Smrt je nešto što je svima zajedničko, istovremeno je mistično i banalno. Prestanak svih bioloških funkcija koje definiraju živi organizam, ljude je oduvijek plašio, ali i fascinirao i motivirao da ostave nešto iza sebe. Kako je to biti mrtav, nešto je što ne možemo znati. Religiozne osobe će govoriti o svojoj viziji života nakon smrti, a skeptične na to samo odmahivati rukom. No, iako se ne moramo složiti oko toga što se događa nakon umiranja, pouzdano znamo što se događa u trenucima koji prethode kraju. Dr. Kathryn Mannix za BBC-ijev Sinece Focus Magazine potanko je objasnila što se zbiva u našem tijelu u tim trenucima. Dr. Mannix je svoju karijeru posvetila brizi za ljude na kraju njihovih života i edukaciji drugih o tome kako pristupiti i voditi naizgled vrlo teške razgovore. Ona potiče ljude na puno bolje i informirano donošenje odluka prije nego što izgube sposobnost da sami izraze svoje želje i osjećaje.
Mozak reagira na zvukove
Kao i rađanje, umiranje je tjelesni proces s fazama i prepoznatljivim napredovanjem. Isto tako, kao i rođenje, brzina tog procesa varira od osobe do osobe. Kako se približava smrt, većina ljudi gubi interes za jelo i piće. Umirućim ljudima konstantno nedostaje energije. Mnogi od nas iskusili su duboki umor uzrokovan bolešću: stanje ‘ne mogu ustati iz kreveta‘ kod teške infekcije ili slabost dok se oporavljamo nakon operacije. Spavanje obično obnavlja našu energiju i može biti dio oporavka, ali na kraju života, san postupno ima manji utjecaj kako se tijelo približava umiranju.
„Umiruća osoba sve manje vremena provodi budna. Međutim, ono što izgleda kao san postupno postaje nešto drugo: uranjanje u nesvijest na sve dulja razdoblja, navodi liječnica. Kako umiranje napreduje, srce kuca slabije, krvni tlak pada, koža se hladi, a nokti postaju tamni. Unutarnji organi slabije funkcioniraju kako krvni tlak pada. Mogu postojati razdoblja nemira ili trenuci zbunjenosti, ili samo postupno produbljivanje nesvjestice.
„Nedavna istraživanja pokazuju da, čak i blizu smrti, nesvjesni mozak reagira na zvukove u sobi. Međutim, ne znamo koliko glazba ili glasovi imaju smisla za umiruću osobu, navodi dr. Kathryn Mannix.
DISANJE i SRCE
Disanje osoba bez svijesti slijedi automatske obrasce koje stvara respiratorni centar u moždanom deblu. Budući da nisu svjesni svojih usta i grla, ljudi na samrti mogu disati teško, bučno ili kroz slinu u stražnjem dijelu grla. Disanje se kreće od dubokog ka plitkom i od brzog ka sporom u ponavljajućim ciklusima. Na kraju se disanje usporava i postaje vrlo plitko, dolazi do pauza i konačno, disanje prestaje. Nekoliko minuta kasnije, srce će prestati kucati jer ostaje bez kisika.
Jedna snimka umirućeg mozga pak sugerira da ljudi možda imaju "reprizu" najboljih trenutaka u svom životu u svojim posljednjim trenucima. Skupina znanstvenika je naime, proučavala moždane valove 87-godišnjeg pacijenta koji je bolovao od epilepsije pomoću uređaja za elektroencefalografiju (EEG), no on je usred pretrage doživio srčani udar koji je završio kobno, što je rezultiralo snimkama mozga koji umire. Na njima se vidjelo da su 30 sekundi prije i nakon prestanka rada srca moždani valovi pacijenta reagirali na isti način kao kad osoba sanja ili se nečega prisjeća.
Moždana aktivnost
U istraživanju objavljenom u časopisu Frontiers in Aging Neuroscience, istraživači su ustvrdili da ova vrsta moždane aktivnosti može ukazivati na to da se u zadnjim trenucima prije smrti zaista posljednji put prisjetimo svega što smo doživjeli. Dr. Ajmal Zemmar, neurokirurg na Sveučilištu u Louisvilleu koautor istraživanja, kazao je da je tim znanstvenika iz Vancouvera slučajno napravio prvu snimku mozga na samrti.
„Ovo se dogodilo sasvim slučajno, nismo planirali ovakav eksperiment, niti da ćemo te signale zabilježiti”, naveo je.
Na pitanje znači li to da prije smrti vidimo trenutke provedene s bližnjima i druga radosna sjećanja, dr. Zemmar je kazao da odgovora na to nema. „Iz filozofske perspektive, rekao bih da je vjerojatnije da će vas mozak prije vratiti u sretne trenutke, nego u nesretne. No, ovisi o pojedincu čega će se tko prisjetiti, naglasio je. Dr. Zemmar objasnio je kako je unutar 30 sekundi prije nego što je srce pacijenta prestalo kucati, njegov mozak reagirao na isti način kao kod visokokognitivnih funkcija, kao što su koncentracija, sanjanje, meditacija, prisjećanje ili svjesne percepcije.
To se nastavilo i 30 sekundi nakon što je srce prestalo kucati, kad se pacijente obično već proglasi mrtvima.
U prethodnom istraživanju provedenom na zdravim štakorima američki znanstvenici također su izvijestili o visokoj razini moždanih valova koje su uočili od trenutka prestanka kucanja srca te trideset sekundi nakon prestanka, slično kao i kod pacijenta s epilepsijom dr. Zemmara, koji tvrdi da su sličnosti između ovih dvaju istraživanja ‘zapanjujuće‘. Tim se nada da će objavljivanje ovog slučaja otvoriti vrata drugim istraživanjima o zadnjim trenucima života. „Mislim da su iskustva koja se događaju tik prije smrti vrlo mistična i produhovljena, a otkriti nešto ovakvo san je svakog znanstvenika, istaknuo je.