Severina: Ostavila sam nezavršenu srednju školu i uplakanu majku. Evo što sam radila u Zagrebu da ne ispadnem glupa

Oduvijek je svoja i, samim time, posebna. Regionalna zvijezda, koja od početaka karijere intrigira, otvoreno govori o svom autorskom radu, pjesmama koje je počela pisati sa samo 22 godine iz čiste muke, nezadovoljna tuđim rukopisima. 

Severina ističe da je bila sramežljiva i nije se htjela nametati drugima. Osim toga, priznaje za Jutarnji kako smatra da umjetnici, kantautori, najbolje daju u mladosti.

Danas je zrelija i slobodna, a otvoreno će reći da najbolje funkcionira kad je pod pritiskom, stisnuta uza zid, pa katkad razmišlja i o tim danima svoga života. Nakon gungule, buke i koncerata najbolje je opuštaju mir, tišina i zagrljaj sina koji je njeno utočište, sidro, luka...

Od samih početaka karijere vodila te duboka i iskrena emocija. Otpjevala si prekrasne pjesme, od kojih neke traju već dugi niz godina. Uz koje si osobno najviše vezana?

- Ako moram izabrati, to bi bila ‘Djevojka sa sela‘. Zašto? Jer sam u njoj pisala o licemjerstvu koje sam vidjela došavši u Zagreb.

Kad ovako pitate, mogu pričati i o okolnostima snimanja nekih od najdražih. Na primjer, ‘Dalmatinku‘ sam snimala u 10 ujutro poderanog glasa, imala sam 21 godinu.

Naime, taj vikend sam pjevala i petak, i subotu, i nedjelju. S nedjelje na ponedjeljak sam zaspala u pet ujutro, a u 10 sam morala biti u studiju. Moj tadašnji menadžer je volio trenirati strogoću i u ugovoru je pisalo da ne smijem biti poderanog glasa. Plakala sam i molila da snimamo drugi dan, nije dopustio.

Kad je pjesma postala hit, hvalio se da je to zbog njegove dobre procjene. Kad sam napisala ‘Djevojku sa sela‘ i odnijela je Nikši Bratošu, nisam htjela da tadašnji menadžer zna da sam ja pisala pjesmu, i tražila sam od Nikše da mu ne kaže. Htjela sam svoje pjesme poslati poštom, ali Nikša je mislio da je to super pjesma i ipak mu je rekao da sam ja autorica.

Tvoj autorski rad ostao je upečatljiv. No u jednom trenutku si pobjegla od pisanja?

- Počela sam pisati iz muke. Bila sam sramežljiva i nisam se htjela nametati, ali moj menadžer mi je donosio gluposti od pjesama koje bi mu slali. I onda sam rekla: ‘Aj, daj meni da pišem tekstove‘.

Počela sam s 22 godine na albumu ‘Trava zelena‘, dosta je mojih tekstova na albumu ‘Moja stvar‘ i onda i glazba i tekstovi na albumu ‘Djevojka sa sela‘.

Kad sam pobjegla iz te toksične sredine, ostala sam sama i morala sam pisati sama. I nastala su dva albuma, ‘Ja samo pjevam‘ i ‘Pogled ispod obrva‘, gdje sam bila većinska autorica. Najbolja sam kad me pritisnu uza zid. Kad sam u nekomfornoj zoni i kad me podcjenjuju.

Kad prođete to, cijeli svijet je vaš. To mi je bila i jest još uvijek prednost. No, iz današnje perspektive, kad sam zrelija, samostalna i slobodna, ponekad mi nedostaje to vrijeme. Taj pritisak, osjećaj da nemam kud, tad najbolje funkcioniram.

Kad sam rodila i dogodio se raspad s ocem mog djeteta, nitko za to nije znao, osim Tomice… Ušla sam u studio s nepoznatim autorima, Filipom i Milošem, s izoštrenim pipcima, točno sam znala što je hit i krenula sam snimati. Pjesmu za pjesmom. A onda je počela turneja ‘Dobrodošao u klub‘.

Ja idem, ovaj ujutro diže tužbe, navečer se diže zastor po Arenama… Samo bližnji su znali što se događa, kazala je za Jutarnji.

Oduvijek te inspirirala ljubav, katkad i neke nezaobilazne životne situacije. Što te najviše može potaknuti na pisanje pjesama?

- Mladost i muka… Nisam bila autor opće prakse koji samo piše pjesme za druge izvođače. Mislim da umjetnici, kantautori najbolje daju u mladosti. Poslije to prijeđe u neku vrstu matematike, a tu sam loša… Kad si mlad, imaš više osjetila i možeš to strasno izraziti, s godinama dobiješ mudrost, ali izgubiš žar i strast.

A možda i sve to nije istina, pa mi se vrati lirski nagon.

Uspješno si se okušala u raznim glazbenim žanrovima, kakav je tvoj glazbeni ukus privatno? Ovisi li o raspoloženju ili imaš neke vječne favorite?

- Slušam sve i svašta… Ovisi o mnogo toga. Kad sam došla u Zagreb, iza sebe sam ostavila nezavršen četvrti razred srednje muzičke i uplakanu majku zbog toga. Svi u Zagrebu su bili stariji od mene.

