Planina odbačene odjeće, uključujući božićne veste i skijaške čizme, predstavlja čudan prizor u čileanskoj Atacami, najsušoj pustinji na svijetu, koja sve više pati od zagađenja stvorenog brzom modom. Društveni učinak raširenog konzumerizma u industriji odjeće – kao što je dječji rad u tvornicama ili podrugljive plaće – dobro je poznat, ali pogubni učinak na okoliš manje je javan.
Čile je dugo bio središte rabljene i neprodane odjeće, proizvedene u Kini ili Bangladešu i koja prolazi kroz Europu, Aziju ili Sjedinjene Države prije nego što stigne u Čile, gdje se preprodaje diljem Latinske Amerike. Oko 59.000 tona odjeće svake godine stigne u luku Iquique u slobodnoj zoni Alto Hospicio u sjevernom Čileu. Trgovci odjećom iz glavnog grada Santiaga, 1.800 km južno, kupuju nešto od toga, dok se mnogo krijumčari u druge zemlje Latinske Amerike. Ali najmanje 39.000 tona koje se ne mogu prodati završi na deponijama smeća u pustinji.
"Ova odjeća stiže iz cijelog svijeta", rekao je za AFP Alex Carreno, bivši zaposlenik u uvoznom području luke. “Ono što se ne proda Santiagu niti pošalje u druge zemlje ostaje u slobodnoj zoni” jer nitko ne plaća potrebne tarife da to odnese. "Problem je u tome što odjeća nije biorazgradiva i ima kemijske proizvode, pa se ne prihvaća na općinskim odlagalištima", rekao je Franklin Zepeda, osnivač EcoFibra, tvrtke koja proizvodi izolacijske ploče koristeći odbačenu odjeću. “Želio sam prestati biti problem i postati rješenje”, rekao je o tvrtki koju je osnovao 2018.
Prema izvješću UN-a iz 2019., globalna proizvodnja odjeće udvostručila se između 2000. i 2014., a industrija je “odgovorna za 20 posto ukupne potrošnje vode na globalnoj razini”. Za izradu jednog para traperica potrebno je 7.500 litara vode. U istom izvješću navodi se da proizvodnja odjeće i obuće doprinosi 8 posto globalnih stakleničkih plinova, te da se "svake sekunde zakopa ili spali količina tekstila jednaka kamionu za smeće".
Bilo da su hrpe odjeće ostavljene na otvorenom ili zakopane pod zemljom, one zagađuju okoliš, ispuštajući onečišćujuće tvari u zrak ili podzemne vodene kanale. Odjeći, sintetičkoj ili tretiranoj kemikalijama, može trebati 200 godina da se razgradi i otrovna je kao i odbačene gume ili plastični materijali.
Čile, najbogatija zemlja Južne Amerike, poznat je po proždrljivom konzumerizmu svojih stanovnika. Stvari se ipak mijenjaju, kaže Rosario Hevia, koja je otvorila trgovinu za recikliranje dječje odjeće prije nego što je 2019. osnovala Ecocitex, tvrtku koja proizvodi pređu od komada odbačenog tekstila i odjeće u lošem stanju. Proces ne koristi ni vodu ni kemikalije.
“Dugi niz godina smo konzumirali i činilo se da nitko nije mario što se stvara sve više i više tekstilnog otpada”, rekla je. “Ali sada ljudi počinju preispitivati sami sebe”, piše Al Jazeera.