Hrvatska ima samo jedno nematerijalno kulturno dobro upisano na listu UNESCO-a kao baština kojoj je potrebna hitna zaštita. Radi se o posebnom načinju pjevanja - ojkanju.
U Registar kulturnih dobara Hrvatske upisano je više od 160 nematerijalnih kulturnih dobara, ali među njima ih je samo 17 i na UNESCO-ovom popisu nematerijalne kulturne baštine čovječanstva.
No ovako stoje stvari: tih 17 nematerijalnih kulturnih dobara Hrvatske nalaze se na tri UNESCO-ve liste. Na prvoj listi popisano ih je 15 („reprezentativne nematerijalne kulturne baštine u Republici Hrvatskoj“). Na drugoj listi koja se naziva „Nematerijalna dobra upisana u UNESCO-ov Registar dobrih praksi očuvanja nematerijalne kulturne baštine svijeta“ upisan je projekt „Ekomuzej Batana“ - nastao je na inicijativu lokalnog stanovništva u Rovinju, radi se o vrsti drvenog plovila i simbolu kulturnog identiteta stanovnika Rovinja, zbog čega je formiran Ekomuzej koji ima niz aktivnosti te je upisan na listu UNESCO-a kao primjer „dobre prakse očuvanja nematerijalne baštine čovječanstva.“
Na trećoj listi je UNESCO-v popis „nematerijalne kulturne baštine kojoj je potrebna hitna zaštita“: u Republici Hrvatskoj to je ojkanje.
Ojkanje je stavljeno na UNESCO-v popis ugrožene nematerijalne hrvatske baštine još 2010. godine. Prema UNESCO-u, prijeti mu izumiranje. Simbolizira prastaro predslavensko balkansko pjevanje, a smatra se i najstarijim oblikom višeglasnog pjevanja. Nastalo je na području Dalmacije.
Eksperti UNESCO-a prepoznali su ojkanje u „šumi“ Registra kulturnih dobara Hrvatske. I „izvukli“ su ga na svoj popis nematerijalne kulturne baštine čovječanstva, kojih je u Hrvatskoj samo 17. No također su ga prepoznali i kao ugroženog, kao dio baštine u RH kojem ozbiljno prijeti nestajanje.
Netko se ipak bavi očuvanjem ojkanja u Hrvatskoj: Poljaci. Oni organiziraju radionice. I u Poljskoj i u Hrvatskoj, na zadarskom području. U Zadru se proteklih dana održavala Smotra folklora Zadarske županije. Bilo je i ojkanja, ali ojkao nije nitko od prisutnih KUD-ova iz dinarskog i jadranskog dijela Zadarske županije. Ojkali su Poljaci, njih 15; savršeno su savladali ugroženu nematerijalnu kulturnu baštinu RH sa liste UNESCO-a i oduševili publiku.
Ojkanje kojem u Hrvatskoj prijeti nestanak nalazi se u ovom društvu nematerijalnih kulturnih dobara u RH na listi UNESCO-a: „rame uz rame“, po kvaliteti i kulturnoj valorizaciji, stoji s ovim nematerijalnim dobrima - Sinjska alka, Bećarac, Čipkarstvo u Hrvatskoj, Klapsko pjevanje, Nijemo kolo s područja Dalmatinske zagore, Procesija „Za križen“ na otoku Hvaru, Umijeće suhozidne gradnje, Dvoglasje tijesnih intervala Istre i Hrvatskoga primorja, Festa svetoga Vlaha u Dubrovniku, Godišnji proljetni ophod Kraljice ili Ljelje iz Gorjana, Umijeće izrade drvenih tradicijskih dječjih igračaka s područja Hrvatskoga zagorja, Godišnji proljetni ophod „Zvončari s područja Kastavštine“, Medičarski obrt na području sjeverne Hrvatske, Mediteranska prehrana, Ekomuzej Batana i Međimurska popevka.
Na zadarskom području samo je jedan entuzijast koji pokušava spasiti ojkanje od nestanka, Ilija Krneta, koji radionice ojkanja organizira od 2007. godine, najprije u Kuli Stojana Jankovića u Islamu Grčkom, a posljednjih nekoliko godina u Kistanjama. Napominje da je ojkanje u Hrvatskoj zajednička vrijednost Hrvata i Srba, neostvarena želja mu je uspostaviti međunarodni Festival ojkanja na lokalitetu Burnum unutar NP Krka, a unatoč velikom trudu još uvijek nije napravljen CD.
U Hrvatskoj ga nije napravio nitko. Ono što je izdano, dogodilo se u Londonu ili u Beogradu, ali su CD s originalnim pjesmama sa zadarskog područja izdali – Poljaci. Ni ne razumiju sve riječi koje pjevaju, ali razumiju smisao pjesama i razumiju specifičnost takvih napjeva koje valja sačuvati. Nevjerojatan entuzijazam doveo je dvoje Poljaka, koji su ojkanje čuli na internetu kao studenti u Krakówu, prije nekoliko godina na zadarsko područje, u Žegar, odakle su počeli tragati za ojkalicama, učiti kako se ih se izvodi, naučili su tome i druge Poljake, te su Poljaci izdali CD jer ojkanju u Hrvatskoj prijeti izumiranje.
Da li nam je neugodno?
Što rade KUD-ovi? Tko bi u Dalmaciji trebao istražiti, valorizirati i popularizirati ojkanje, te ga uklopiti, kao svjetsku specifičnost, i u turističku ponudu svoga kraja? Nema mjesta sumnji da bi u tome KUD-ovi ili udruge dobili podršku lokalnih turističkih zajednica, kao i Ministarstva kulture, ali inicijative – nema.
Dakle, tko bi trebao istraživati? Poljaci?
„Za nas je takvo pjevanje vrsta tajne koju smo željeli otkriti…“, kazali su. Pa su savladali taj arhaični napjev, osnovali grupu i izdali CD.
„Nema raja bez rodnoga kraja; nema prela, nema običaja…
Oj, Žegaru, rodno selo moje, Zrmanja je ogledalo tvoje…!“
A iz mjesta Polača se ojkalo:
„Dođi dragi kad čobana ima, mene tajna ljubav ne zanima;
Kad zapivam ja u ranu zoru, odjekuje Biograd na moru!“
Tako je bilo nekad, a na zadarskom području sada se živi neki drugi život. U kojem je učenje ojkanja zamorno, dugotrajno i nevažno. Osjećaj odgovornosti za očuvanje tradicijskih vrijednosti iznenada se probudi i osnaži samo kada donosi zaradu, a nje u ojkanju nema.
