Autorski tekst Dušana Nikezića (potpredsjednika Stranke slobode i pravde) iz Vremena prenosimo u cijelosti.
Prošlo je deset godina otkako su Srbija i UAE sklopili strateško partnerstvo. Godišnjica prolazi tiho. Ima li razloga za slavlje? Jedno je sigurno. Građani Srbije nemaju što slaviti ni obilježavati, jer Srbija nema takav neravnopravan odnos prema bilo kojoj zemlji u svjetskom gospodarskom odnosu. Tu činjenicu ne mogu sakriti nikakvi hvalospjevi o arapskim prijateljima, njihovom dobročinstvu i sličnim besmislicama.
A sve je počelo početkom 2013. godine, kada je Srbija usvojila zakon o suradnji s UAE, kojim su ova zemlja i njezine tvrtke dobile povlašten položaj u poslovanju s državom i oslobođenje od javne nabave, na temelju koje su je bez natječaja došla u posjed najvažnijih srpskih resursa u energetici, poljoprivredi, nekretninama i prometu.
Nakon toga uslijedile su bombastične najave ulaganja od 4 milijarde eura u Mubadalinu tvornicu čipova, 3,5 milijardi eura za Beograd na vodi, tvornice zrakoplovnih dijelova za "Boeing" i "Airbus", izgradnju turističkih objekata i sustava za navodnjavanje koji će povećati naši "popuštaju u tri, četiri, možda i pet puta", da će obnoviti zgradu Glavnog stožera, a od Zvezde napraviti Manchester City.
Ništa od svega toga nismo vidjeli. Danas znamo da su arapski investitori za nepunih 200 milijuna eura postali vlasnici više od pet posto ukupnog teritorija Beograda, i to ne bilo kakvog, već najvrjednijeg građevinskog zemljišta u Beogradu na vodi i najvrjednijeg poljoprivrednog zemljišta. u PKB-u, koju su u prosjeku plaćali 116 eura po aru, što je višestruko manje od tržišne vrijednosti. I ne samo to. Uzeli su i 15.000 hektara u Karađorđevu, Zobnatici i dva poljoprivredna kombinata u Bačkoj, Luci Novi Sad, izgradili najveći vjetropark na Balkanu...
Al Abaar, Etihad, Al Rawafed, Al Dahra, Masdar, Mubadala, DP World, Royal Group... Toliko mega projekata, toliko "game changersa" kako bi Vučić popularno rekao, da bi svi s pravom pomislili da su UAE najveći investitor u Srbiji. No, iako su samo u tvornicu čipova i Beograd na vodi trebali uložiti 7,5 milijardi eura, ukupne arapske investicije u zadnjih 10 godina iznose tek 738 milijuna eura, što je neusporedivo manje od Nizozemske, Austrije, Njemačke, Švicarske, Francuska, Mađarska, Kina, Rusija...
Da stvar bude gora po Srbiju, skromna ulaganja zamijenila su velika zaduženja. Iako prvo mislimo na Kinu, kada je riječ o dugovima stranim državama, Srbija danas od svih država najviše duguje Emiratima od kojih se u posljednjih 10 godina zadužila za gotovo tri milijarde eura kako bi popunila rupu u proračunu. Ukupne kamate koje plaćamo za te dugove su blizu 100 milijuna eura godišnje, tako da je s financijske strane potpuno jasno da će UAE ostvariti enormne profite u poslovanju sa Srbijom. A za tih 100 milijuna eura mogli bismo svake godine izgraditi tri klinička centra ili 25 modernih škola.
