– Kroejša polis iz big problem – govori Asif pokazujući nam svježu ranu na desnoj strani čela gdje se zaustavila palica hrvatskoga graničnog policajca.
Asif je bio u grupi od nekoliko desetaka Pakistanaca, Sirijaca, Iračana i Iranaca koji su u noći sa srijede na četvrtak pokušali probiti policijsku blokadu na graničnom prijelazu iz Velike Kladuše u Maljevac, na mostu koji spaja Bosnu i Hercegovinu s Hrvatskom. Uz Asifa su bili Omar i Ali. Ali, sada ima longetu na desnoj nozi, cijelo stopalo do koljena mu je imobilizirano, a od boli u desnom koljenu nogu ne može ispružiti.
– Prebili su me. Okružilo me šest policajaca, bacili su me na pod, a jedan me udarao palicom – govori Ali. – I mobitel su mi razbili, a novac uzeli. Kod sebe sam imao 400 dolara – kaže iscrpljeno.
Prilazi nam i Omar, oko nas se okupilo desetak njegovih prijatelja iz Pakistana i Bangladeša. Pokazuje nam natečeno zapešće desne šake na kojem se jasno vidi trag udarca nekim tupim ravnim predmetom.
– Palica. Tukli su me palicom – govori Omar, porijeklom iz Bangladeša, a prijatelji oko njega u šutnji odobravaju kimanjem glave.
Iza metalne ograde
Tu, u kampu za migrante na Trnovima u općini Velika Kladuša, trenutačno se nalazi oko 250 migranata. Jedna grupa, njih oko 130, već dva dana i dvije noći pokušava ući u Hrvatsku preko graničnog prijelaza Maljevac. U srijedu, kad su izbili neredi, granična policija BiH nije bila dovoljno spremna da zaustavi njihov prodor, pa su nerede na granici morali rješavati hrvatski policajci. U četvrtak rano ujutro s bosanske strane granice migrante je pod strogim nadzorom držalo oko 70 graničnih policajaca u oklopima, sa štitovima od pleksiglasa i palicama. "Kornjače", kako ih je nazvala Sanela Dujković, glasnogovornica granične policije BiH. Na hrvatskoj strani granica je zatvorena metalnom ogradom i jakim snagama granične policije.
– Nakon noćašnjih incidenata u kojima su lakše ozlijeđena tri naša policajca i tri migranta stanje je potpuno pod kontrolom. Broj migranata je prepolovljen, dio ih se vratio u kamp u Velikoj Kladuši, a dio je otišao za Bihać. Nažalost, među njima još uvijek ima jedan postotak ranjivih skupina, žena s djecom, i taj problem nastojimo riješiti pregovorima s predstavnicima migranata. Nakon naguravanja, naša granična policija je migrante zaustavila na stotinjak metara od hrvatske granice i sada očekujemo normalizaciju prometa. S naše strane promet može krenuti, čekamo samo da istu odluku donese i hrvatsko Ministarstvo unutarnjih poslova. Vjerujem da ćemo ovu krizu riješiti bez upotrebe sile – referira glasnogovornica Sanela.
Kamp u Trnovima od hrvatske granice udaljen je nekih pet kilometara. Smješten je na izlazu iz Kladuše, odmah iza velikog azila za pse. Otvoren je prije četiri mjeseca i izgleda vjerojatno kako bezbroj sličnih izbjegličkih naselja na potezu od Sirije do Hrvatske. Utabana blatnjava zemlja, najlonski šatori, bez kontejnera za smeće, zagušljivi smrad od zapaljene stare robe koja služi za potpalu desetak ognjišta, razvaljeni prijenosni zahodi, tuševi iza improviziranog zastora, psi lutalice...
– Uf, a koliko ih ima? – lupi se o čelo Mehmed, zaposlenik komunalne tvrtke općine Velika Kladuša, koji od prvog dana skrbi o kampu u Trnovima. – Ima ih oko 350. Dolaze iz Alžira, Maroka, Palestine, Tunisa, Nigerije, Somalije, Mianmara, Pakistana, Bangladeša, Indije, Iraka, Irana, Afganistana, Jemena, Turske... – nabraja unedogled.
– Odakle ste vi? – pita nas.
– Iz Zadra.
– Hrvatske?! Nemojte to puno isticati. Ne znam kako bi mogli reagirati. Neki se nisu dobro proveli s hrvatskom policijom, bojim se da ne bude problema – kaže Mehmed i ponudi nam svoje vodstvo kroz kamp u društvu policajca Jasmina.
Njih dvojica već mjesecima brinu o miru i redu, ali i jednog i drugog nekako nedostaje.
Uglavnom muškarci
– Ovo ljeto je bilo najgore, u kampu je bilo više od 600 ljudi. Jedne večeri su se potukli, radili su noževi, isječenih je bilo jedno dvanaest-trinaest. Jes to bilo, uh! Kad se toga sjetim, ali sada je sve odlično... – govori Mehmed, a Jasmin, službeno lice, ne smije ništa reći.
O kampu uglavnom skrbi Crveni križ koji donosi hranu i druge potrepštine i neke međunarodne humanitarne organizacije, poput organizacije SOS. U kampu su uglavnom muškarci, ono nešto malo žena i djece ostalo je u grupi koja je pod nadzorom na granici. Većina žena i djece prethodno su otišli za Bihać u prihvatilište Sedra. Trnovi su kamp pod vedrim nebom i u planu je da se i on uskoro zatvori, a migrante prebaci u neka skloništa u zatvorenom. Ide zima i uvjeti na otvorenom postaju sve nehumaniji.
