Eto, i to smo dočekali. Zadarske HDZ-ovce uspjela je posvađati nekad najdraža igračka lokalne politike, a danas vrući krumpir koji se najbolje hladi izravnim dotokom proračunskih milijuna - Košarkaški klub Zadar.
Ono što je do jučer u Zadru bilo nečuveno, dogodilo se sada na javnoj pozornici, na prošloj sjednici Gradskog vijeća, gdje su se čak dva HDZ-ova vijećnika javno pobunila protiv nove doze infuzije nekad slavnom i trofejnom košarkaškom klubu. Nakon pet milijuna kuna dobivenih iz blagajne Grada Zadra, rebalansom je sada ubrizgano novih tri milijuna, što znači da je u krvotok zadarske košarke ukupno ušlo osam milijuna proračunskih kuna. Sve to odrađeno je kako bi Zadar krenuo u sezonu koja će, kako stvari stoje, završiti i prije nego je počela.
S druge strane, brojni su drugi gradski proračunski korisnici ostali bez svojih kuna. Evo tek nekoliko brojki.
Komunalni odjel tim rebalansom ostaje bez 4,4 milijuna kuna, graditeljstvo bez 8,2 milijuna, EU fondovi bez 14,8 milijuna, dok je proračun za zdravstvo i socijalu kraći za 420 tisuća kuna. Zapravo, gotovo su svi proračunski korisnici postali gubitnici, a zaključak bi bio kako se u godini koju je obilježila korona kriza može bez svega; komunalnih investicija, novih prometnica, prostornih intervencija u gradu, pomoći za zdravstvo i socijalu. No bez košarke se, očito, ne može. Gubitnici su također i drugi sportovi, odnosno svi oni koji se u žargonu nazivaju malim sportovima. Od 3,6 milijuna kuna predviđenih za takozvane „javne potrebe u sportu“ svima njima je, dakle malima, pripalo ukupno oko 600 tisuća kuna. Ili sramotnih 16,7 posto gradskih sredstava namijenjenih sportu.
I dok se u devedesetima prošlog stoljeća, unatoč istoj maćehinskoj politici Grada Zadra prema ostalom lokalnom sportu, nije pitalo zašto najveći dio kolača ide u Jazine ili kasnije Višnjik, jer je zadarska košarka bila nacionalno i europski konkurenta s vlastitim igračkim pogonom i euforijom na tribinama, današnji Zadar tek je talog odavno propale sportske politike i klub nepovratno izgubljenog identiteta. Drugim riječima, Zadar odavno ne pripada elitnom društvu.
Nekad davno, prije dvadesetak godina, gradska je politika vješto jahala na vrućem sedlu košarkaške euforije izdašno nudeći proračunske kune, ali bez kriterija, programa dugoročnog razvijanja i stvaranja dobrih igrača. Danas radi to isto, ali su se vremena značajno promijenila. Zadar dva desetljeća nije proizveo makar jednog vrhunskog igrača u europskim okvirima, Klub je jedva konkurentan u nacionalnim okvirima, dok je onim regionalnim ostala samo uspomena na slavne dane i duhoviti grafit na Bulevaru. Kako je nekad politički bilo oportuno biti dijelom euforije oko zadarske košarke, tako je sada stvar političke pragmatike prisilno održavati na životu jedan klub od kojega je ostalo samo ime. Nema prepoznatljivosti slavne zadarske škole košarke, nema talenata, nema igrača, nema euforije, nema rezultata, ali, zanimljivo, kuna se uvijek nađe.
A tim se gradskim kunama, među ostalim, iz sezone u sezonu financiraju košarkaški anonimusi s ove i one strane Atlantika za jednokratnu upotrebu, a često i kraće od toga. Samo ove godine kroz Klub su prošla osmorica igrača "ta tlane" i dva trenera, a lani je bilo još gore. Toj „zadarskoj dici“ Farru, Kelleru, Wrotenu, Allenu, Ahmed ili Worku, ime se zaboravilo još dok su stavljali potpis na ugovor. Da skratimo priču, u svlačionici Zadra igrači se zadržavaju kraće od autobusa u prolazu na gradskom kolodvoru. Jednakom brzinom i dolaze.
