Povratak na mjesto zločina. To nam je prvo palo na pamet kad smo kroz redakcijski prozor opet ugledali suncobrane i štekate raširene po Narodnom trgu. Kao što je poznato, od ponedjeljka (1. ožujka) kafići mogu raditi s terasama pa je većina ugostitelja subotu i nedjelju iskoristila za pripreme. Izbačene su stolice i stolovi, podignuti suncobrani, razmještaju se žardinjere... Riječju, okupacija javnih površina vraća na scenu.
Već sad se s nostalgijom možemo prisjećati svih ovih mjeseci dekirikovske praznine, kada je Trg uistinu bio trg i kad je pripadao građankama i građanima, šetačima i stajačima, starima i mladima, dječjoj igri i ludorijama. I Ziggyju, crno-bijelom mačku koji je tom nanovo oslobođenom Trgu bio zaštitni znak. Sad se sve opet vraća na staro, u komercijalnu monotoniju, kada pješaci postaju smetnja, možda tek kulisa grada, a štekati i suncobrani glavna tema. Ne samo Trga nego brojnih drugih gradskih trgova, poljana, pjaceta, ulica i kala u kojim se vraća „gradski šušur”, kako se tom konzumerističkom teroru i totalnoj eksploataciji javnog prostora bezobzirno tepa.
Lijepo je na proljetnom suncu upijati zrake i ispijati makijato, ali mora li svi ti javni prostori biti zagušeni štekatima? Nakon mjeseci lockdowna iza nas apsolutno nije popularno postavljati takvo pitanje - zarada prije svega! - ali, kvragu, nikada Zadar nije bio tako lijep kao ovih zadnjih mjeseci, ogoljen od svih tih suvišnih i nabijenih „sadržaja”, napokon smo kako treba mogli doživjeti neke njegove jedinstvene prostore i uživati u slobodi kretanja.
No što je tu je, valja se povinuti „višem interesu”, dotoku i protoku novca, rehabilitaciji kakvog takvog poslovanja ugostitelja, "novom normalnom", a oni kojima ta i takva normalnost nije i neće faliti, morat će se vratiti nekim starim adresama...