Imate li ikada osjećaj da u Hrvatskoj država ne postoji radi građana nego da građani ovdje postoje radi države? Ili, da budem preciznija, sustav ne postoji da bi služio onima koji ga plaćaju već da bi im zagorčavao život?
Ja svaki tjedan upoznam barem jednog koji se tako osjeća. Zadnji ima 68-godina, zove se Mladen i živi u jednom selu pored Zadra, u istoj kući gdje je kao 11-godišnji dječak izgubio ruku od bombe zaostale još od onog rata. Za tu je tešku ozljedu punih 40 godina uredno primao svoju invalidninu, živio je i radio u jednoj riječkoj tiskari. Onda je došao i ovaj rat, a on se među prvima prijavio kao dragovoljac. Nikome tada nije bilo važno što nema prste niti je dovodio u pitanje njegovu invalidninu od 1300 kuna.
I onda je '91 na ratištu ponovno teško ranjen, ovoga puta u glavu pa je, uz to što je civilni, postao i ratni vojni invalid za što je dobivao svojih 240 kuna. Ni to nitko nije dovodio u pitanje punih 26 godina. Sve do lani, kada se državna uprava odjednom sjetila da Mladen mora izabrati hoće li radije biti civilni ili vojni invalid, jer zakon kaže kako ne može biti oboje.
To što nema ruku i što je ranjen u glavu, i što su mu zakoni iste te države koja od njega sada traži da se odluči ranije pramoćno priznali obje njegove invalidnine, odjednom više nije važno. A kada se Mladen nije želio odlučiti što bi radije bio, za "nagradu" je ostao bez obje invalidnine. Svoja prava, koja su mu prvo dali pa oduzeli, morat će teško bolestan tražiti sam, sudskim putem i tužbama. Jer, eto, nije sustav tu da se bavi njegovim problemima.
Sigurna sam da i svatko do vas zna barem još dva "Mladena". Mladen po Mladen, previše je to slučajeva da bi bilo slučajno...