„Slijedi financije, uvijek slijedi trag novca“ kaže Mark Felt, čuveno Duboko grlo, novinaru Bobu Woodwardu, u klasiku „Svi Predsjednikovi ljudi“ o aferi Watergate, filmu koji slavi moć novinarstva da sruši američkog predsjednika. Kad sam prvi put gledao to Pakulino remek-djelo iz 1976., nisam ni sanjao da ću radni vijek provoditi po novinskim redakcijama, ali znam da sam nakon toga zauvijek promijenio način čitanja novina. Sintagma „slijedi trag novca” postala je za mene novinarski moto, istraživačka mantra, univerzalno pravilo za razumijevanje što se zapravo oko nas događa, u kakvom svijetu živimo, zašto se vode ratovi, zašto padaju vlade, zašto na izborima negdje pobjeđuju desne, a negdje lijeve politike, što nam znači nafta, a što internet, zašto u Zagrebu pobjeđuje Bandić, a u Zadru Kalmeta...
Dobro, možda ne baš za sve, ali za 99 posto naše (pseudo)kapitalističke stvarnosti, trag novca će vas dovesti do odgovora zašto sustav radi tako takvo radi i zašto neće biti drukčije sve dok ga ne promijeni logika novca, zarade, profita, interesa, jer novac je moć, a moć je vlast, a vlast donoseći odluke o tuđem i distribucijom našeg novca osigurava svoju vladavinu. Onih jedan posto je ideologija, koja tvrdi da novac nije bitan.
Čitam dakle novine... Prema podacima HZZO-a, ukupni troškovi vezani uz covid-19, a koji obuhvaćaju troškove testiranja, liječenja i naknada za bolovanja, u prvih šest mjeseci epidemije iznosili su 258,2 milijuna kuna, a u posljednja tri mjeseca utrostručili su se. Zaključno s 4. prosincem troškovi su iznosili 766,3 milijuna kuna. S obzirom na epidemiološku situaciju, ukupan trošak pandemije u zdravstvu do kraja godine mogao bi prijeći milijardu kuna. Pandemija nas je već koštala 8-9 milijardi (pomoć gospodarstvu za očuvanju radnih mjesta), ali zar toliko nismo dobili iz EU paketa pomoći? Praktički smo – kontam - na nuli, a sad još ova milijarda za HZZO! Nismo li možda zato ovako kasno ušli u ovaj meki lockdown, da bi ta rupa bila manja, da bi manje potonula ekonomija? Odakle sad namaknuti taj novac? Odgovor se nametnuo već sutradan, u novinama...
U posljednje tri godine zbog pada u zastaru otpisan je porezni dug u ukupnom iznosu od milijardu i 710 milijuna kuna na ime glavnice i još milijardu i 170 milijuna kuna kamata, što je ukupni otpis od 2 milijarde i 880 milijuna kuna, a odnosi se na 202.261 poreznih dužnika. U Poreznoj upravi ističu da se naplati 96 posto poreza, ne uzimajući pritom u obzir naplatu osiguranu upisanim zalogom ili hipotekom. Razvidno je da se utvrđene porezne obveze u najvećoj mjeri naplate, u razdoblju od 2015. do 2019. godine Porezna uprava naplatila je 566 milijardi kuna poreza, doprinosa i drugih javnih davanja, ali ne i onih četiri posto, tri milijarde, koje nam sada fale. „Za mene je realno šest godina za zastaru, jer ako do tada niste uspjeli naplatiti dug, niti nećete. Ali ne bi smjelo biti moguće da nenaplata duga ostane bez posljedica” kaže Slavko Linić, bivši ministar financija koji je uveo porezne liste srama.
Od 2012. kad su uvedeni ti popisi najvećih poreznih dužnika, na listi se uglavnom nalaze ista imena, samo je primjetno da se kod nekih dug iz godine u godinu zbog zastare smanjuje. Tu su uvijek ista lica, poput, recimo Marijana Kunine (84), osobe potpuno nepoznatoj hrvatskoj javnosti. Kunina se na vrhu liste poreznih dužnika nalazi već osam godina, najveći je porezni dužnik u Hrvatskoj među fizičkim osobama. Prema posljednjoj listi s kraja listopada, Kunina trenutno državi duguje nevjerojatnih 86 milijuna kuna za ne plaćeni porez i prirez na dohodak.
