potrebe svojih cjelovečernjih filmova tražili usluge životinjskih glumaca i glumica.
Dok razgovaramo, oko nogu mu se motaju njegove ljubimice i ljubimac: Farhana, Moby i Touch. I oni su glumci. Trogodišnji mješanac retrivera Touch dobio je ime po istoimenoj američkoj televizijskoj seriji u kojoj je debitirao. Ponaša se dostojanstveno, baš kao da je upravo kročio na filmski set. Četverogodišnja zlatna retriverka Farhana (na arapskom: sreća) također je staložena, kao da sluti da je njezino vrijeme prošlo (ipak su danas u điru mješanci), no ona ima još što pokazati. Lani je u Hrvatskoj snimala film “The Master Butcher”, povijesnu dramu o njemačkim iseljenicima u Sjevernu Ameriku. Istarska se goničkinja Moby (4) pak čini vrlo plahom i sramežljivom. Ona je odlična glumica, kaže Vukomanović, a njezina bi se životna priča mogla ekranizirati. Pronađena je, naime, u moru, netko ju je bacio ozlijeđenu od brojnih metaka iz zračne puške. Nakon duge rehabilitacije, mnogo pažnje i predanog rada s Vukomanovićem ona je danas uspješna glumica, a u portfelju joj je i uloga u filmu “Take Me Somewhere Nice”, koji je nedavno u Sarajevu proglašen najboljim igranim filmom.
Darko Tomas / CROPIX
Touch
Darko Tomas / CROPIX
Ferhana
Lovac na talente
- Svi moji psi glume koliko su i stari. Odmah sam ih ugurao u to, jer se dugo time bavim, ne samo sa svojim psima nego i s ostalima, ovisno o potrebama snimanja. Kad dobijem scenarij od produkcije, bacam se u potragu za psećim glumcima. Pažljivo čitam scene i ono što bi psi trebali na filmu odglumiti, pa ih pronalazim kako znam i umijem. Poznajem mnoge ljude iz tog svijeta jer i sam obučavam pse i prolazio sam kroz neke udruge, surađivao s HGSS-om, tako da znam gdje bi mogao čekati odgovarajući pas, a nekad je to i daleko izvan granica Hrvatske - objašnjava Vukomanović, stručnjak za psihologiju životinja, koji ne radi samo sa psima.
- Radim i s mačkama, pticama, svinjama, štakorima... Sa svime što je životinjsko. Ako producent treba štakore, ja ću ih pronaći. Kod nas ljudi svašta imaju za ljubimce, poklopi se da znam nekog tko ih drži, pa napravimo neki deal da ih uzmem na trening, snimim to što treba i vratim. S divlji,m životinjama neću raditi iz etičkih razloga, ali svi ljubimci dolaze u obzir - ističe Vukomanović. Pred njega je jednom prilikom producent stavio prilično zahtjevan zadatak, naime šišmiš je trebao letjeti gradom u niskom letu.
- To nije bilo izvedivo. Ja sam ga mogao utrenirati za taj let, ali u kontroliranim okolnostima, u spilji. Grad nije bio opcija i na kraju su odustali od te scene - prisjeća se pa se vraća na epizodu sa štakorima koje je trenirao za potrebe snimanja jedne inozemne serije.
- Bilo je zanimljivo, to su čudesne životinje. Mi zaziremo od njih, ali štakori su vrlo inteligentni i brzo uče. Bio mi je gušt s njima raditi, nevjerojatno napreduju u malo vremena. Ta je scena, u kojoj se oni moraju prošetati jednim molom, bila uspješno snimljena - kaže Vukomanović, koji se u radu sa svim životinjama koristi metodom “pozitivne motivacije”.
- Treniram ih uz nagrađivanje hranom. Laganim, pozitivnim i dobro tempiranim pristupom može se dobiti sve, a suština je ista bez obzira na to treniram li psa ili štakora. Uvijek je to životinja koja ima neki motiv, dakle hranu. Ona zna da će dobiti nagradu ako nešto izvede. Kako trening napreduje, životinji postaje sve veći gušt. Ponekad rad prevlada samu nagradu, što je odličan moment u kojem životinja želi samo raditi i ponavljati ono što treniramo, bez obzira na nagradu - objašnjava Vukomanović, koji je informaciju o honorarima za pse i druge životinje odlučio zadržati za sebe. Poslovna tajna. Ipak, doznali smo iz izvora bliskih produkciji da se cijene angažmana za dan psećeg (životinjskog) rada na reklami kreće između 500 i 700 kuna. Na domaćem se filmu, otkrili su nam izvori, teško može dobro zaraditi, no strane produkcije plaćaju više.
screenshot
Imitacija života
No, gdje točno životinje priprema za nastupe u filmovima?
