StoryEditorOCM
ForumU ‘KANTONJERU‘

U gostima kod ‘prvorotkinje‘ Nataše u Baniji dočekuje nas svekrva Milena: Ona je prava Romkinja, a mi smo napola. Zato je u nje malo čergarski duh...

Piše Lenka Gospodnetić/PSD
17. siječnja 2021. - 08:03

Najprije su se lomila koplja oko toga zove li se prvorođeni državljanin Republike Hrvatske u novoj godini David ili Daris, gotovo kao oko naziva Banija ili Banovina.

Potonje još nije definirano, no za mališana se zna: zove se Daris i rodila ga je mama Romkinja, dvadesetogodišnja Nataša Lukić!

Dječakov tata zove se Ferid Safić i stariji je tri godine od nevjenčane supruge s kojom već ima sina Damijana, bebu od godinu i pol dana; svi stanuju u "kantonjerima" u Petrinji, kako stambene kontejnere naziva Feridova mama Milena Safić (63), također u zajednici s mladima.

- Da nije bilo Dalmacije (Slobodne Dalmacije, nap.a.), ne bi nama gradonačelnica Supetra obećala novu kuću! Ne može se još početi graditi jer, sunce moje, drma svaki dan - krši ruke, gasi cigaretu Natašina svekrva Milena.

Pa pali novu...

- Ovo ti je meni, sunce moje, hrana; jako sam nervozna i bolesna. Nataša je meni sad ko moje dijete, i ova dva malena. I Ferid je moj, on mi je najmlađi od mojih četvero što sam ih izrodila s dva muža. Prvi je umro, drugi otišo u Bosnu.

'Voli se vozati okolo'

Nisam htjela za njim. I sad smo ovde, u kantonjerima, dok se kuća ne popravi, sagradi, ne znam ni ja. Nju sam dobila darovnicom za sudjelovanje u ratu.

U ratu sam i muža upoznala. Sad ga ne vidim i ne čujem, Feridova oca, a i Ferid je nemiran, voli se vozati okolo. Završio je za vodoinstalatera - ponos se načas razlio Mileninim licem.

image
'Ja ću za njima u školu, da ne bi lutali...'
Tom Dubravec/Cropix


Nataša malo govori, ljuljuška svoje bebe u toplom "kantonjeru". Kaže da Darisa doji, ali mu daje i hranu Nan. Stariji Damijan je već na čokolinu. Dječica su prekrasna, primjećujemo. Dvije divne, zdrave bebe.

Ništa bez juhe

- Pazim ja na njiovu hranu. Svaki dan kuham za sebe i Natašu, Ferida ako svrati. Danas sam kuhala tijesto (tjesteninu, nap.a.), a po tome prolila gulaš iz konzerve. I juhu. Ništa bez juhe, sunce moje - Milena će.

Kaže, voli čistoću i - cvijeće.

- Nataša je još mlada, ona je prava Romkinja, a mi smo napola. Zato je u nje malo čergarski duh, hoće s djecom nazad kod svojih, na Majske Poljane, ali tamo oni nemaju prave kuće, nomadi su. A ja volim red. I da je čisto.

Bojim se ući u kuću jer ima narančastu naljepnicu, pa ugrijem vani vodu i operem kosu, operem što treba. Strah me ući u kuću, ali sebi sam uredila sobu u kantonjeru - otvara vrata kontejnera Milena, pokazuje ležaj, televiziju.

image
Milena Safić, svekrva Nataše Lukić: Slaba mi je ruka, bubreg, sluh, imam invalidninu 1500 kuna, ali neće mojoj djeci ništa falit
Tom Dubravec/Cropix


Kupila je od novca koji joj je slao brat zaposlen u Francuskoj. On je financijski pomogao i dizanje novog, sada urušenog kata. Doista, Milena je uredna žena; čak osjećamo miris parfema...

- To se s police parfem prolio po odjeći kad je treso potres! - smije se.

Pa se uozbilji.

Ko botanički je

- Najviše mi, sunce moje, fali cvijeće. Vidi kako sam sebi uredila vrt, ko botanički je. Ali ga je potres zatrpo. I kantonjeri - tužno konstatira.

Snijeg u dvorištu prekrio je otpale opeke, kontejnere, pa i cvijeće; svojim je vizurama smekšao grubost potresa, vidljive podsjetnike na nj. Kao kad razlomljeni, upropašteni kolač pospete šećerom u prahu...

Kroz snijegom obrubljeni, malko zamagljeni prozorčić kontejnera nazire se prizor pun nježnosti: majka doji dijete. I prerano ostarjeloj Mileni još nije srce sasvim otvrdnulo nakon svih razočaranja koje je doživjela, ratova i gladi, bolesti, muževa što ih je pokopala i prežalila, djece ispratila; suza je zaiskrila u kutu oka svekrve Milene.

image
Tom Dubravec/Cropix


Voli ona svu svoju unučad i praunučad, a ova dva malecka pogotovo, jer uz nju rastu.

- Samo neka su mi djeca ovdje na oku. I Nataša; ona je sad isto moje dijete. Čuvat ću ih, neka sam bolesna; slaba mi je ruka, bubreg, loš mi sluh, sunce moje, nosim slušni aparat ko što vidiš

Imam invalidninu 1500 kuna, ali neće mojoj djeci ništa falit. I svi će ić u školu, ko što je moj Ferid išo. Nataša ima samo sedam razreda, ali ovi mali će imat svih osam. I zanat će učit.

image
Tom Dubravec/Cropix


Ja ću za njima u školu, da ne bi lutali - na petrinjskom snijegu zavjet dade Milena Safić, svekrva Nataše Lukić, majka Ferida i baka Damijana i Darisa.

Potonji kao da je na to kroz prozorčić sretno mahnuo. Kao princ u palači, što je u nekom ružnom filmu kontejner u snijegu bila.

02. studeni 2024 17:24