Njemu je - čitam u novinama - njemačka tvrtka Man Ferrostaal isplaćivala ogroman višemilijunski novac, isprva šest, a potom tri posto od vrijednosti svih brojnih poslova koje je sklopila surađujući s državnom tvrtkom, Hrvatskim željeznicama. Zbog takve sumnjive rabote tvrtka se u Njemačkoj našla pod istragom, a da bi se što prije i uz što manji negativni publicitet izvukli iz tog skandala, koji je obuhvaćao i podmićivanja u nekim drugim zemljama, Man Ferrostaal se nagodio s vlastima i platio je 149 milijuna eura. U cijeloj priči je posebno zanimljivo što ovaj 84-godišnji umirovljenik iz Zagreba, nikada u Hrvatskoj nije imao registriranu tvrtku, a nije ni jasno čime se točno bavio te kako je zaradio ogromnu količinu novca zbog koje je državi dužan silne milijune, a posebno je zanimljivo što je milijunsku zaradu stekao s poslovima s njemačkom tvrtkom kojoj je dokazana politička korupcija s hrvatskom vladom i to u razdoblju dok je tu vladu vodio Ivo Sanader, a ministar pomorstva, prometa i veza bio Božidar Kalmeta. I sad kad je napokon Općinski sud u Zagrebu osudio Kuninu zbog utaje (dijela) poreza, presuda je ukinuta iz formalnih razloga na – Županijskom sudu u Zadru.
A kad državi već nije stalo za te tri milijarde poreznih dugova, rupu u proračunu će pokrpati građevina, čitam u novinama. Evo, u Zadru se u prošlom desetljeću izgradilo 3235 stanova, a u Splitu 2597, dakle 638 stanova više iako Zadar ima sto tisuća stanovnika manje od Splita. Samo u zadnje četiri godine u Zadru su dovršena 2252 stana, što je nešto manje negoli je Split izgradio u prošlom desetljeću. U Zadru su prošloj godini završena 1004 stana, usporedbe radi, u 2019. u Splitu je završeno 211 stanova, u Dubrovniku 116 gotovih stanova, u Šibenik samo 26 stanova. Dakle čak tri puta manje stanova nego u ostala tri velika grada Dalmacije. Jedan od ključnih pokretača tog stambenog buma u Zadru je Zdravko Livaković, bivši Kalmetin državni tajnik, s kojim je skoro dvadeset godina tijesno surađivao u gradskoj upravi i hrvatskoj vladi. Od kada je prije šest godina izašao iz istražnog zatvora, Livaković gradi li gradi, popunjava rupe u proračunu i s Kalmetom čeka odluku Vrhovnog suda hoće li i pravomoćno biti oslobođen optužbi za kriminal i pljačku državnih tvrtki.
A kad smo kod sudova, čitam u novima, Županijski sud u Zadru je dobio novog predsjednika. Između trojice kandidata s jednakim brojem bodova, DSV je nakon intervjua dao prednost Željku Đerđu. Novi predsjednik je dio osnovne i srednje škole pohađao s bivšim ministrom pravosuđa Draženom Bošnjakovićem. Dok je bio ministar, Đerđ se kandidirao, a na dan intervjua s kandidatima, Bošnjaković je postao novi član DSV-a. Čim je položio prisegu, glasao je za svog školskog prijatelja. Bošnjaković je, kažu, Šeksov kadar, a Šeks je, znamo, Kalmetin kum. A njega se, sigurno, ništa nije pitalo. Kad je objavljena veza između jednog kandidata i bivšeg ministra, Đerđ je sa svoje FB stranice uklonio zajedničke fotografije s Bošnjakovićem s proslave obljetnice mature.
Taj isti DSV, piše Zadarski.hr, nekidan je pozvao na intervju kandidate za dva upražnjena mjesta na Općinskom sudu u Zadru. Njih 22 ugurao je u dva termina, četrnaest kandidata u grupu od 9.30 do 10.15, a ostale nakon toga. Četrnaest kandidata dobilo je u prosijeku 3,21 minute pred članovima DSV-a. Više se vremena imalo i kod primanja u pionire. Tko će biti izabran, nije nevažno, ali uz ovakve metode DSV šalje poruku da je procedura pro forma i da se unaprijed zna tko će biti izabran. Javnost ne zna, nju se ionako ništa ne pita, nego znaju oni koji trebaju znati. Političari? Možemo sumnjati da je politika umiješala prste, ali teško ćemo dokazati. A ako politika utječe na izbor sudaca, kao što ne utječe, kakve to može imati posljedice kod suđenje političarima? Odnosno, na sudske presude onima koji odlučuju o našem novcu a osumnjičeni su za njegovu krađu?
Priznajem, nikad nisam briljirao u matematici, možda je Mark Felt sve lagao i zapravo cijeli život posve krivo čitam novine. Možda sam prolupao, a možda i polupao lončiće ali, kvragu, meni sve to nekako savršeno štima.