A zašto UAE? Zašto je režim izabrao UAE kao povlaštenog partnera bez ikakvih ekonomskih, geostrateških ili povijesnih razloga. Odgovor je zapravo jednostavan. Emirati su u poslovnom svijetu poznati kao off-shore zona, bez poreza na dohodak poduzeća i osobnih dohodaka, s praksom da se ne postavlja previše pitanja o podrijetlu novca. Upravo je to preporučilo Emirate da postanu omiljena destinacija novopečenih srpskih biznismena, a moguće je da je to i glavni razlog povlaštenog tretmana investicija iz ove zemlje. Identično je da je 90-ih sklopljen ugovor o strateškom partnerstvu s Ciprom, kako bi ciparski novac iz Miloševićevog doba dobio povlašteni tretman u Srbiji.
S druge strane, postavlja se opravdano pitanje zašto Srbija? Zašto su superbogati Emirati odabrali Srbiju za strateškog partnera u Europi? I ovdje je odgovor jednostavan. Srbija pod vlašću SNS-a ima ono što nema praktički nijedna europska država, potpunu kontrolu vrha vlasti nad političkim, trgovinskim, investicijskim i financijskim tokovima. Srbija je jedna od najkorumpiranijih zemalja u Evropi, gdje se može sve u isto vreme sa svima, i sa zapadom i sa istokom, sa žitom i sa oružjem, i u bijeloj i u sivoj zoni, i sve pod nadzorom jednog čovjeka. I upravo zato smo atraktivni za realizaciju raznih dijelova, nešto poput Casablance ranih 40-ih godina prošlog stoljeća.
I već prvi posao, kupoprodaja hotela na Kopaoniku, bio je jasan pokazatelj o kakvom se međudržavnom aranžmanu radi. Podsjetimo, Vlada Srbije kupila je nekadašnji hotel Jugobanke za 2,1 milijun eura, da bi ga odmah potom preprodala šeiku Muhamedu bin Zayedu al-Nahyanu za samo 1,5 milijuna eura. Vrijeme je, nažalost, pokazalo: koliko je šeik bio zainteresiran za hotel na Kopaoniku, toliko su arapski biznismeni bili zainteresirani za prava ulaganja i razvoj poslovanja u Srbiji.
Tako je Etihad još 2013. platio 29 milijuna eura za 49 posto vlasništva nad Air Srbijom, ali je u međuvremenu dao AirSrbii dugoročne kredite vrijedne 107 milijuna eura s kamatom od 7,64 posto i provizijom od 6,55 posto, kao i kratkoročne kredite. oročeni kredit vrijedan 35 milijuna eura. Osim toga, Air Serbia je platila Etihadu više od 100 milijuna eura za razne usluge (zakup i održavanje zrakoplova, obuka posada, zakup slotova...), pa je jasno da je Etihad, zahvaljujući kamatama i uslugama, višestruko naplatio svoje početne investicije i tiho smanjio svoj udio u vlasništvu.. Koliko je partnerstvo između ove dvije kompanije, odnosno između dvije države, možda najbolji pokazatelj činjenica da ni AirSerbia ni Etihad nemaju direktnu liniju između Srbije i UAE.
BW Capital Investment, većinski vlasnik Beograda na vodi, umjesto najavljenih 3,5 milijardi eura, uplatio je ukupno 80 milijuna eura, a posljednja uplata od 20 milijuna eura bila je još u listopadu 2016. godine. Istovremeno je Beograd na voda uzela kredit od arapskog vlasnika vrijedan 25 milijuna eura i uz kamatu od 4,75 posto godišnje. Uz to, Beograd na vodi godišnje plaća gotovo 4 milijuna eura za usluge tvrtki Eagle Hills Properties i BW CapitalInvestment. Kad letimično pogledamo financijsko poslovanje, jasno je da se troškovi umjetno "napuhavaju" kako bi se iz poduzeća izvukla dobit, a državi smanjila dobit. Prosto je nevjerojatno da se u Beogradu na vodi samo jedan stan proda za 2,6 milijuna eura, a država Srbija dobije ukupnu dividendu od 3,2 milijuna eura u godini za koju kažu da će "ostati zapamćena kao službeno najuspješnija u dosadašnje poslovanje tvrtke."