Prilazimo jednoj skupini Sirijaca okupljenih oko vatre. Pitamo ih žele li razgovarati, ali nas odbijaju.
– No ingliš! – odmahuju rukom.
– Istina, neki ne znaju engleski, ali ih ima koji znaju, ali ne žele govoriti. Ne žele biti u medijima, tko zna zašto. Nisu svi ovdje zato što ih je rat otjerao. Ali, sigurno jest neka nevolja kod kuće – kaže Mehmed i vodi nas do skupine mladih Pakistanaca u velikom šatoru usred tog sklepanog naselja. Prostran je i uredan, a najstari među njima sjedi za ukopanim ognjištem i na tavi prži kapulu. Drugi razvlači kugle od tijesta, a najmlađi Hajazad nudi nas coca-colom.
– Otišao sam iz Pakisatana jer se želim profesionalno baviti kriketom – počinje svoju priču 22-godišnji Hajazad s dječačkim osmijehom. Kaže da je u Pakistanu bio modni dizajner, ali nije za to završio školu, pa nije mogao dobiti vizu za Irsku gdje se profesionalno želi baviti kriketom. Poziva nas ručak, mi zahvaljujemo, ne želimo smetati...
– Ja sam već bio došao do Slovenije, ali su me uhvatili, vratili u Hrvatsku, a iz Hrvatske opet u ovaj kamp – te nastavlja – tu sam već nekoliko mjeseci, ima nas iz desetak zemalja i nitko od nas nije isti. Ima nas boljih i lošijih, siromašnih i bogatih, ali smo svi ljudi i očekujemo da se prema nama tako i ponašaju. Hrvatska policija to ne želi ili ne zna. Kad su me predali hrvatskoj policiji utrpali su me u kombi i vozili satima dok mi nije pozlilo. Onda su mi posprejali lice, dva dana me pekla koža, na kraju su mi razbili mobitel i uzeli sav novac koji sam imao kod sebe. Tako sam prošao ja i svi drugi koji su pokušali prijeći granicu – govori i poziva svoje prijatelje iz šatora da nam pokažu svoje mobitele. Svaki ima razbijen ekran od udarca policijskom palicom ili čekićem – kaže Hajazad.
'Open the border!'
– Rade to namjerno ne bi li nas odgovorili od prelaska granice. Druge su tukli palicama po glavi, leđima, rukama i nogama. Pogledajte koliko je mladića ovdje u kampu dobilo batine! Kad sam im rekao da me puste i da to ne rade, rekli su mi da šutim ili će me ubiti – kaže mladi Pakistanac, a njegov prijatelj Shahroz (27), inače susjed iz grada Gujjrawala, koji se upravo vratio s granice, pokazuje kako mu je "prošao" mobitel.
– Vi ste novinari iz Hrvatske? Super! Onda napišite da smo i mi ljudi. Da smo mi isti ljudi kao i vaša policija. Mi želimo samo bolji život i zato nas nitko ne bi trebao tući.
"Open the border! Open the border! Human rights! Human rights! We are hungry! We are hungry!", izvikuje desetak dječice ispred kamera televizijskih kuća iz cijele regije i Europe raspoređenih iznad graničnog prijelaza u Velikoj Kladuši. Poslali su ih roditelji zaustavljeni iza policijske barikade da s transparentima na engleskom i njemačkom jeziku i izvikivanjem parola upozore cijeli svijet na ono što im se događa na ulasku u Europsku uniju. Na granici između BiH i Hrvatske, na graničnom prijelazu iz Velike Kladuše u Maljevac. Gdje su zapeli i gdje će, tko zna kada, tko zna kako, jednom krenuti u bolji svijet. Ako Bog da.
Mehmed i brat u Hrvatskoj vojsci
Kad je čuo da smo iz Zadra potegli do Kladuše, Mehmed, naš domaćin u kampu, sav se raznježio.
– Pa moj brat Ćamil se cijeli rat borio u tom dijelu Hrvatske. I on i ja smo bili u Hrvatskoj vojsci, a na kraju se on i oženio tamo u Ljupču. Onda je otišao u Ameriku, u Las Vegas. I, što ti je sreća, cijeli rat je proveo na ratištu, dlaka mu s glave nije pofalila, a onda je u Las Vegasu prije deset godina poginuo u prometnoj nesreći.
'Kome sam platio? Onome kome je trebalo'
Hicham Abdollah (35) je u kamp Trnovi stigao iz Palestine prije četiri mjeseca. Suprugu i malu bebu uspio je nekako prebaciti do Italije za 3000 eura i sada čeka priliku da se i on nekako prebaci.
– Kome sam platio? Onome kome je trebalo – kaže uz zagonetni smiješak. – Sada tu čekam da nešto zaradim, a posao, pravi posao čeka me u Trstu. Samo da se nekako dokopam Italije.
Na pitanje kako to mislite napraviti, kuda mislite prijeći granicu, dobili smo samo zagonetni smiješak. U okolici Kladuše nitko ne zna koliko ima ilegalnih prijelaza, ali svi znaju da helikopteri s hrvatske strane svako malo nadlijeću prostor i uspješno sprječavaju pokušaje ilegalnog prelaska granice.