Dok trepnete, izbori će biti gotovi i nešto više od 11.000 ljudi dobit će priliku pokazati se na lokalnoj i regionalnoj razini vlasti; novi gradonačelnici u 128 gradova, novi načelnici u 428 općina i 20 novih župana.
Trenutačno u zemlji imamo 75 župana i zamjenika, 338 gradonačelnika i zamjenika, 408 načelnika i zamjenika, a njima treba dodati još 904 člana županijskih skupština, 9088 članova vijeća gradova, općina i mjesnih odbora.
Da je svakom od novih čelnika, za njih 1321, po 10.000 kuna neto plaće, godišnje bi to značilo 265,5 milijuna kuna za bruto plaće, a za mandat od četiri godine 1,06 milijardi kuna.
Svim ovim pobjednicima izbora, dodajte još nepoznat broj pomoćnika, pročelnika i savjetnika, novih imena koja će preuzeti direktorske urede u poduzećima u rukama lokalnih vlasti i dodati listi još svojih pomoćnika i savjetnika... i bit će vam jasno da je izborna pobjeda slatka mnogima koji se i nisu našli na izbornim listama.
Otkrivanje tople vode
Prije godinu dana top-tema uoči parlamentarnih izbora bila je decentralizacija, regije i županije te prevelik broj općina. Kako je bila, tako je s izborima i ta tema prošla i ne spominje se mnogo. Lani se spominjalo smanjivanje malih općina i njihovo spajanje, kao da bi spajanje dviju ili triju slabih općina stvorilo jednu jaku općinu, spominjalo se i smanjivanje broja zamjenika načelnika...
Priča o brojnim općinama čini se poput priče o bumerangu jer se prije desetak godina počelo govoriti da su 1991. bile 102 općine, koje su razlomljene na 428 općina i 128 gradova i da je potrebno ukinuti oko 150 općina i 35 gradova. Čini se da sve iz "one" države i nije bilo tako loše i da sami sebi otkrivamo toplu vodu. Isticalo se tada da svrhu ne ispunjavaju općine i gradovi u kojima plaće zaposlenih u lokalnoj samoupravi prelaze 40 posto njihova izvornog proračuna.
Prof. dr. Ivan Koprić sa zagrebačkog Pravnog fakulteta godinama upozorava na prevelik broj gradova i općina koje su preskupe i nedovoljno efikasne, ukazujući da trebamo 120-130 temeljnih lokalnih jedinica što predstavljaju prave životne zajednice lokalnog stanovništva i zamjenu županija regijama. Istraživanja u razvijenim zapadnim zemljama pokazala su da ni velike ni male općine nisu najbolje rješenje, te da je optimalan broj stanovnika oko 35.000. Ranih devedesetih godina prošlog stoljeća prosječan broj stanovnika lokalne zajednice u Hrvatskoj bio je 45.000, a današnje općine i gradovi prosječno imaju oko 7200 stanovnika, a taj prosjek pojačava Zagreb.
Prema studiji zagrebačkog Ekonomskog instituta iz 2012., hrvatske općine i gradovi su premaleni te bi minimalan broj stanovnika bio 2000 ljudi za općinu, za grad 10.000, a za veliki grad 35.000 stanovnika. Studija je pokazala da svaki drugi grad i općina troše polovicu prihoda na svoje zaposlenike i za materijalne troškove.
Nije najveći problem
Pjesme o brojnim jedinicama lokalne samouprave postale su šlageri, ali se pjevači ne bave pitanjem je li nam to zaista najveći problem u zemlji, čija je javna potrošnja gotovo polovica njezine ukupne proizvodnje roba i usluga, gotovo svaka druga kuna njezina bruto domaćeg proizvoda (BDP)?
U 2019. kompletni BDP, znači vrijednost svih roba i usluga koje su se proizvele i pružile te godine, iznosila je 402 milijarde kuna, a konsolidirani proračun, znači proračun svih razina vlasti i korisnika proračuna u Hrvatskoj, težio je 190 milijardi kuna, od čega je proračun središnje države 120 milijardi kuna.