Nije ovo prva, a niti posljednja politička intervencija kojom se milijuni iz krhke gradske blagajne bez ikakvog kriterija upumpavaju u slavni zadarski košarkaški klub, ali je prvi put da su se tomu, osim gradske opozicije, javno usprotivili i oni koji su za takve odluke do sada podizali ruke. Dado Burčul godinama je radio kao fizioterapeut u KK Zadar, a danas je gradski vijećnik HDZ-a. Dakle, čovjek iznutra, čije bi riječi o radu Zadra trebale imati specifičnu težinu. A evo što kaže.
- Ovaj klub nema nikakvu strategiju, nego je žrtva stalnih improvizacija. Ne želim ulaziti u sponzorski novac i ugovore, ali uvjeren sam da zadarska javnost zaslužuje znati na što se precizno troši osam milijuna kuna iz proračuna, tko ih i na što potroši, tko pregovara s igračima i trenerima, tko ih dovodi i tko je za to odgovoran? Tragično je da naš trener na time outu govori – engleski! Meni to nije normalno - kazao je Burčul, ali tu nije stao.
- Meni je zasmetalo što socijalnoj skrbi ovim rebalansom proračuna smanjujemo sredstva, a KK Zadar dobiva tri milijuna kuna. Mogli smo im dati dva milijuna, a onaj treći preusmjeriti na socijalu, dati ih Ligi za borbu protiv raka. Jasno, nitko na svijetu mi ne može reći da sam protiv Kluba, jer nisam, ja sam samo za to da budemo svjesni vremena i okolnosti u kojima živimo te da se u skladu s tim i ponašamo - dodao je Burčul. I nije zasmetalo samo njemu, zasmetalo je mnogima, samo što to ne žele javno reći kako im se automatski ne bi nalijepila etiketa - neprijatelja kluba. No iako se puno puta u Zadru čulo kako onaj “tko ne voli klub ne voli ni grad”, pa se problemu nije pristupalo racionalno nego u najboljem slučaju populistički, situacija na zadarskom Gradskom vijeću donijela je novi, dosad nepostojeći narativ.
- Iritantno je da za demografiju smanjujemo novac, da nam se sve manje djece rađa, sve više mladih odlazi, a da se košarkaškom klubu pomaže. Stalno slušamo istu priču a nismo napravili pomak. Imamo naše igrače koji igraju po Hrvatskoj i Europi, ali nikada ne dobiju šansu u svom klubu - požalio se i Rade Šimičević, još jedan HDZ-ovac, dugogodišnji ravnatelj zadarske gimnazije.
Odgovor koji su dobili očekivan je i puno puta viđen: „situacija nije idealna, ali jedina preostala opcija je gašenje KK Zadar“. I tako iz godine u godinu.
U Zadru punih 20 godina nije izgrađena niti jedna nova škola iz gradskog proračuna, a onu jednu jedinu koja se trenutno završava na Novom Bokanjcu, Gradu pomaže izgraditi Katolička crkva. Zadarski gimnazijalci nastavu tjelesnog odgoja još uvijek imaju u gradskom parku, jer nema novca za izgradnju školskih dvorana. Propali su u međuvremenu, ili će tek dočekati zloslutnu sudbinu, brojni drugi gradski, sportski i amaterski sadržaji koji su nekad činili zadarski urbani identitet. Velikim dijelom upravo zato što se za njih nikad nije pronašla kuna viška. Sve je otišlo – pogodite gdje.
Nego, da se vratimo na početak priče, na odluku da se tri milijuna kuna „viška“ ponovno proslijede klubu bez kriterija, sportu bez rezultata i cilju bez adrese. Ako ste slučajno sumnjali, nemojte. Rebalans je, naravno, izglasan velikom većinom, Klub ponovno može mirno spavati. Jer kako je komentirao jedan duhovito deprimirani košarkaški zaljubljenik: ”Naravno da treba dati novce klubu koji je uvijek u vrhu ABA lige i još igra Euroligu”.
Još kad bi netko shvatio ironiju...