Splitska Ultra u moj je život ušla u obliku uljeza. Taj uljez bio je ranih dvadesetih godina života, imao je bradu i dredlokse i govorio nekim sjevernohrvatskim - moguće zagrebačkim - naglaskom.
Spomenuti uljez noć uoči Ultre popeo se preko ljestvi koje je ostavio majstor u moj stan u visokom prizemlju. U frižideru je našao pivu, čekirao na kompjutoru moje žene mail, a mi - koji smo do tog časa blaženo spavali - čuli smo da je netko tu tek kad je zapištao nezatvoreni frižider.
Mladić s dredloksima, vidno zagongan, bio je na nas duboko ogorčen. “Vratite mi moje tablete”, zdvajao je u hodniku, “zašto ste uzeli moje tablete?”, pitao je obuzet pravedničkim nespokojem, sve dok ga nisam bez većih problema otpravio kroz vrata.
Prislonjene skale
Negdje na ulaznim vratima kroz njegov um bljesnuo je prvi tračak sumnje. “Ups” zapitao je, “u koji sam ja ovo stan ušao?”. Sutra ujutro našao sam uz dvorišni prozor prislonjene skale, a na radnom stolu pivu koji siroti furež nije ni otvorio.
Tako je - eto - za mene, građanina Splita, počela Ultra.
A vjerujte mi, kroz iduća tri dana ove neće biti izolirani incident. Kroz iduća tri dana stanovnici Splita nalazit će u svom dvoru pod bugenvilom pijane Ruse, ujutro će s pločnika pred portunom dizati obnevidjele Irce, ili će im u dva ujutro na vrata kucati maloljetni Australac kojem očajnički treba pasvord za bežični internet. Sve navedeno doživio sam samo ja, a kad bih anketirao vlastite susjede i znance, nanizalo bi se priča za cijeli oralni storybook Ultrinih urbanih legendi.
Jer, jučer, danas i sutra Split se nalazi pod opsadom. U njemu je 150.000 mlađahnih mulaca i mulica iz stotinjak zemalja svijeta od Jordana do Angole, a lavovski dio njih spada u onu demografsku skupinu koja u mojoj mladosti ne bi smjela biti vani iza deset i po.
Urbane legende
Tijekom ova tri dana oni će se noću puniti udarnim koktelom elektronskog ritma, žestica i tableta, a onda će nakon chill outa (polovicom jutra) leći na neku od marjanskih plaža i pod borovinom nadoknađivati noć. Takav sam prizor gledao u četvrtak u splitskoj uvali Lubinski porat: dok su pod tamarisima penzionerke kartale trešetu i ogovarale HDZ, do njih se vidno iznemogao chillao neki momčić azijskog izgleda.
Cijeli taj prizor nadopunjavala je 150-metarska jahta Romana Abramoviča Pelarus usidrena u vali u kojoj se obično sidre penzioneri sa svojim socijalističkim Jugoplastikama 580.
Iste večeri moj se portun ispraznio. Svi domoroci su se iselili, a svoje stanove - što bi se reklo - “pustili na crno tržište”.Službeni jezik mog portuna već je nekoliko tjedana engleski, njim promiče nekakva mlađarija benetonovskih ujedinjenih boja kojima je kao zadnji preostali starosjedilac moram tumačiti da - ne - ovo nije drugi nego prvi kat, i ne, to su kante samo za papir, a Dioklecijanova palača je - da, dolje, ravno niz ulicu.
Službeni jezik
Pritom će u idućih nekoliko dana neformalni i formalni posao nas tisuća Splićana biti da tu djecu spašavamo od njih samih - da ih vodimo na ispumpavanje, trijeznimo, vadimo iz mora, skidamo sa stabla poput mački ili ih spajamo s resursom koji je toj generaciji kao kisik - wirelessom. Ukratko, htio ili ne htio postao sam turistički radnik, htio ili ne htio izvanpansionsku sam ponudu proširio vlastitim frižiderom. Tako živi Split u doba Ultre.