E moj Dražene, uvijek si govorio da je vijest najvažnija! I znao si je besprijekorno, po zanatu, napisati. Bila ti je u krvi, vodila te kroz novinarski život i, eto, na kraju, s njom si i usnuo:
Dražen Duilo (62), dugogodišnji novinar Slobodne Dalmacije, umro je 1. srpnja u Splitu, od posljedica novinarstva koje mu srce nije izdržalo.
Prijatelju, ovu sam vijest napisao s gropom u grlu, mučeći se kao novinar početnik, kao mi nekad ranih osamdesetih u Gradskoj rubrici, ali znam što bi mi sad kazao: "Roberte, vijest je uvijek vijest, ma kakva god bila! Tko, što, kada, gdje, zašto, kako!
Ne može ovako ili onako, ili piši kako treba ili se ostavi pera i uhvati motike..."
I zato sam ipak napisao, ne bilješku ili in memoriam, već kratku, bolnu, šturu vijest, kako su nas nekad davno i (na)učili. Pisanje in memoriama prepuštam drugima, za to nakon ove vijesti nemam ni volje ni snage, a s bilješkom bih samo zastranio i od tebe dobio "po ušima". Jer otkud mi pravo da je pišem kada je u njoj glavni lik Dražen Duilo, čovjek kojemu je bilješka bila najljepši izričaj u novinarstvu.
Sjećam se kada smo davno, tamo, čini mi se, 1984. do kasno u noć zajedno pisali tekst za Gradsku rubriku. Trebali smo ga ujutro staviti na urednikov stol, tri-četiri kartice sloga istipkanog na maloj "Unisovoj" mašini... Ja sam, kako bi ti rekao, zajunio, htio priču posložiti po svome, a onda si me mirnim glasom prekorio: "Roberte, slušaj, čovik i magarac su uvik pametniji od samoga čovika...
Nemoj tako..." I bio si, Dražene, u pravu, tada sam ja ispao magarac! A i u utorak prijepodne, prije nego što si usnuo, opet sam ispao magarac. Došao si s terena u redakciju, zaželio sa mnom popiti hladno pivo, a ja sam te, zbog posla, odbio i kazao ti "ma, možemo sutra..." Stari, oprosti, nisam ni slutio da je to bio tvoj posljednji terenski zadatak.