Vesna Jakumetović rođena je u Vukovaru 1962. godine. Početak rata je dočekala s ocem i majkom u rodnom gradu. Tijekom jednog od granatiranja Vukovara bila je teško ranjena. Nakon višemjesečnog skrivanja u podrumu, na dan pada grada, obitelj je na Veleprometu razdvojena. Ocu se izgubio svaki trag. Prema pričama očevidaca otac je ubijen, ali njegovi posmrtni ostaci nisu nikada pronađeni.
- Nisam vjerovala da bi se mogao dogoditi rat. Kad sam to prihvatila kao činjenicu, onda nisam vjerovala da će trajati koliko je trajao. I nisam vjerovala da se može dogoditi to da tri mjeseca bukvalno živiš kao štakor u podrumu, da će to biti svakodnevno granatiranje, da će ljudi umirati. Jednostavno, ja nisam vjerovala da će se dogoditi. Ne ja, nego većina nas to nije vjerovala…“, ispričala je Vukovarka Vesna Jakumetović, a njezina priča, samo je jedna od stotine identičnih iz grada u kojem se na jesen 1991. godine treslo nebo i zemlja pod desecima tisuća ispaljenih projektila.
Punih trideset godina prošlo je od ratne tragedije u kojoj je miran grad na obali Dunava pretvoren u ruševinu, a stanovnici izloženi najgorem stradanju. Nakon punih 87 dana opsade i krvave obrane, 18. studenog 1991., u Vukovar su ušle srpske postrojbe, a prije toga temeljito su ga razorile koristeći 600 tenkova, 500 oklopnih transportera i 180 haubica, te jurišajući na grad s preko 30.000 vojnika.
S druge strane Vukovar je branilo između 1800 i 2000 hrvatskih branitelja, a u jednom razdoblju su raspolagali samo s dva tenka. Mile Dedaković Jastreb i Branko Borković Mladi Jastreb, zapovjednik i zamjenik zapovjednika hrvatskih snaga u Vukovaru te Blago Zadro imali su ključnu ulogu u osmišljavanju obrambene taktike kojom je višestruko brojniji i opremljeniji protivnik zadržavan na prilazima gradu tijekom tromjesečne bitke. Taktika se bazirala na obrambenom sustavu s miniranjem prilaznih putova, grupama za protuoklopnu borbu, snajperima i dobro utvrđenim obrambenim položajima.
Do pogibije u listopadu 1991. Blago Zadro je vodio akcije koje su zaustavljale prodore neprijatelja na legendarnoj Trpinjskoj cesti.
- Nikoga ne napadamo, ne diramo, ali onaj tko nas napadne neće dobro proći, poznata je Zadrina izjava.
Agresori su to itekako osjetili. Trpinjska cesta pretvorena je u groblje tenkova.
- Kad na Vukovar padne 2000 granata mi smatramo da je to miran dan, ali to je zaista tako - govorio je Mile Dedaković Jastreb.
Puna tri mjeseca civili su živjeli pod zemljom. U skloništima bez struje i vode. U bolnici je umrlo tek rođeno dijete jer nije bilo kisika.
Na Vukovar je ispaljeno milijun i 500.000 granata iznad 100 mm te više od pet milijuna granata ispod 100 mm. Bačeno je i 2500 bombi od 250 kilograma.
Bila je to neravnopravna borba Davida i Golijata, a obranu Vukovara je dodatno otežavala činjenica da su se na južnom dijelu gradske bojišnice nalazile dvije važne, uporišne točke neprijatelja. Jednu točku je činila vojarna JNA, čiji je mirnodopski sastav inženjerijske jedinice redovne vojske već tijekom ljeta 1991. godine postupno bio zamijenjen oklopništvom i dobrovoljcima iz Srbije. Iz vojarne su se pokretali najveći napadi na dio Vukovara poznatog pod nazivom Sajmište, u kojemu su se, zbog konfiguracije terena, rasporeda i gustoće ulica, vodile teške ulične borbe, pri čemu se često događalo da jednu stranu ulice drže hrvatski branitelji, a drugu stranu agresorski vojnici.
„Vrata pakla otvorila su se 25. kolovoza“
Ratne tenzije u Slavoniji rasplamsale su se u svibnju, nakon masakra kad je u Borovu Selu pobijeno 12 hrvatskih policajaca i ranjeno njih dvadeset, a prava bitka za Vukovar započela je nekoliko mjeseci kasnije - 25. kolovoza 1991. Sirene za opasnost oglasile su se u 10 sati i deset minuta i kako će kasnije kazati svjedoci „kao da je toga dana netko otvorio vrata pakla“. Te naoko mirne, sunčane i lijene ljetne nedjelje iz smjera Bogdanovaca prema Vukovaru, krenula je kolona tenkova JNA, a u podvožnjaku na ulazu u Vukovar prvi tenk u koloni naletio je na protutenkovsku minu. Ubrzo s beogradskog vojnog aerodroma u Batajnici polijeće nekoliko zrakoplova, od kojih su dva napala položaje Zbora narodne grade na silosu Đergaj. Oba su srušena. Bili su to prvi zrakoplovi srušeni u Domovinskom ratu. Sutradan je JNA presjekla prometnicu Bogdanovci–Vukovar, zauzeli su sve mostove i prijelaze preko Dunava kako bi osigurali uvođenje novih snaga iz Srbije.
Tri puna mjeseca od tada trajali su siloviti napadi na Vukovar. U obrani je poginulo 879 hrvatskih branitelja, a zajedno s civilima pobijene su 1624 osobe. Nesrpsko stanovništvo protjerano iz grada. S jednom ili dvije vrećice u ruci potjerani su u nepoznato. Više od 6.000 Vukovaraca odvedeno je u brojne logore u Srbiji, gdje su pretrpjeli brutalna zlostavljanja, a mnogi se nisu vratili. Junačkim otporom branitelji Vukovara dali su vremena ostatku Hrvatske da se konsolidira i naoruža. Bitka za Vukovar u simboličkom smislu označila je raspad Jugoslavije jer se tijekom opsade JNA u potpunosti transformirala u vojsku koja je provodila velikosrpsku politiku Slobodana Miloševića.
Legendarna fotografija Siniše Glavaševića
Zadnjim slobodnim koridorima nekoliko dana prije presijecanja „kukuruznog puta“ iz Vukovara su se probili naš fotoreporter, Matko Biljak i novinar Zvonimir Krstulović. Brojne Matkove crnobijele fotografije ostale su trajno svjedočanstvo vukovarskog pakla i njegovih heroja, a među njima se nalazi i poznata fotografija novinara Siniše Glavaševića snimljena dok se javlja u eter iz improviziranog podrumskog radijskog studija. Snimljena je 30. rujna 1991. godine. Glavašević je krhotinom granate ranjen na svoj 31. rođendan (4. studenoga 1991.) na putu za bolnicu gdje je krenuo prikupiti podatke, a posljednje izvješće poslao je iz vukovarske bolnice 18. studenoga navečer. Nakon pada Vukovara, odveden je iz bolnice i od tada mu se izgubio trag. Nakon puno godina utvrđeno je da je ubijen i pokopan u masovnoj grobnici na Ovčari 20. studenoga 1991., a ekshumiran je i identificiran u veljači 1997. godine.
