'Bit će bolje', kaže Mirko Domitrović, 94 su mu. U samom središtu Gline, u Majskoj ulici, živi od rođenja, a hoće li dalje - ne zna. Volio bi on ostati i nada se da hoće. Vrlo vjerojatno je djed Mirko najstarija osoba pogođena potresom, a koja živi sama.
Čeka da mu netko iz vlasti dođe reći što će i kako će. Da zna, kaže.
- Što ako netko naiđe, a nikoga nema? Moram biti tu - čeka djed Mirko.
- A onda ću se odmoriti. Od čega? Od situacije - uzdahne.
Teško je Mirku Domitroviću zbog naroda. Bio je brico i nema familije koju ne poznaje. Iako, zastaje, 'puno njih više nije među živima'.
U mirovini je od osamdeset i neke. Supruga Rozalija preminula je 2007. godine.
Što je radio kad je zatreslo?
- Ležao i čekao da prođe. Pomirio sam se sa sudbinom. Iako sam ozbiljan kandidat...
Mirko u svojoj kućici ima dva ogledala. Ono veliko u kupaonici i manje na zidu kuhinje/spavaonice/dnevnog boravka, gdje boravi. Naviknuo je bivši brico rediti brk i bradu. Uredno su podštucani.
U 94 godine Mirko nije naučio kuhati. Zna on ispeći krumpir u pećnici i jaja, često pojede mlijeko s nadrobljenim kruhom. Razoran potres, koliko je god zla donio, Mirku je osigurao i topli obrok na stolu. Obiđu ga svakodnevno volonteri inicijative 'Ljudi za ljude'. Donesu za pojesti, popiti.
Što bi još želio u životu?
- Da ovo malo proživim kao čovjek - kaže.
Za njega to podrazumijeva ostati u svojoj kućici u Majskoj ulici, neka mu zelene pumpe za vodu usred kuće. Samo nek' zna da ga neće iseliti.