Prva ispovijest misteriozne Slovakinje s Krka, otvoreno progovorila o horor trenucima: ‘Odvukli su me na otok, sjećam se njihovih lica...‘

Misterij od početka do kraja! Pod tim je naslovom slovački portal Terajškok u utorak objavio razgovor novinarke tog portala Tatjane Michalkove s Danielom Adamcovom iz Trenčina čiji je pronalazak prošle godine u zabačenom dijelu otoka Krka šokirao Slovačku i Hrvatsku, a dospjela je i u brojne svjetske medije. Slovakinja je bila nađena dezorijentirana, s gubitkom pamćenja, govorila je samo engleski i nije se uopće sjećala razdoblja od 20. kolovoza do 12 rujna prošle godine. Sada je ekskluzivno za tjednik Terajšok otvoreno ispričala svoju priču kako je dospjela u Hrvatsku, čega se sjeća te je li bila žrtva otmice, piše Jutarnji.

Prema Danielinim riječima, ona je uvijek je bila energična i samostalna, pa se tako 1983. spakirala i otišla u Njemačku. Nakon otprilike godinu dana otputovala je u SAD, gdje je ostala do 2000. Tamo je završila umjetničku školu, radila u zlatarnici, a njezin nakit počeo je krasiti mnoge poznate osobe. Kad joj je 1999. pukla veza, život joj se okrenuo naglavačke.

- Tamo sam ostala sam godinu dana, ali nije bilo kao prije. Bila sam tužna i nedostajala mi je obitelj i dom. Vratila sam se u Slovačku u rujnu 2000. Nastavila sam izrađivati nakit, kasnije radila za agenciju za zapošljavanja, a 2010. prodala stan i vratila se u SAD - rekla je. No, to kaže, nije više bila zemlja koju je poznavala i nakon pet godina je otišla i radila po raznim drugim dijelovima svijeta i naposljetku se vratila u Slovačku. O tome kako je dospjela u Hrvatsku rekla je:

- Tražila sam posao prošle godine, ali je bilo problematično. U Slovačkoj me nitko nije htio zaposliti. Imala sam iskustva iz inozemstva, govorila sam strani jezik, ali nisam mogla pronaći posao po razumnoj cijeni. U lipnju 2021. slučajno sam upoznala muškarca koji mi je ponudio posao u Španjolskoj. Trebalo im je nekoliko ljudi za hotel - ispričala je Daniela. Podigla je novac iz banke da bi imala za putovanje i za život, prodala nakit. Kako nije mogla kontaktirati drugu osobu koja je trebala ići s njom, odlučila je poći sama. Na internetu je potražila agenciju koja pronalazi posao Slovacima u inozemstvu.

Agencija za zapošljavanje

- Dogovorili smo novac i vrijeme kada će doći po mene - kaže Daniela. No, o kakvoj se firmi radi, ne sjeća se, sve podatke pohranila je u telefon i bilježnicu koju je izgubila. Samo joj se čini da su bili iz istočne Slovačke. Na dan odlaska susrela se s prijateljima i čekala u stanu da dođu po nju.

- Bila sam spremna za put sa stvarima. Stigli su oko ponoći. Sjećam se da su zvonili. Ali ovo je i zadnje čega se sjećam", otvoreno kaže D. Adamcova. Ona nema pojma je li sišla dolje s koferima, ne zna u koji je auto ukrcala, koliko je ljudi bilo, ne zna je li zaključala vrata stana. Njezina sjećanja završavaju u noći 20. kolovoza i počinju tek u rujnu. Nema pojma što se u međuvremenu dogodilo.

- Probudila sam se noću. Nisam znala gdje sam i što se događa. Tamo je bio mrak. Zima, tresem se od zime - prisjeća se svojih horor trenutaka. Sjedila je kaže, na šiljatom kamenu, stisnuta, prekrivena velikim pokrivačem koji je bio obliven krvlju. Bila je pretučena, izudarana, krvava i, kako kaže, paralizirana. Mogla je samo djelomično pomicati ruke. Uspjela se samo malo pomaknuti tek pred jutro. Tada je saznala da je na otoku uz more. Sve što je mogla pronaći kod sebe bile su sunčane naočale koje je prepoznala i boca vode. Dozivala je pomoć vičući na ljude oko broda. Vrištala je na engleskom. Slovačkog se uopće nije sjećala. Čak ni tko je ona. Daniela Adamcova kaže da u bolnici nisu obavili važni preglede i liječili rane. Utvrdili su samo da joj ozljede nije prouzročio stranac, da je imala jak potres mozga, krv u bubrezima i nalaze u krvi zbog koje su joj bili paralizirani mišići. U to vrijeme sjetila se jedne strašne stvari.

Sjeća se lica

- Sjetila sam se troje ljudi. Sjetila sam se da sam bila na većem brodu s dva muškarca i ženom. Onda se sjećam da su me odvukli na otok. Tamo je čekao još jedan muškarac. Odvukao me na taj otok. To je bilo sve čega sam se sjetila. Ali još uvijek vidim lica troje ljudi ispred sebe. Jako dobro njih se sjećam. Opisala sam ih i policiji - ispričala je za slovački tjednik Daniela Adamcova i tvrdi da se ponašanje policije prema njoj bilo promijenilo.

- Gledali su se kao da znaju o kome govorim i odjednom su izgubili interes da me slušaju - kaže D. Adamcova. Kaže da joj nisu mogli uzeti ni otiske prstiju jer je na njima imala nešto poput ljepila koje se nije spuštalo. Kasnije joj je policija donijela mokri ruksak u kojem je bilo puno smeća. Pronašla je samo ključeve stana u Trenčinu koje je prepoznala. Nestali su papiri, bilježnica, novac i sve ostalo. Daniela se boji da je bila oteta.

Pokušaj ubojstva?

- Vjerojatno su mislili da su me ubili jer sam na toj plaži bila pokrivena ručnikom, dekom ili nekim prekrivačem. Sve je to tako čudno. Također i činjenica da sam imala ljepilo na svim prstima. Kad sam se vratila kući, počelo mi se vraćati sjećanje, čak i slovački. Mislim da se to moralo dogoditi ovdje u Slovačkoj. Možda to nije bila neka prava tvrtka koju sam pronašla na internetu, nego neki prevaranti. Ne razumijem gdje sam bila od 20. kolovoza do 12. rujna i što se dogodilo u međuvremenu - kaže D. Adamcova. Uvjerena je da joj je netko nanio ozljede. Ipak, slovačkoj policiji nije se obratila.

- U Hrvatskoj mi nisu uzeli otiske. Tamo nema ništa što i čega bi se policija mogla uhvatiti - kaže D. Adamcova. Ona sada upozorava ljude koji putuju u inozemstvo da rade ili traže posao samo s agencijama koje su vjerodostojne. - Stvarno je bolje prvo provjeriti agenciju - završila je svoju priču Daniela Adamcova.

Psihički je dobro, ali ne i fizički. Stalno je boli glava, ima problema sa želucem, koncentracijom, ne može spavati. "Meni je to bilo jasno. Sanjala sam da sam negdje zatvorena i još uvijek sam htjela pobjeći, ali nisam se mogla pomaknuti", zaključuje D. Adamcova. Zbog stalnih zdravstvenih problema još ne može raditi, a jedina naknada koju dobiva od Zavoda za socijalno osiguranje je 120 eura. Ali ne može platiti ni stanarinu. Ne može se obratiti obitelji i kod Samaritanaca nije isto mogla dobiti pomoć.