Tko je jedanput prešao rijeku i stupio na tlo Gradine, tome više nije bilo povratka među žive. Takav je bio vrhovni zakon

Knjiga Ive Goldsteina 'Jasenovac' nesumnjivo je najopsežniji istraživački projekt o najvećem ustaškom logoru u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj. Na gotovo tisuću stranica, Goldstein objašnjava zašto su ustaše osnovale Jasenovac, iznosi statističke podatke, međutim, prije svega, opisuje svakodnevicu, život i smrt logoraša, ali i njihovih krvnika, od Maksa Luburića i Ljube Miloša do psihopatskih ubojica poput Dragutina Pudića-Paralize ili Hinka Picillija. Jasenovac je bio carstvo zla, ali unutar logora, postojale su tisuće ljudskih sudbina, često međusobno isprepletenih na način koji je nepojmljiv u normalnom životu. Priče o ovim sudbinama temelj su Goldsteinova 'Jasenovca'

Brojna su jasenovačka stratišta i grobnice. Od Krapja i Bročica do Stare Gradiške, oko logora i unutar logorskog kruga. Na lijevoj i desnoj obali Save.

Ubijeni, ili oni koji su pali od iznemoglosti na radu, u prvo su vrijeme bili donošeni u logor u Bročicama i tu pokapani, “svaki zasebno, te mu je stavljana tablica s imenom”. No, od toga se “brzo moralo odustati” zbog prevelikog broja mrtvih, pa se krenulo pokapati “u neposrednoj blizini nasipa ili u samom nasipu”, zapravo u šumi Donja Krndija kod Jasenovca. Nasip je već u studenom te godine “slovio za grobnicu slabih i iznemoglih”.

Početkom 1942. počelo se pokapati na drugoj, desnoj obali Save, nasuprot Jasenovcu, na području sela Donje Gradine. Već za vrijeme rata naširoko se koristio termin “Gradina” i to ime, termin, ostalo je u upotrebi sve do danas (selo Gornja Gradina nalazi se desetak kilometara uzvodno na desnoj obali Save, blizu Bosanske Dubice, u Bosni i Hercegovini).

Ne zna se kako se došlo na ideju da Gradina postane masovno gubilište i grobište. Nitko nije nikad izričito naveo ni razloge. No, očito je presudila činjenica da je selo bilo dobro prirodno zaštićeno, na zavoju Save i na ušću Une u Savu. Dvije rijeke stvarale su od prostora sela svojevrsni poluotok, pa je ono bilo djelomice i nepristupačno. Na najsjevernijoj točki Gradine postojala je prirodno uzdignuta terasa, pogodna za prometovanje skele iz Jasenovca.

Strašna povijest Gradine počinje prvih dana 1942., kada je selo, nakon partizanskih akcija i ustaške protuofenzive, bilo posve opustošeno i ostalo bez stanovnika. Oko 20. siječnja ustaška jedinica pod zapovjedništvom Staniše Vasilja “prevezla je natrag u Gradinu i poklala” oko dvjesto žitelja tog sela koji su nekoliko tjedana prije bili deportirani u Logor III Ciglana. Kako je bio visok snijeg, nisu se mogle kopati rake, “nego su ubijeni ostavljeni u seoskim kućama i zajedno s kućama spaljeni”.

Darko Tomaš / CROPIX

Bio je to tek početak masovnih zločina na širem prostoru sela. Nakon što je selo ostalo bez stanovnika, nadaleko nije bilo naselja. Kako je Gradina bila na savskom zavoju, bila je gotovo poluotok, jer joj je Sava bila na sjeveru i istoku, a na zapadu Una. S juga, otkuda su mogli doći partizani, Gradina je bila zaštićena pojasom rovova i vučjih jama te nizom bunkera i karaula.

Cadik Danon je potkraj veljače 1942. kao logoraš prešao u Gradinu, gdje u selu “nije zatekao ni žive duše, jedino su psi lutalice bezuspješno tražili hranu”. Kuće u koje je ušao “bile su pune odjeće i obuće, i to muške, ženske i dječje, seoske i gradske (…) u trećoj kući vidio sam kaput i pleteni vuneni šal koji je nosio profesor matematike Aron Salom (1891.)”, koji je jedva dva mjeseca prije toga došao s Danonom iz Tuzle. A onda je nedaleko od kuća “spazio dugačku crnu jamu, prišao je bliže, a iz jame se po onoj hladnoći izvijala para - u njoj su ležale gomile leševa preklanih ljudi, nabacanih jedan preko drugog”.