Te iste godine, prema podacima Državne riznice Ministarstva financija, ukupni prihodi svih općina, gradova i županija težili su 29,5 milijardi kuna. Usporedbe radi, ukupni prihodi jedne velike i uspješne tvrtke u rukama države, HEP grupe, prošle su godine iznosili 14 milijardi kuna. Zna li se, recimo, da je zagrebački proračun 10 milijardi kuna, a splitski 1,1 milijardu kuna, jasno je da su lokalne razine "mačići" u javnoj potrošnji i da, sve kad bi sutra svi nekim čudom mogli funkcionirati bez novca, problem goleme javne uprave i potrošnje ne bi postao mnogo lakši.
Daleko od toga da i milijuni i milijarde na lokalnim razinama nisu novac. Jesu i važno je da se taj novac ne rasipa na janjetinu i slične "reprezentacije".
Prema podacima Državne riznice Ministarstva financija, u svim općinama, gradovima i županijama 2014. bilo je zaposleno 15.244 ljudi, a 2019. godine bilo ih je 3803 više, ukupno 19.047 zaposlenih. Rashodi za sve te zaposlene su od 2016. porasli za 460 milijuna kuna, na 2,6 milijardi kuna u 2019. godini. Jedinice lokalne i regionalne samouprave od države dobivaju i pomoć izravnanja za decentralizirane funkcije, koje će u ovoj godini iznositi dvije milijarde kuna, dok su preklani bile 1,57 milijardi kuna.
No, ti podaci nisu usporedivi jer su se u prethodnim godinama mijenjali načini izračuna te pomoći, a država je ustupila gradovima i općinama kompletni porez na dohodak i ubuduće će im pomagati, ali po drugom modelu.
Vrijednost za novac
Zaposleni u tijelima općina, gradova i županija, njih 19.074, ulaze u masu od 303 tisuće ljudi koji u Hrvatskoj rade u središnjem proračunu i kod korisnika proračuna svih razina vlasti, u Saboru, Vladi, ministarstvima, upravama, fondovima, zavodima, agencijama, inspektoratima, sudovima, bolnicama, zatvorima, centrima za socijalnu skrb, raznim ustanovama, muzejima, kazalištima, školama, sveučilištima...
Tako gotovo svaki četvrti zaposleni čovjek u Hrvatskoj radi u središnjem, županijskim, gradskim i općinskim proračunima ili kod korisnika tih proračuna, pokazali su podaci Financijske agencije. Najviše zaposlenih kod proračuna i proračunskih korisnika, 45 posto svih zaposlenih, ili 135.359 ljudi, radi u Zagrebu.
Međutim, nije problem toliko ni u broju zaposlenih, ni u proračunima, koliko je pitanje što građani dobivaju, kakva im se usluga pruža, koliko je efikasan aparat na lokalnim i državnim razinama...
Neki će stručnjaci ukazati da gradovi mogu utjecati na svega 25 posto javnih usluga, a na sve ostalo je pod državnim skutima. S obzirom na činjenicu da imamo 576 jedinica lokalne i regionalne samouprave, na papiru smo izrazito decentralizirani, no u stvarnosti baš i nismo. A decentralizacija nam je nužna jer, kako nam je to bio rekao dr. Damir Novotny, prioritet bi nam trebalo biti povećanje efikasnosti središnje države i decentralizacija budući da imamo visoko centralizirane funkcije javnog sektora, a baš je to jedan od razloga neefikasnosti državnog sektora i državne službe.
Strah od decentralizacije
Ovaj nam je ekonomist rekao da se kod nas strahuje od decentralizacije koja je nužna jer ne može sve biti u Zagrebu, a središnje bi se funkcije morale fokusirati na regulatorni, zakonodavni okvir, a ne na mikroupravljanje koje treba ostaviti lokalnoj zajednici kako je svugdje u Europi, pa i u Americi.
Dr. Damir Novotny smatra da je decentralizacija ključna pretpostavka za ubrzavanje lokalnog i regionalnog razvoja, a uz nju trebamo povećanje efikasnosti svih javnih usluga, od obrazovanja, školstva do zdravstva, birokracije...
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....