Od staroga Zadra ostale su samo turističke kulise i letak za romantiziranu prošlost: kupi, prodaj, iznajmi, bajka za šest mjeseci sezone...

Ne zna se kad se to točno dogodilo, ali već godinama Poluotok – zadarska stara gradska jezgra – odumire, u smislu života njezinih građana.

Kad se kaže "idem u grad", u Zadru to oduvijek znači samo jedno: idem u staru gradsku jezgru, na Poluotok, povijesni Zadar omeđen bedemima i okružen morem, koji na tom mjestu postoji najmanje dvije tisuće godine, a neki kažu i dulje.

Je li to bio trenutak naplate parkinga, koja je značajno smanjila naviku da se iz udaljenijih dijelova na posao, obavljanje nekih poslova ili u đir ode automobilom? Platiti parkiranje za nešto više od sata, više nego koliko košta kilogram blitve ili kilogram srdela na tržnici i ribarnici, mnoge je građane "ohladilo" od svakodnevnog dolaska na Poluotok. Bez građana počele su se osipati i butige na Poluotoku, pozatvarali su se i mnogi obrti, najam za prostore koje valja plaćati gradskoj upravi, uz sve ostale obveze i davanja, "pojeo" je zaradu i isplativost, pa je jedno vodilo drugom.

Zatvoreni štekati

Istovremeno su po Zadru otvoreni šoping-centri u kojima se može parkirati besplatno, piti kava po tamošnjim kafićima i obavljati kupnja, sve na jednome mjestu. Kalelarga se preselila na veliku trgovačku aveniju na periferiji, u kojoj ne pada kiša i uvijek je klimatizirana. Osipa se čak i Gradska tržnica. Pokazalo se da bolje radi ona na Relji, uklopljena u još jedan trgovački centar. I jedina željezarija na Poluotoku preselila se na Voštarnicu. Kažu vlasnici da im je promet skočio čak tri puta i ne namjeravaju se vraćati. I državne institucije poput socijalnog, zdravstvenog, FINA-e… sele se ili su najavile iseljavanje. Čak je i Zadarska županija najavila napuštanje "položaja" blizu Pozdrava Suncu i odlazak izvan Poluotoka. U staroj gradskoj jezgri nema više niti policijske postaje, a jedina osnovna škola na Poluotoku preživljava još samo zbog upisa djece koja zbog usluga produženog boravka dolaze iz drugih dijelova grada.

"Foto Vjeko", radnja koja je otvorena u ruševinama poratnog Zadra, seli se, Ljekarna "Varoš" na Četiri kantuna zatvara se i odlazi na – Bili brig. Štekati, restorani, kafići, slastičarnice… jedino je što na Poluotoku radi, ali većina samo šest mjeseci, za vrijeme turističke sezone. A već u listopadu bijeli papiri prekriju izloge i onda slijedi proces "renoviranja" do travnja ili svibnja. Mnogi su gradski parkići postali zatvoreni štekati za lokale. Poluotok je, priznajmo, postao kulisa za turizam, ono čega su se mnogi pribojavali, pa i upozoravali na to. Poluotokom se još bave samo oni koji od njega zarađuju, a ne oni koji tamo žive. Uzaludni su bili apeli stanara za smanjenje nesnosne buke klubova u ljetnim noćima (zbog zarade od turista). Od te se buke ne može ni živjeti, a kamoli spavati, prigovori zbog "gutanja" nogostupa nauštrb štekata također su ostali bez reakcije nadležnih, uništavanje zelenih površina, odljev obrta, trgovina, svega onoga što je potrebno za normalan život Zadrana u njihovoj povijesnoj jezgri… sve je uglavnom ostalo bez odgovora.

'Šuška' u ruci

Obnovljeni Muraj, obnova rive, Pozdrav Suncu, Morske orgulje… sve su to projekti poduzeti posljednjih godina u Zadru, ali većina je u službi turizma ili za turizam. Pretvaranje stanova u apartmane postalo je pravilo, sve diktira zarada. Tek je pandemija koronavirusa nakratko zaustavila "poduzetnički duh", a do tada (i nakon toga) vrijedi pravilo: iznajmi, prodaj i – bježi. Na Poluotoku se zarađuje, a živi se izvan njega. Dolina ćupova, Varoš, Kalelarga, Kampo Kaštelo… postali su tek razglednice za turizam, a ne mjesto življenja Zadrana.

Povlastice u vidu parkiranja za građane s adresom na Poluotoku i programi poticanja poduzetništva u staroj jezgri koje poduzima gradska uprava teško da će zaustaviti trendove koji napreduju već godinama. Od tradicije, lokalpatriotizma, povijesnog nasljeđa, kulture… ipak je jači kapitalizam hrvatskog tipa, željeli mi to priznati ili ne. "Šuška u ruci" pobjeđuje sve moralne dvojbe i na kraju se sve svodi na to koliko će tko i gdje zaraditi što lakšim putem, bez suvišnih zašto i kako.

Jedan stariji kolega, umirovljeni radijski novinar, svakoga dana u podne odlazi na Poluotok, susretne se s kojim Zadraninom, popije kavu i – ne da gušta. Objavi na društvenoj mreži sličicu iz grada "U podne", želeći održati taj duh Zadra koji nestaje. Sa svakom osmrtnicom Zadrana s Poluotoka na kantunu Narodnog trga, sa svakim bijelim papirom na izlogu butige, nestaje Zadar kakav je nekoć bio. Možda nije bio toliko fancy kako danas izgleda, ali bio je iskreniji, svoj, onakav kakav je zbilja. Od tog će Zadra ostati samo kulise, kartonski mitovi za "last minute" noćenja, "kupi, prodaj, iznajmi", bajka za šest mjeseci sezone i letak za romantiziranu prošlost.

Bojim se, nema te sile koja to može promijeniti.