Mogu li "kriminalna organizacija” i "politički teroristi” potpisati primirje: zovite psihijatre, ovo u Zadru je postalo ozbiljno

Kroz zadarsku politiku u posljednjih je tridesetak godina prodefiliralo toliko liječnika da bi mogli popuniti prosječno velik bolnički odjel i makar polovinu gradske vijećnice. Bilo je tu liječnika opće prakse i ginekologa, i vaskularnih i kardio i neuro kirurga, i nefrologa i epidemiologa, i radiologa i neurologa. Da, bilo je i psihijatara, specijalista koje ne bi bilo loše vratiti kao „ekspertni promatrački tim” jer sjednice Gradskog vijeća sve više poprimaju obilježja kolektivne sado-mazo seanse.

Pred očima zadarske javnosti bit će nastavljeno raspadanje prastare liberalne mantre po kojoj je ljepota u oku promatrača, kupci imaju presudnu riječ, a birači su nepogrešivi. Pitanje je, naime, jesu li onda i pacijenti uvijek u pravu?!

Kako je došlo do rata oko (ne)zakonitosti amandmana na gradski proračun? Vjerojatno se nikada neće saznati je li prošle godine Branko predložio Ivanu ili je Ivan rekao Branku: ajmo mi prihvatiti sve njihove amandmane, pa i one nezakonite, a kasnije ih nećemo izvršiti i riješili smo problem. Kao što se vjerojatno nikada neće saznati je li ove godine Ante rekao Roku ili je Roko predložio Anti: ajmo im uvaliti amandman o (jednom!) stolu za stolni tenis od 5.000 eura, baš nas briga je li zakonit. U tih deset sekundi, dok su te rečenice izgovarane, smještena je neka vrsta „točke singulariteta” političke shizofrenije koja već godinu i pol dana trese Zadar.

Kako drugačije, nego političkom shizofrenijom, objasniti da Dukić i HDZ, iskreno uvjereni da imaju posla s „političkim teroristima”, te iste teroriste pozivaju na – pregovore?! Kako drugačije objasniti da neartikulirani Ante Rubeša, nakon što je pucnjava već prošla fazu „male čarke”, tvrdi da je spreman ispraviti, pa i povući sve eventualno nezakonite amandmane. Ne samo što indirektno priznaje moguće nezakonitosti u vlastitim amandmanima, nego je spreman, sve da bi ih „uskladio”, zavaliti se u fotelju i razgovarati s istaknutim članovima „osuđene kriminalne organizacije”?!

Sada Branko Dukić, u ime HDZ-a, traži da se politiku makne iz Kluba!? Stranci koja je 30 godina gnječila, davila i uništavala KK Zadar mora se, ako ništa drugo, odati priznanje jer je košarci, kao mrtvom lokalnom mitu, na Višnjiku osigurala zaista respektabilnu grobnicu. Bez Dukićevog potpisa, a to je prvorazredni politički akt, Rubeša i Meštrović nisu ni mogli ući u Nadzorni odbor KK Zadra. Zašto ih je onda tamo poslao u ime politike? Ili je računao da nakon 30 godina političkog cijeđenja Kluba ovih godinu dana ionako ne može promijeniti ništa, a HDZ-u se može ukazati prilika da Rubešu i Meštrovića, kad su već naivno nasjeli na tu zamku, prokaže kao klupske grobare? Pa bi sada, dok je Grad još vlasnik Kluba, od njega maknuo – politiku?!

I što su, uopće, njih dvojica suštinski promijenili u KK Zadru? Direktor David Gunjević i ostaci Nadzornog odbora (nekada i sami čvrsto uvjereni da je sve kriva politika!), došli su dotle da čekaju milijune iz gradskog proračuna na isti način na koji su ih čekali svi oni likovi koje je prethodnih godina HDZ slao u KK da ga prividno održavaju na životu, kao unuk babu zbog redovne mirovine! Nitko od njih niti je imao niti ima hrabrosti biti mrtvozornik nesretnog Kluba i konačno ugasiti svjetlo u luksuznoj grobnici, pa se vrte u krugu jedni od drugih „pozajmljujući argumente”.