- Ovisi o scenariju. Pokušavam imitirati ono što će nas dočekati na setu. Kod pasa je specifično da teško generaliziraju stvari i ono što ga naučiš moraš ga opet učiti u drugim kontekstima. Na primjer, ja ću ga naučiti sjesti ovdje na terasi u vrlo kratkom roku, no ako se pomaknemo u drukčiji prostor, recimo u zatvoreni hodnik, morat će iznova to učiti. Zato još pri treningu pokušavam oživiti okolnosti u kojima će pas glumiti na setu, pa treniramo baš svagdje. Ako je scena takva da će iznad psa letjeti helikopter, odemo u Lučko pa ga tamo navikavam na zvuk i blizinu helikoptera. Puštanje zvukova helikoptera sa zvučnika ne funkcionira, pas mora doživjeti svim osjetilima ono što se događa - otkriva i dodaje: - Ma, svi se odmah raspamete kad vide psa na setu. Glumci, asistenti, redatelji, kamermani, svi. Psi su ponekad na setu čitav dan, po 12 sati. Oni imaju svoj prostor gdje se u pauzama snimanja osame, tako da budu koncentrirani kad dođe čas snimanja. Scene mogu probati nekoliko puta, no trebaju im i stanke ako im baš ne ide. Ako nekad ne ide ni iz desetog pokušaja, malo stanemo, oni pojedu nešto i popiju vode ili se prošeću, pa se vraćaju obaviti snimanje i na kraju to uvijek bude uspješno - završava Vukomanović.
Pas iz Tarantinova hita osvojio je nagradu na Festivalu u Cannesu
Brandy pripada kaskaderu Cliffu Boothu (Brad Pitt) i njegova je bolja polovica. Kad Cliff nakon radnog dana napokon dođe u svoju prikolicu, ovaj poslušni smeđi pit bull uvijek je tu i strpljivo čeka svoju večeru. Cliff, čovjek s bezbroj mana, čini se, izvrstan je vlasnik psa; Brandy je tako dresiran da jednostavno živi i umire pod njegovom komandom. Poslušno čeka dok mu gazda u zdjelicu stavlja konzervirane poslastice od egzotičnog mesa poput štakora i rakuna, na večeru navali tek kad mu Cliff to zvukom odobri, a postići ovu razinu discipline, potvrdit će svaki vlasnik psa, pravi je mali podvig.
Riječ je o scenama iz aktualnog filma Quentina Tarantina “Bilo jednom…u Hollywoodu”, a sam režiser za film je čak osmislio i brend pseće hrane koju je nazvao “Good Food for Mean Dogs” (Dobra hrana za opasne pse).
Dojmljivog, karizmatičnog Brandyja u filmu zapravo igraju čak tri pit bulla, Sayuri (glavna), Cerberus i Siren, a vlasnici ovih pasa danima prije snimanja scena dovodili su ih na set kako bi se Brad Pitt s njima zbližio, hranio ih i mazio, kako bi scene ispale što bolje.
U tome su, čini se, uspjeli jer je Sayuri za ulogu psa Brandyja u Tarantinovu filmu osvojila nagradu Palm Dog za najbolju pseću ulogu Međunarodnog filmskog festivala u Cannesu. Novinar Toby Rose, koji je utemeljio ovu nagradu 2001. godine, izjavio je da je žiri naprosto bio impresioniran ulogom Brandy u filmu, odnosno “psećom posvećenosti ulozi”. Nagradu, koja izgleda poput pseće uzice, u ime pasa u Cannesu preuzeo je sam Tarantino naglasivši kako će je staviti na posebno mjesto u svome domu.
Prethodni su laureati nagrade Palm Dog u Canessu čivava iz talijanske drame “Dogman”, buldog iz “Patersona” i pudlica iz “The Meyerowitz Stories”.
