Stjepan Prašnjak i obitelj pripremaju svoj novi dom za useljenje. Njih 14-ero svatko zna što mu je zadatak. Ovih dana tu će doći i beba, koja se do objave ovog teksta moguće i rodila. Prvo Stjepanovo unuče.
U petak su Prašnjakovi, od zagrebačkog AKD-a dobili svoju novu „kuću“. Jedan će kutak pripremiti i za mladu obitelj, koja je u Petrinji ostala bez krova nad glavom. Tek što je otišla, kći Svjetlana vraća se doma.
- Nemaju kud, sad će nas biti još i više. Neka, sve će biti dobro. Tu u dvorištu su u svibnju bili svatovi. Evo kako se ciklus života vrti u krug. Tu su započeli obiteljski život, tu se sad vraćaju - kaže nam Stjepan.
Dok žene uređuju stambeni modul velik 12 četvornih metara, muški su se primili lopata i strojeva. Hladno je i pada snijeg. Hladnoća im, kaže tata Prašnjak, ne smeta, „brzo se ugrijemo od posla“, ali snijeg im kvari planove.
Najviše ih, ipak, ometaju česta podrhtavanja tla, zbog kojih smatraju, nema smisla ništa početi popravljati.
Stjepan je smiren i realan čovjek. Baš je on, kao tadašnji predstavnik svoga sela, 1998. godine upozoravao na nekvalitetnu obnovu kuća na Baniji. Ono što je tada govorio, danas se i dogodilo. Kuće su se, zbog pljačke materijala i nesolidne gradnje, urušile kao kule od karata.
Danas o tome nema vremena misliti. Kad je govorio, ionako ga nitko nije slušao. Ima sada prečeg posla.
- Zimsko je ovo doba, najgore što u ovoj situaciji može biti. Nadali smo se neće biti snijega pa ćemo odraditi malo ovo, ono. Stalno buba, svako malo neki zvizne. Život kao da smo van vremenske zone. Nerealno, kao da smo u nekom vanzemaljskom prostoru, vakuumu i sad se vrtimo u krug kao one kuglice u bubnju za loto. Nitko ništa ne govori, potresi tresu. Kuće se ruše, idu se delati druge, ne znam je li ovo pametno vrijeme. Prvi krov nad glavom sad imamo. I siguran je to prostor. Nije kao doma, jasno. Naučeni smo grijati se na centralno, na veće peći... Danas moramo kraj male grijalice kao pilići koji se liježu. Navikavamo se na nešto nama nepoznato. Ne možemo na to utjecati. Bio je rat, minska polja. Znadete, tu ne smijete i ne budete išli. Ali ovo je druga priča. Ne znate ništa - kaže Stjepan za Jutarnji i ode za poslom.
Iza ove nove, velike kućice, život se odvija u maloj kamperici. Osobito im je draga. Bila im je prvi krov nad glavom, kad su ostali bez onog na obiteljskoj kući.
Vjekoslav Gucić je, čim je čuo za sudbinu Prašnjakovih, zakvačio prikolicu za automobil i osobno je dovezao u njihovo dvorište.
Dok gospođa Prašnjak kuha ručak, četvero se djece igra u spavaćem dijelu. Dvoje njihovih i troje od susjeda preko puta. Od četiri im je do 12 godina.
Krevet je mekan od deka i jastučića koje su dobili od dobrih ljudi. Miriši grah s kobasicama u loncu. Ogromnom loncu. Treba nahraniti 14-ero ljudi. I pokojeg namjernika, zatekne li se tu.
- Moramo se snaći. Hoćemo, nećemo - kaže žena dok čisti za sobom poslije kuhanja. Veliki je to izazov za domaćicu kuhati za više od desetero gladnih usta, a kamoli kuhati u maloj kuhnjici kamp kućice. Ali samozatajna se žena ne žali. Navikla je. Koje dijete više, manje, ne čini razliku.
Djeca su dobra. Našli su neku igru Tic tac tongue pa se igraju. Puno je novih, dosad im nepoznatih igara stiglo od darivatelja. Tu su dvije Marte, Roko, Šimun i Filip.
Susjeda Marta ima 11 godina. Došli su u goste. Tu je barem krov nad glavom.
- Mi smo u šatoru na livadi. Čekamo svoju kućicu. Ne mogu sve odjednom doći. Jedva čekam. Dolje je ogromno blato pa se jedva čekamo iz njega izvući - kaže Marta nebesko plavih očiju. Ozbiljna je.
Ima nekoliko novogodišnjih želja.
- Da svi budu dobro, zdravi, da nema ni korone ni potresa - odmah kaže. Ostali za njom ponavljaju.
Jakov zna da mu nešto fali, ali ne može se odlučiti što. Sjeti se - tablet. Šimunu kroksice. Ima svoje najdraže.
Ne znaju hoće li biti škole i nisu se odlučili „je li nam to vau ili nije“, kaže plavokosa Marta.
U dvorištu, snijeg pada po 150 kilograma mesa. Ima tu kobasica, od plećke, krvavica...
- Sve je to za baciti. Propalo. Nije odradilo svoje i gotovo je. Kiša je natopila... - više ništa ne može pogoditi Stjepana.
