Umirovljenicima u nas nikad nije bilo bajno. Ni u boljim godinama, kao što je bilo onih par turistički berićetnijih, pretpandemijskih, standard građana treće dobi nije bio na pristojnoj razini, a sada, kad je udarila inflacija, egzistencijalno su ugroženi.
Višnja Fortuna, predsjednica je Matice umirovljenika Hrvatske i kao takva izuzetno dobro upoznata s problemima koji tište građane treće dobi.
Koliko su poskupljenja energenata i prehrambenih namirnica, pogonjena inflacijom i ratom u Ukrajini, utjecala na standard prosječnog hrvatskog umirovljenika?
– Standard prosječnog hrvatskog umirovljenika već je cijeli niz godina u stalnom i značajnom padu. Usklađivanje mirovine dva puta godišnje uvijek zaostaje barem šest mjeseci za povećanjem plaća i troškova života jer je sama formula usklađivanja u Zakonu tako postavljena. Najava uvođenja eura, problemi u gospodarstvu uzrokovani dvogodišnjom epidemijom Covid-19 virusa, zatim sada i rat u Ukrajini, razbuktali su inflaciju kojoj se ne vidi kraja.
Što je najviše utjecalo na standard umirovljenika?
– Poskupljenja upravo onih proizvoda koji su nužni za život svih nas: ulja, brašna, šećera, kruha, mlijeka, mesa. Od svih skupina u društvu to najviše pogađa umirovljenike. Jer, što vrijedi kad nam kažu da su jahte i umjetničke slike pojeftinile? Ti koji to apostrofiraju i ne znaju koliko vrijeđaju svakog našeg starijeg čovjeka.
Mirovine su u Hrvatskoj stvarno jako male.
– Prema podacima Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje za ožujak 2022. udio prosječne mirovine u prosječnoj plaći je ispod 36 posto, svega 35,9 posto i nikad u povijesti nije bio manji!
Prosječna mirovina je 2.648 kuna, pa čak i kad isključimo korisnike koji uz hrvatsku primaju dio mirovine iz inozemstva, prosječna mirovina je 2.980,62, dakle na samoj granici siromaštva - 2.927 kuna za jednočlano kućanstvo. A mirovinu ispod prosječne, dakle ispod 3.000 kuna, prima čak 730.000 umirovljenika ili dvije trećine od ukupnog broja umirovljenika (1.140.000) koji su u mirovinu u otišli prema odredbama Zakona o mirovinskom osiguranju.
Covid dodatak
Ni sa zakonskim usklađivanjem mirovina s plaćama, umirovljenici se nisu usrećili?
– Mirovine se usklađuju na godišnjoj razini od oko 2 do 3 posto, a inflacija je službeno oko 6 posto, a stvarno vjerojatno i veća, dakle, dvostruko veća od usklađivanja mirovina. Stari, bolesni i siromašni, naši umirovljenici, nakon desetljeća vrijednog rada i odricanja u kojima je stvoren najveći dio društvenih vrijednosti, sada iz dana u dan stvaraju sve veće redove pred pučkim kuhinjama, ali i pred kontejnerima za smeće. Svaki dan u Matici umirovljenika Hrvatske slušamo i vidimo na desetke teških sudbina ljudi koji su pred kraj svojeg života došli u bezizlaznu situaciju.
Stoga, iako nas je Ministarstvo rada i mirovinskoga sustava odbilo s obrazloženjem da za to nema sredstava u proračunu, mi ćemo i dalje inzistirati prije svega na promjeni formule usklađivanja isključivo sto posto prema povoljnijem parametru jer je sada omjer kod usklađivanja 70 prema 30 posto.
Prošlogodišnji tzv. Covid dodatak i ovogodišnji tzv. energetski dodatak koji će tek biti isplaćen početkom svibnja, a za korisnike s inozemnom mirovinom tek u srpnju, tek su kap u moru potreba preko milijun hrvatskih umirovljenika.
Zato očekujem da na Nacionalnom vijeću za umirovljenike, predstavnici Vlade RH i umirovljeničkih udruga hitno, još ovaj mjesec rasprave i iznjedre daljnje mjere koje će bar donekle zaštiti daleko najbrojniju i najugroženiju skupnu u našem društvu – umirovljenike.
Činjenica je, dakle, da je omjer prosječne mirovinu u odnosu na prosječnu plaću iz desetljeća u desetljeće sve manji, i tako posljednjih tridesetak godina. Može li se i hoće li se takav trend zaustaviti i je li u tom smislu mirovinska reforma drugog mirovinskog stupa danas, dvadeset godina nakon što je provedena u djelo, polučila željene rezultate?
–. Kao što sam već istaknula, od udjela prosječne mirovine u prosječnoj plaći od 75 posto prije tridesetak godina, sada smo došli na udio manji od 36 posto, i što je najvažnije, padu se ne vidi kraja!