Shizofrenija? Pa kako je drugačije moguće objasniti da se „kriminalna organizacija” i „politički teroristi” bratski slože oko HNK Zadar? Teroristi tvrde da je Dukićeva pozajmica njegovom ljubimcu među zadarskim udrugama bila nezakonita (i nitko ne podnosi kaznenu prijavu!?), ali sada spremno tu nezakonitu lovu pretvaraju u vlasnički udio da gradskih 2,5 milijuna ne bi propalo? Vlasnički udio – u čemu?! Čega je to Grad postao vlasnik? Koja je to imovina? Ugled? Prošlost? Ime HNK Zadar? Pa vrijednost tog imena se vidjela kad je politika NK Zadar poslala u stečaj. Nakon afere „Bijeli Mercedes”, svi su zaboravili sve i sada u HNK Zadru vide „Bijele miševe”. Valjda i to ide s političkom shizofrenijom.

Evo je i jednog „Željko za Juricu” primjera na kojemu će politička shizofrenija tek buknuti: svim se silama opozicija trudila maknuti Željka Žilavca iz KK, a onda se SDP okomio na Juricu Dilbera ispunjavajući mokre snove dijela HDZ-ovaca kojima mlađi Dilber nikad nije ni bio po ukusu. Stari dobri HDZ se dosjetio: proračun je majka svih bitaka, Dilbera ćemo već negdje smjestiti, a umjesto njega u Zadarski sport vratiti – Žilavca!? I dalje vam se čini da je „politička shizofrenija” pogrešna i prejaka dijagnoza?

I opozicija i HDZ, svjesno ili nesvjesno, odlučili su se za strategiju međusobnog ranjavanja u kojemu se drugoj strani želi zadati smrtni udarac, ali se za to nema dovoljno moći i vremena. Pritom dolazi i do više ili manje bolnog samoozljeđivanja koje ionako nije ciljano smrtonosno: tri opozicijske grupacije su u toliko neprijateljskim odnosima da ih od međusobnog istrebljenja spašava samo zajedničko neprijateljstvo prema HDZ-u, a da samoozljeđivanje nije strano ni HDZ-u, najbolje pokazuje ostavka i odlazak iz stranke predsjednika Kluba vijećnika Damira Burčula koji je podvukao crtu i donio odluku, politički puno neugodniju za HDZ, nego za sebe, što će se tek vidjeti.

Ozbiljno i definitivno nedorasli izazovu kohabitacije, i HDZ i opozicija se međusobno iscrpljuju i izbjegavaju prijevremene izbore ne želeći ispasti krivci za njihovo raspisivanje, jer se pribojavaju sankcija na biralištima.

Zato je prošle godine gradonačelnik Branko Dukić praktično prihvatio opozicijske amandmane, makar su i tada neki od njih bili nezakoniti, jer nije želio povući vlastiti prijedlog proračuna i time samog sebe poslati na izbore, što je u opoziciji ocijenjeno kao HDZ-ovo licemjerje i politička opstrukcija „većinske volje građana”. Lani nije bilo razgovora i usuglašavanja oko proračuna, a opozicijski su amandmani prošli na GV, ali nisu provedeni pa su Akcija mladih i Enio Meštrović, smatrajući se izigranima, odbili ovogodišnji poziv na pregovore i opet se naoružali amandmanima. SDP je ovog puta prihvatio razgovore kroz koje mu je sigurno najznačajniji, ako ne i jedini pravi dobitak uvrštavanje građanskog odgoja u škole, ali je onda u paketu podržao amandmane Akcije mladih i Meštrovića, pa čak i onaj „stolnoteniski”. Da je takav amandman predložio HDZ, možete li zamisliti koju bi larmu, s punim pravom, podigli Radeta i SDP, ali i Meštrović i svi starci iz Akcije mladih!?

