Snovi Hrvata o produljenju sezone su kao snovi o produljenju penisa! Tri mjeseca nikad nećemo rastegnuti u dvanaest

Kurve o poštenju, vojska o skraćenju, a Hrvati o produljenju turističke sezone!

Kao što se erotske poduzetnice u svakoj prilici trude posvjedočiti svoju čestitost, a ročni vojnici su zaokupljeni opsesivnim nagađanjem bi li ih visoka komanda mogla obradovati prijevremenim otpuštanjem, tako i naša javnost neumorno mozga, kombinira i računa kako bi se ona tanka dva ili, u vrh glave, tri mjeseca turističke ispaše godišnje mogla rastegnuti na dvanaest ili, zašto ne, trinaest. Uistinu zapanjuje upravo djetinja upornost da ponavljaju uvijek isto pitanje: može li se produljiti turistička sezona? A možda problem nije u onima koji kao navijeni stalno postavljaju to čeznutljivo pitanje, nego u onima koji im nude odgovore, koji ih obmanjuju tobožnjim mogućnostima i šansama da se sezona ipak rastegne kao laštik. Stoga treba biti brutalno iskren: ne, nema šanse! Niti je bilo, niti će je ikada biti, žalim slučaj, moramo se pomiriti samo s dva-tri mjeseca, dapače, biti sretni što i njih uopće imamo.

K vragu, ljeto traje samo tri mjeseca!

A zašto, molit ću, nema šanse da se sezona produlji, mogao bi sad upitati, kao što i hoće, mališan, dakle, Hrvat. Razloga je više, prije svega zato što ljeto traje samo tri mjeseca, a cijela naša turistička industrija oslonjena je na pretpostavku da se većina ljudi voli kupati u toplome moru i dobiti brončanu put (da ne bude nikakve zabune, preostala manjina ne voli se kupati u ledenome moru i poplaviti od pothlađenosti, oni su samo indiferentni prema takvoj vrsti opuštanja).

Osim toplog mora i jarkog sunca, mi gostima malo što možemo ponuditi. Ili, kako bi se to žargonom naših turističkih eksperata reklo, fali nam sadržaja. Nevolja je, međutim, u tome što se oni, dakle, sadržaji ne mogu kupiti ili od nekoga posuditi. Ili ih imaš ili ih nemaš. Mi ih nemamo, i to je to, kraj priče.

Na ovoj točki znatiželjni mališan, dakle, Hrvat iz rukava poteže još jedno od silne upotrebe izlizano pitanje: a kako mogu Rimljani ili Pražani kojima se u njihove gradove turisti slijevaju 365 dana u godini? Lako, nezamislivo lako, jer su blagoslovljeni slavnom poviješću, jer su bili kolijevka civilizacije (Rimljani) ili su dugo uživali u statusu jednog od europskih industrijskih žarišta (Pražani), jer se radi o gradovima koji se ne mogu razgledati u nekoliko sati, nego u nekoliko života, i jer se te metropole ne hvale zaslužnim olimpijcima nego velikim umjetnicima. Primjera radi, kome nije do namakanja nogu (u moru) ili jetre (u alkoholu), u Splitu može provesti samo jedan lijepi dan.

Toliko je dovoljno da se nauživa naših prirodnih i povijesnih znamenitosti te gastronomske ponude. Sutra mu se teško može dogoditi išta novo, samo repriza onoga što je već iskusio. A u Rimu ili Pragu... Ma dajte ljudi, budimo ozbiljni. Kako uopće uspoređivati naše jedno jedincato kazalište za odrasle s četrdesetak praških?

Ivo Ravlic/Cropix/

Provincija u glavama

Osim toga, veliko je pitanje zaslužuje li uopće naš svijet ikakve produžetke sezone kad im i ovo malo mjeseci punog turističkog pogona tako teško pada.

Lijep broj gostiju mi ne možemo vidjeti u štampu, pače u tisak. Zamjeramo im koješta: što su mladi, žedni, nesputani i jebežljivi. A opet, ne bi bilo dobro ni da su stari, siti svega, jedva pokretni i ravnodušni, jer takvima se malo što može prodati. Iz dana u dan upiremo prstom u pijanu djecu koja se ponašaju sukladno stupnju svoje namočenosti, umjesto da se upitamo gdje je, pobogu, policija? Jer, dokle god u naše kalete ne ugazi noga pozornika, mi ćemo gaziti po lokvama rigotine. Simple as that, na tečnom hotelijerskom splitskom podvukli bi turistički djelatnici iz Varoša i s Lučca.

Snovi o produljenju sezone su kao snovi o produljenju penisa, samo snovi. Kao što se posjednik malokalibarskog veseljka mora pomiriti s činjenicom da nožić nikada neće postati koplje, tako bismo se i mi konačno morali spustiti na zemlju i shvatiti da turizam o kakvome sanjamo – cjelogodišnji, pa k tome još i otmjeni, za biranu klijentelu – nije pitanje želje, čak ni promišljenog ulaganja, nego ukupnog društvenog ambijenta koji je presudno obilježen tradicijom i poviješću.

Kao što Rim nije izgrađen za jedan dan, tako ni pretpostavke za procvat turizma u tome veličanstvenom gradu nisu stvorene preko noći.

Nemojte doslovno shvaćati onu utješnu misao da provincija postoji samo u glavama. Postoji ona i inače. A pametan čovjek utječe se središtu, vibrantnim metropolama koje nude za svakoga ponešto (i pomnogo!), umjesto da trati vrijeme po zapuštenoj periferiji bez sadržaja, i to bez obzira na njezinu umjerenu klimu i čisto more.