Jesenske ekonomske prognoze Europske komisije najvažnije su od tri godišnje ekonomske prognoze jer briselski ekonomisti na njima najdulje rade i objavljuju najviše detalja. Pogled Komisije na 2024. i 2025. godinu na prvi pogled ne nudi ništa posebno jer se cijela priča može sažeti u dvije rečenice:
EU će se početi sporo, uz relativno skromne stope rasta, odmicati od ruba recesije na kojem se ljulja u proteklih godinu dana.
Hrvatska raste po malo većim stopama (i očekuje se pad stope nezaposlenosti ispod prosjeka EU u naredne dvije godine) zahvaljujući brzom oporavku realne domaće potražnje koja "vozi" na pogon osobne potrošnje i investicija, osobito javnih koje su pogonjene izdašnim EU sredstvima. Tu je i rast deficita proračuna zbog ekspanzije državnih izdataka koji su dobrim dijelom pogurani rastom plaća u javnom sektoru.
Ostanimo još malo u hladnom tonu i primijetimo dvije stvari:
Budući da se očekuje smanjenje prosječnog deficita proračuna država članica EU (uočite: s iznad 3% BDP-a 2023. na malo ispod 3%) nije jasno što će proizvesti očekivani skromni oporavak na razini Unije. Ekonomisti iz Brisela poručuju: smirivanje inflacije tj. izostanak novih inflacijskih šokova, uz nisku nezaposlenost, potaknut će ljude na veće (realno) trošenje, a poduzeća u EU nisu prezadužena i nastavit će investirati. Ova interpretacija ostaje u okviru mog komentara ljetnih prognoza kada sam napisao da se Komisija nada da će se europsko gospodarstvo odmaknuti od ruba recesije "samo od sebe". Ne tvrdim da se to neće dogoditi, no rizik da EU ostane u limbu na rubu recesije, ili definitivno potone u nju (neke zemlje su već bile potonule), nije mali.
Neobično je i ovo s inflacijom u Hrvatskoj. Primijetite da se očekuje inflacija ispod prosjeka EU. Zbog utjecaja istočnoeuropskih zemalja koje imaju vlastite valute Hrvatsku je bolje usporediti s europodručjem, no i to izgleda neobično: Komisija očekuje inflaciju od 3,2% 2024. i 2,2% 2025. za europodručje, a to je više nego u Hrvatskoj. Kako je moguće da Hrvatska ostvari značajno nižu inflaciju ako se očekuje da će rasti brže na krilima domaće potražnje? Ekonomisti u Komisiji vjerojatno očekuju da će smirivanje cijena energenata i hrane jače djelovati u Hrvatskoj gdje je udjel ovih dobara u potrošačkoj košarici veći. Takvo objašnjenje ne zvuči uvjerljivo. Rast plaća, potražnje i BDP-a značajno iznad prosjeka EU i europodručja gurat će cijene u Hrvatskoj prema gore više nego drugdje. Točno je da u maloj i otvorenoj ekonomiji cijene ne mogu bitno odstupiti od cijena u drugim zemljama istog monetarnog područja, ali ne bi me čudilo da Hrvatska na kraju ostvari do jednog postotnog boda veću prosječnu inflaciju, dakle oko 3%.
Nastavljamo u (malo) vedrijem tonu s fokusom na dvije teme. Prvo, iako stope rasta od 2,5% 2024. i 2,8% 2025. nisu osobito visoke prema povijesnim mjerilima, radi se o jednima od najvećih stopa rasta u EU. Po prvi puta otkad smo ušli u EU Hrvatskoj se prognozira položaj pri vrhu – tik do otočkih "gospodarskih tigrova" Malte i Irske, uz bok Cipra, kojem ide jako dobro u proteklih nekoliko godiina, te Rumunjske, Poljske i Litve koje se u proteklih nekoliko godina izdigle kao najbrže rastuća gospodarstva među bivšim tranzicijskim zemljama. Naizgled, sve je dobro.
Drugo pitanje je partibrejkersko: postavlja se pitanje može li Hrvatska bolje od ovoga što vidimo na slici?
Nakon dugih godina ekonomskih frustracija, svaki prikaz poput ovog izaziva samozadovoljstvo – osobito među političarima na vlasti. Međutim, pitanje je što nam je orijentir, benchmark? Ako se stalno referiramo na (ne)slavnu prošlost, propustit ćemo uvidjeti vlastite mogućnosti i propuste ukoliko vozimo po stazi ispod mogućnosti. Ovakav položaj Hrvatske u europskoj usporedbi na Labu prognoziramo (Ivica Brkljača i ja) još od 2020. godine, a to znači da slika nije nikakvo iznenađenje. Iznenađenje bi bilo da je Hrvatska desno na slici.
Ili možda skroz lijevo? Pitanje "zašto Hrvatska nije na vrhu?" vjerojatno će izazvati podsmjeh u društvu koje je izmučeno lošim ekonomskim idejama i frustracijama zbog gospodarskih neuspjeha. Tekst ću ipak zaključiti uputom na argumente zbog kojih ovo ambiciozno pitanje ima smisla. Imam normativni i pozitivni (empirijski) argument za to.
Normativni argument: ako želi demografsku stabilizaciju, zadržavanje i povratak ljudi, Hrvatska mora rasti i približavati se prosječnom životnom standardu EU puno brže nego što to sada čini (sada smo na cca 75% od prosjeka, što ne jamči da ćemo dugo imati pozitivan migracijski saldo).
Pozitivni (empirijski) argument: pogled u tablicu s prognostičkim detaljima pokazuje da su očekivanja rasta izvoza roba i usluga između 3 i 4%, a doprinos neto izvoza gospodarskom rastu je manji od 1%. To je najvažnija razlika između Hrvatske i većine ostalih zemalja lijevo na gornjoj slici. Na primjer, doprinos neto izvoza u Irskoj je gotovo 2%. Razlika nije univerzalna; u Rumunjskoj se na primjer očekuje negativan doprinos neto izvoza zbog brzog rasta uvoza, no upravo su nedovoljni potencijali u međunarodnoj razmjeni glavni razlog zašto Hrvatska nije još bolje pozicionirana "skroz lijevo" na gornjoj slici.
Drugim riječima, ako Hrvatska ne uspije aktualni rast zasnovan na ekspanziji domaće potražnje zamijeniti rastom zasnovanim na ekspanziji izvoza konkurentnih roba i usluga, mogla bi se dogoditi nevolja: tamo negdje iza 2026., kada veliki val priljeva europskih sredstava počne slabiti, oslabit će i tempo gospodarskog rasta i Hrvatska će početi "curiti" prema desnom dijelu glavne slike.
Izravna strana ulaganja u izvozni sektor odnosno izvozno orijentirana poduzeća koja prodaju robe i usluge na jedinstvenom tržištu EU (i šire!) najbrži su način za spomenutu transformaciju modela rasta, a predstojeće pristupanje OECD-u dobar je motiv za dublje promišljanje što bi trebalo napraviti da se takva promjena počne odvijati na vrijeme. No, to je tema za neki drugi tekst. Do daljnjega, uživajte u kratkoročnoj slici, piše Ekonomski lab.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....