Iz navedenog očito proizlazi da pozitivni efekti reforme na visinu mirovine za sada očito ne postoje. Moramo znati da su uglavnom istočnoeuropske države, najprije Mađarska i Poljska, a zatim i Bugarska, Rumunjska, Slovačka, Makedonija i baltičke države prije dvadesetak godina uvele drugi i treći mirovinski stup kapitalizirane mirovinske štednje pod pritiskom Svjetske banke. Takav djelomično privatiziran mirovinski sustav, osnovan na trostupnom modelu, uveden je u Čileu početkom 80-tih godina prošlog stoljeća kada je tu zemlju vodio neoliberalnim eksperimentima sklon diktator Augusto Pinochet. Razvijeniji zapad Europe odbijao provesti takav eksperiment. Slovenija i Srbija uvele su samo treći dobrovoljni stup. Gotovo sve europske države u međuvremenu su od drugog stupa odustale, posljednja Estonija prošle godine.
Kakvo je Vaše mišljenje o mirovinskoj reformi?
– Mirovinsku reformu Hrvatska je provela 2002. godine. Prvi mirovinski stup zasnovan je na međugeneracijskoj solidarnosti i u njega se izdvaja 15 posto doprinosa za mirovinsko osiguranje. Tim se novcem isplaćuju mirovine sadašnjim umirovljenicima. Drugi i treći stup zasnovani su na individualnoj kapitaliziranoj štednji, tj. radi se o novcu koji radnici štede za vlastitu mirovinu. Pritom je drugi stup obavezan i u njega se izdvaja pet posto doprinosa, dok je treći dobrovoljan i osiguranici sami biraju hoće li i koliko u njega ulagati. Već na početku bilo je zamišljeno da se izdvajanje za drugi stup postupno povećava, ali do toga nije došlo. Hrvatska ipak od reforme nije odustala, premda u stručnoj javnosti postoji niz vrlo stručno i detaljno obrazloženih mišljenja o njenim dugoročno negativnim implikacijama za državne financije, a malim benefitima za buduće umirovljenike. Štoviše, mini reformom od 2019. godine, dodatak od 27 posto koji se isplaćuje korisnicima koji mirovinu primaju samo iz prvog stupa, proširen je i na korisnike tzv. dvostupne mirovine. Uz to, svima je u trenutku odlaska u mirovinu omogućen izbor povoljnije mirovine te opcija povlačenja 15 posto ušteđenih sredstava odmah u trenutku umirovljenja – dakle, budući korisnici su naizgled u nekoj vrsti win-win situacije.
Dobrovoljna štednja
Ima, dakle, i nekih optimističnih vijesti što se budućih umirovljenika tiče?
– Dobro zvuči i podatak o ukupno ušteđenim sredstvima na računima obveznih mirovinskih fondova u Republici Hrvatskoj od 133 milijarde kuna na kraju 2021. godine, ali definitivno ostaje veliki upitnik je li drugi stup obojen samo u ružičaste boje kako njegovi zagovornici to vole prikazivati i hoće li uistinu donijeti veće mirovine. Ono što je izvjesno jest da se i danas velika većina onih koji mogu birati odlučuju za mirovinu iz generacijske solidarnosti jer im je to povoljnije, samo onima s najvišim plaćama isplati se izabrati dvostupnu mirovinu, a uz prilično velike troškove same provedbe drugog stupa te opasnost da nakon uvođenja eura većina ulaganja bude usmjerena izvan Republike Hrvatske i razvija nečije tuđe gospodarstvo, ostaje nam za vidjeti i kako će na ušteđena sredstava utjecati ova enormna inflacija koji prijeti da će "pojesti“ većinu prinosa, ali i ušteđenih sredstva do sada ostvarenih u drugom stupu.
Ono u što sam apsolutno sigurna je da budućnost mirovinskog sustava sigurno nije u napuštanju mirovinskog osiguranja generacijske solidarnosti i potpunom prelasku na sustav osobne, individualne štednje.
Koliko su oni koji se u Hrvatskoj tek spremaju za mirovinu u idućih deset ili dvadeset godina, spremni odvajati određeni iznos plaće za treći dobrovoljni mirovinski stup?
– Dobrovoljna mirovinska štednja, kao i svaka štednja uvijek je nešto što se može preporučiti, no preduvjeti za to su uvijek i prije svega prosperitetno gospodarstvo u stabilnom okruženju. No, ako se netko odluči za dobrovoljnu štednu to treba napraviti svakako još u tridesetim godinama života, a ne desetak godina prije odlaska u mirovinu.
Ono što je, nažalost, posve izvjesno danas u Hrvatskoj jest da mali broj ljudi ima takvu plaću iz koje bi, uz sve te namete i režije, skupoću i inflaciju te postupnu tihu privatizaciju zdravstva i sustava obrazovanja, mogao dugoročno izdvajati još i doprinos za dobrovoljnu štednju u starosti. To u sadašnjim našim uvjetima za većinu građana više zvuči kao fantazija, nego kao realna opcija.