Da ne ispadnem glupa i da bih mogla razgovarati s njima, morala sam ići u Kinoteku i gledati sve Buñuelove filmove.

Morala sam znati tko je Jacques Brel, tko je što napisao, nešto slično povijesti glazbe, who is who. Upisala sam se i u plesnu školu Fredi. Govorili su mi da moram biti ambiciozna, iako mi se ta riječ gadila. Ali sam odlučila da to mogu.

Što te najbolje opušta nakon buke, publike, obožavatelja, koncertnih ludosti?

- Mir, tišina i zagrljaj mog sina. On je moje sidro, luka, utočiste, razlog, bit, svrha, ali i briga, odgovornost, ponos...

Prije svega želim da bude dobar čovjek. Da zna da je u ovom životu jedino važno da je sretan, miran, da je opušten, svoj. Za to se borim kao roditelj, da moje dijete bude čovjek pun empatije, hrabrosti, ljubavi, milosti, da bude pravedan. To sam mu dužna kao majka.

Poželiš li katkad sjesti u kombi s ekipom iz benda, osjećati se bezbrižno kao na maturalcu?

- Poželim, neki od nas zajedno smo gotovo 25 godina i luđi smo nego ikad. Više nema nervoze, ludila, ganjanja gaži… Sad se puno više družimo, smijemo, nemamo presing, imamo naše večere. Mi smo obitelj, onaj najluđi dio.

Od Severine se uvijek očekuje nešto novo, drukčije. Što možemo očekivati dalje?

- Ha, nove pjesme ne pjevam, drugi dio albuma ‘Sorry‘ sam snimila odavno, ali ga neću izbaciti. Sorry svima, ali taj album neće imati B stranu... Čak imam i gotov još jedan spot, ali sorry…

Razdoblje kad sam snimala bilo je neopisivo mučno, puno sudova, vještaka, odvjetnika, bila sam koncentrirana samo na to. O tome bih mogla knjigu napisati, a u studio sam odlazila ispuhati se...

Baš sam se straha nauživala u tom periodu, vraćajući dijete… Ne želim se sjećati tog vremena i zato nema strane B. Ne budi mi dobra sjećanja.

Glazba je umjetnost koja "drži" neke snove. Lebdiš li u nekom svom svijetu?

- Da, uvijek, zauvijek. U svom svijetu.

Oduvijek si pazila na imidž, bila besprijekorno dotjerana, diktirala modne trendove. I baš zato, priuštiš li si dan u pidžami, neočešljana, raščupana, pomalo divlja...

- Da, pa nisam nenormalna da stalno hodam dotjerana. Previše volim život da bih bila uštogljena. Moji prijatelji znaju kakva sam. Za sebe mislim da najbolje izgledam kad se najgore osjećam. To je valjda taj moj dišpet.

Surađivala si s brojnim autorima, bila si otvorena prema njima. Kako dalje vidiš svoj glazbeni put?

- Moj glazbeni put je moj put uopće. Moj i ničiji. Surađivala sam s najvećima, Bregovićem i Balaševićem. Dosta mi je bila spoznaja da se kužim s njima. Sve što sam naučila je da smo individue osuđene na instinkt, kao neke instinktivne životinjice. Ako pobjegneš od toga, izgubiš se u moru istih.

Rođena si Splićanka, dugi niz godina živiš u Zagrebu, život te vodio i u Beograd. Jesi li nostalgična za nečim posebno ili uživaš u slobodi odabira?

- Nostalgična sam za Splitom, ali to je nostalgija za srednjom školom, prvim tulumima, zaljubljivanjima i prvim koncertima. Zagreb je moj grad.

Majka si sina čija generacija odrasta s nekim novim trendovima. Kako se on nosi s tvojom karijerom u tom pogledu?

- On zna da sam ja netko, ali ne zna tko točno. Nikad u kući ne puštam svoje koncerte ni pjesme.

Kad imam koncert, odmalena mu govorim da idem raditi. Ne voli biti Severinin sin, on voli da je on. Voli slobodu i u tome ga potičem. Njemu sam mama, cool mama.

Gledamo trenutačno seriju ‘Young Sheldon‘, planiramo naš put na zapadnu obalu Amerike za njegov i Tomičin rođendan. Jako je uzbuđen što idemo u Alcatraz, zbog nekog Hanibala (smijeh). A posebno što idemo u Universal Studios.

Mislim da svi mi, a posebno djeca, najviše pamtimo kako smo se osjećali negdje. Zato se pobrinem da mu osjećaji uvijek budu lijepi, puni života. Družimo se puno, živimo i putujemo kad god možemo.

Ljudi iz struke, odnosno žiri, ponovno su te odabrali za nominaciju Najbolje pjevačice, a pola milijuna ljudi gurnulo te u finale za Zlatni Studio. Kako gledaš na to?

- Ljudi su mi jasni, čudi me struka (smijeh).

Tako velika karijera nosi i pohvale i kritike, jesi li kroz godine "oguglala" na neke stvari? Kako se danas nosiš s time?

- Bila je neka knjiga, pa film, zvao se ‘Kako se kalio čelik‘… Prekaljena sam, ali što bi se reklo za Nikoletinu Bursaća, ‘ispod čeličnog oklopa golublje srce bije‘.