Podrškom čak i nezakonitim i apsurdnim amandmanima, SDP je, isključivo motiviran zagorčavanjem života HDZ-u, ušao u „umjetnu amneziju” i zaboravio duboki raskol i izostanak bilo kakve komunikacije s Rubešom i Meštrovićem o čijim amandmanima prethodno uopće nisu razgovarali. Svoje su amandmane već „mirnim putem” ubacili u HDZ-ov prijedlog proračuna, pa su ovako izbjegli Meštrovićeve i Rubešine već odapete strelice o koaliciji HDZ-SDP. Tako je stvorena pogrešna percepcija „jedinstva opozicije”, a u stvari je međusobno „nanošenje rana” unutar opozicijskog bloka samo privremeno obustavljeno - duboko nepovjerenje i sujete samo su površinski zakopane.

Gradski vijećnici ne moraju znati napisati zakonite amandmane, ali bi bilo poželjno da to umiju. HDZ nema razloga izrugivati se Rubešinim i Meštrovićevim vijećnicima kao „neznalicama s broj većom ambicijom”, jer da je sve vijećnike HDZ-ove koalicije zatvoriti u 11 soba da samostalno i bez pomoći Ivana Mijolovića ispišu po četiri-pet amandmana, rezultat bi bio jednako poražavajući. Tako je to, rekao bi dežurni cinik, kada jedni znaju previše, a drugi premalo.

Mada su s aspekta zakonitosti i provedivosti amandmana, stvari suštinski ostale iste kao lani, ove godine Dukić je pokrenuo dugotrajan postupak ocjene zakonitosti opozicijskih amandmana. Ne ulazeći u njihov sadržaj (većina amandmana sadržajno je potpuno legitimna i prihvatljiva), neki od njih su vidljivo nezakoniti, a onaj o skupocjenom ping-pong stolu potpuno je redikulozan i očito smišljen zbog obične pakosti, a ne zbog neizdržive želje da se „popravi kvaliteta života građana Brodarice”.

Slijedi dugotrajno razdoblje dodatnog političkog prepucavanja, čekat će se odluku Visokog upravnog suda, ali, ma kakva ta odluka bila, stvari će se vratiti na početak: ili će se „kohabitacijski partneri” dogovoriti ili neće, ili će razgovarati ili neće, ili će doći do usuglašavanja proračuna ili neće. Ako hoće: čemu sav ovaj cirkus? Ako „neće” bude jedini odgovor na ta pitanja, opet se sve vraća na izbore kao jedini lijek.

Čak i da „kriminalna organizacija” i „politički teroristi” sjednu za pregovarački stol, oni nikada neće usuglasiti svaku pojedinačnu stavku proračuna jer su sve one u funkciji javnog interesa – problem je u tome što različite stranke i postoje zbog različitog shvaćanja javnog interesa, bez toga bi stranke bile suvišne. Ako su ta različita shvaćanja nepomirljiva, dogovor nije moguć i opet su izbori jedini lijek. A to je ono što još nitko iskreno ne želi. Preciznije rečeno, HDZ bi otrčao na izbore za Gradsko vijeće, a opozicija više od svega želi samo izbore za gradonačelnika.

Svi žele zadržati ono što trenutno imaju, a budućnost što donese.

Aktualni „rat bez mirovnih pregovora” nikoga ne bi ni zanimao, to bi bilo važno samo "ratnicima", da se ne radi i o  svakodnevnom životu običnih ljudi. I taj put vodi do istog mjesta: građani mogu reći koga smatraju odgovornim za „blokadu grada” i sva druga s...nja jedino na izborima.

Pitanje je samo je li „politička shizofrenija” konačno zahvatila i birače i mogu li se „kliconoše” ičemu nadati.