Arapski partneri do sada su uložili 80 milijuna eura, a u pet godina na temelju vlasništva od 68 posto i upravljanja tvrtkom zaradili su već 112 milijuna eura. Oni su investiciju isplatili i sada zarađuju velike novce, a Srbija je uložila dvije milijarde eura i u pet godina zaradila 40 milijuna eura na osnovu 32 posto vlasništva, što znači da će nam trebati još "samo" 250 godina da isplati investiciju. Zato je za Arape ovo vjerojatno "projekt stoljeća" u koji nisu uložili novac, niti posebno znanje, niti tržište, a dobili su većinsko vlasništvo i pravo upravljanja ogromnom imovinom, dok je za Srbiju očito je riječ o "šteti stoljeća", što očito najbolje poznaju Aleksandar Vučić i Siniša Mali, pa im nije palo na pamet staviti svoj potpis na ugovor.
Ništa drugačija praksa nije ni u drugim poslovnim pothvatima arapskih investitora, pa je tako novi vlasnik PKB-a uzeo dugoročni kredit od vlasnika iz UAE vrijedan 85 milijuna eura uz kamatu od 4,5 posto, a u ugovoru s Al Rawafedom vidjeli smo da je od planiranih 140 milijuna eura ulaganja u 10.400 hektara najkvalitetnijeg zemljišta u Bačkoj, čak 76 milijuna namijenjeno za upravljanje, nadzor, marketing, ispitivanja, studije i projekte s dodanom vrijednošću, koji će se vratiti arapskim vlasnicima. Istovremeno, PKB, nekada najveći poljoprivredni kombinat u ovom dijelu Europe, ugasio je gotovo svu proizvodnju, osim nekoliko krava i proizvodnju lucerne.
Najnovija investicija Emiratesa odnosi se na kupnju nekoliko regionalnih telekomunikacijskih tvrtki, uključujući Yettel od strane Emirates Telecommunication Group. Možda se na prvi pogled ne čini značajno da je drugi najveći telekomunikacijski operater prešao iz čeških u arapske ruke, ali ako znamo koliko je prijenos medijskih sadržaja bitan u radu telekomunikacijskih kompanija, od presudne je važnosti da "prijateljski" investitor biti partner vlastima u dodatnom jačanju kontrole nad medijima i informacijama dostupnim građanima Srbije.
Ulogu UAE u realizaciji projekta EXPO 2027 tek trebamo vidjeti, ali će ona nedvojbeno biti značajna, pogotovo ako se ima u vidu da je Dubai organizirao EXPO 2023, pa se takva suradnja može prikazati i kao svojevrsni transfer znanja. Stoga ne treba čuditi što za milijune dolara i bez natječaja angažiramo arapske tvrtke za upravljanje novim objektima koje ćemo graditi od duga od 12 milijardi eura.
Iz svih ovih primjera jasno je kako funkcionira mehanizam s UAE: Vlada im omogućuje preuzimanje najvrjednije imovine po povlaštenoj cijeni, bez natječaja, uz javno obećanje velikih ulaganja. Umjesto da ulože svoja sredstva, oni tvrtkama daju zajmove s visokim kamatama, naplaćuju bezvrijedne usluge upravljanja i zarađuju puno više od početnog ulaganja.
Iako su svi ti podaci javno dostupni, vrh vlasti arapske partnere i dalje veliča kao bogove i ponizno im zahvaljuje što su nas odabrali da nas usreće.
Kako stvari stoje, iza investicije iz UAE ne stoji ni arapsko bogatstvo, ni dobročinstvo, ni osobno prijateljstvo s Vučićem, već samo gruba računica koja pokazuje da ćemo arapskim ulagačima na kraju platiti ono što su poslali vlasnici naše najvrednije imovine. I još trebamo biti sretni ako su vlasnici zaista Arapi.
Zato se u Srbiji ne slavi desetogodišnjica suradnje. Da li je arapski partneri obeležavaju, ne znam, ali znam da imaju dobre razloge za slavlje.