Otad se u Gradini ubijaju i pokapaju tisuće muškaraca, žena i djece. Ubrzo je postala nedvojbeno najveće jasenovačko stratište i grobište u kojem leže kosti većine ubijenih 1942., kao i kasnijih godina, sve do nestanka logora 1945. Dio zatočenika koji su stigli do Jasenovca direktno je iz vlakova ili s ceste prebacivan na desnu obalu Save. Dio njih ušao je u Logor III Ciglana, boravio u njemu nekoliko dana, koji tjedan, možda čak i mjesec, dva, nakon čega su “stariji ili bolesni”, žene i djeca, prekobrojni muškarci, nepotrebni za poslove u logoru i oni koji nisu mogli biti iskorišteni za fizičke poslove - odlazili u Gradinu.

Ante Ciliga je Gradinu opisivao “kao naš Stiks (rijeka u grčkoj mitologiji koja vodi u podzemni svijet, dijeli svijet živih od svijeta mrtvih): tko je jedanput prešao rijeku i stupio na tlo Gradine, tome više nije bilo povratka među žive. (…) Takav je bio vrhovni zakon Jasenovca!” Gorostasna “Topola uzdaha” (ili “Topola užasa”) u Gradini, na ušću Une u Savu, bilo je mjesto vješanja zatočenika. Vjerojatno je na njoj obješeno najviše zatočenika u odnosu na druge lokacije. Vješalo se 1944. i u Logoru III Ciglana, kao metoda zastrašivanja zatočenika.

Gabriel Winter, koji je u Jasenovcu bio kočijaš, imao je neposredan uvid u taj, posljednji čin jasenovačkog zločina: “U Gradini se iskrcavaju ljudi, žene, djeca. Onda ih u manjim grupama odvode nešto dalje od iskopanih jama. Jedan ustaša drži žrtvu, a drugi udara maljem po glavi. Trojica čuvaju pozadi da ne bi tko pobjegao. Ustaša kod klanja bude više ili manje, već prema tome radi li se o ‘likvidaciji’ ljudi ili žena i djece. Tako je to išlo iz dana u dan, iz noći u noć. Jame za usmrćene kopali su sve dalje. Sve to gledao sam s jasenovačke obale. Kao kočijaš dolazio sam do nad same te rupe. Vidio sam napola pune rupe u kojima su leševi bili uredno složeni kao na katove. Gdje stane cijeli čovjek, metali su i po dvoje djece. Leševi su složeni kao cjepanice.” Winter opisuje kako je ponekad morao “čekati s kolima da skela preveze kandidate smrti. Žrtve nisu znale kuda ih vode.”

Kad bi došli na drugu obalu, “ustaše bi”, nastavlja Winter, “one koji su bili nemoćni odmah zaklali” pa bi onda rekli onima koje su još ostavili na životu - ‘Ovako će proći svatko tko pokuša bježati’.” I tako je, do posljednjeg trenutka, žrtvi ostavljana nada da će nekako preživjeti, ali sve je bilo uzalud - od tisuća i tisuća onih koji su prebačeni u Gradinu, tek je nekolicina nevjerojatnih sretnika preživjela. Winterove riječi potvrđuje Salem Resulović: “Naravno, ovaj svijet koji je prelazio skelom u Gradinu nije znao gdje ga vode. Stražari koji su ih pratili govorili su da idu u Bosnu brati šljive. I taj je narod vjerovao u to sve dok ne bi bio povezan i doveden do grobnica.”

Priča o leševima koji plivaju Savom postala je s vremenom jedna od najspominjanijih u zastrašujućem nizu jasenovačkih strahota - širila se usmenom predajom, pa je čak nakon nekog vremena izgubila povijesnu uvjerljivost. Međutim, o tome postoje brojni dokumenti - 22. lipnja 1942. Zapovjedništvo III. Domobranskog zbora sa sjedištem u Sarajevu izvještava kako “u posljednje vrijeme prima izvještaje od straža na mostovima da u zadnje vrijeme rijekom Savom plivaju leševi ljudi i životinja. (…) Ovi leševi zapinju za obalu i raspadaju se, okužujući okolinu.” Župsko redarstvo Župe Livac - Zapolje (u koju je spadala Bosanska Gradiška) uputilo je Ministarstvu zdravstva u kolovozu 1942. dopis da je ono “organiziralo sakupljanje leševa na mostu u Bosanskoj Gradiški koji prolaze Savom te su tamo vađeni i pokapani”, što dokazuje da to nije bila nikakva uobrazilja ili propaganda. A ustaše su cinično tvrdili da su leševi plivajući Savom dobili “besplatnu kartu za Beograd”.