Već smo u nekoliko navrata pisali kako su seizmolozi upozorili kako svi moramo biti svjesni toga da živimo na trusnom području.
Jedini način kako se zaštititi od potresa je izgradnja protupotresnih građevina, da se objekti ne grade na područjima klizišta, a geološka i seizmološka ispitivanja su nužna prilikom gradnje.
Poznato je i kako je upravo područje Dalmacije među najtrusnijim u Hrvatskoj, a posebice se to odnosi na Dubrovnik i njegovu okolicu. Naši stručnjaci su naveli da na dubrovačkom području mogući jači potresi magnitude do 7.0 prema Richteru. U ostatku Dalmacije, i cijeloj Hrvatskoj, za tako jak potres je vjerojatnost minimalna.
Najjači potres kojega bilježe naše povijesne knjige je onaj iz 1667. kad se šestoga travnja golemo kamenje kotrljalo sa Srđa na Dubrovnik rušeći sve pred sobom. Na moru se pojavio tsunami koji je potapao brodove u gradskoj luci, a na kraju je sve dokrajčio strašan požar koji je bjesnio danima. Na temelju zapisa je rekonstruirano kako je taj potres bio jak oko 7.6 stupnjeva po Richteru.
Seizmički je najmirnije stanje u Istri, na kvarnerskim otocima te na istoku zemlje uz granicu prema Srbiji. Seizmički rizik pak ovisi o više stvari kao što su način gradnje, gustoća naseljenosti, vrsta tla..., s time da stručnjaci tvrde kako tlo u Dalmaciji bolje amortizira potrese nego na kontinentu. U Dalmaciji je teren krški pa rjeđe dolazi do amplifikacije trešnje. Međutim, to pojačanje trešnje se može dogoditi u poljima kao što je Sinjsko i Livanjsko gdje postoji i sloj sedimenata.
Upravo je Sinjsko polje područje u kojem počinje povećana opasnost od jačih potresa i ide preko Imotskoga do Dubrovnika.
Nakon potresa u Turskoj mnogi su se upitali bi li naše zgrade izdržale zemljotres magnitude od 7.8 po Richteru.
Problem je, tvrdila je svojedobno profesorica s Građevinskog fakulteta dr. sc. Vlatka Rajčić da se Hrvatska i dalje ravna po tzv. JUS-u, Jugoslavenskim standardima.
Nije to loše ukoliko se gradi u skladu s propisima, sukladnim seizmološkom proračunu, a objekt dobije dozvolu statičara revidenta. No, loš je podatak da dokument o tome rijetki danas čak i na traženje dobivaju pri kupnji stana. Upravo stoga sumnja u ispravnost gradnje, primjerice s tananim zidovima, kod građana rađa sve veći strah, pisao je Net.hr.
"Ako pri izvedbi, primjerice, nije dobro postavljena armaturna mreža, hidroizolacija ili kontra pad, tada imate problem. Danas stručne poslove u građevini nerijetko obavljaju univerzalni majstori, pa se događaju greške. Tako imamo primjer pada balkona i bez potresa. No, mislim da bi današnje zgrade, pravilno građene, izdržale jači potres uz sitna oštećenja. One u staroj jezgri Zagreba, pak, već su kritične", kazala je za net.hr profesorica Rajčić dodajući da je kritičan potres već onaj od 5 ili 6 stupnjeva po Mercalliju (Mercalli-Cancani-Sieberg).
Mišljenje profesorice dijeli i hrvatski seizmolog mr.sc. Ivica Sović. On navodi kako je Zagreb, nakon Dubrovnika i priobalja, kritična točka kada je potres u pitanju. On se najviše pribojava objekata sa staklenim stijenama, kojih danas u gradnji ima dosta.
"Primjerice, Eurotower (Mamićevi neboderi) u Zagrebu pobio bi ljude u krugu 100 metara. Svi objekti sa staklenim stijenama su kritični. Sa Zagrepčanke padaju ploče, a da ne bi padale staklene stijene", priča mr. Sović, no napominje kako ne treba stvarati paniku, jer je ona ipak najgora u svemu.
Koliku jačinu potresa vaša zgrada može izdržati? Pitanje je to koje su mnogi suvlasnici i predstavnici suvlasnika počeli postavljati u posljednje vrijeme. Kontaktirali su Ministarstvo prostornoga uređenja, graditeljstva i državne imovine iz kojeg su nam odgovorili da iako se ‘seizmički certifikat‘ uvodi u pravnu regulativu tek u Zakonu o obnovi Zagreba i okolice, moguće je i za postojeće zgrade izračunati otpornost na jačinu potresa, piše portal Zgradonačelnik.
Koliki potres mogu izdržati postojeće zgrade utvrđuje se u postupku koji se provodi ispitivanjem materijala i proračunom zgrade, s tim da ovlašteni inženjer građevinarstva kao mjeru potresa uzimaju vršno ubrzanje tla, a ne magnitudu. Tako da se u konačnici procjenjuje koliko ubrzanje tla zgrada može izdržati.
Dakle - procjenu otpornosti zgrade, odnosno ubrzanja tla koje zgrada može izdržati, za (su)vlasnike čije su zgrade oštećene u potresu, kao i za one koji nemaju značajna oštećenja, može napraviti ovlašteni inženjer građevinarstva.
Kontaktirali su i Hrvatsku komoru inženjera građevinarstva da objasne može li se iz projektne dokumentacije (projekt konstrukcije zgrade) ‘vidjeti‘ koliku jačinu potresa može jedna zgrada izdržati.
Odgovorili su da ‘samo ovlašteni inženjer građevinarstva - konstruktor iz projekta na temelju kojeg je zgrada građena može zaključiti okolnost koju ste pitali‘.
Napominju da se za obiteljske kuće proračun na potres uglavnom nije tražio i rijetko koji projekt ga ima, a i da ima tamo se ne spominju magnitude nego drugi parametri koji su poznati konstruktorima.
Više je uvjeta koji odlučuju o tome koliko će koja zgrada stradati u potresu određene jačine, kažu iz MInistarstva. Primjerice, zgrade od armiranog betona neće se srušiti, dok one zidane od cigle imaju daleko veće predispozicije da ih potres iste jačine uništi, a varijabla koja također utječe na vjerojatnost i razinu oštećenja je i podloga, odnosno vrsta tla na kojoj se zgrada nalazi.
Zgrade stare sto ili više godina u pravilu jače stradaju. Riječ je o zgradama izgrađenim od pune cigle u vapnenom mortu, koji je sam po sebi degradiran. U pravilu te zgrade u samom trenutku dovršetka izgradnje nisu udovoljavale današnjim standardima s gledišta otpornosti na potrese.
Cijeli tekst pročitajte OVDJE.
Poduzetnik i psiholog Aco Momčilović je u prosincu 20.000 razgovarao sa statičarem Ivicom Grkinićem kako bi dobio stručno mišljenje i odgovore na neka pitanja vezano uz gradnju i potrese.
- Još su 1964. doneseni privremeni tehnički propisi tj. smjernice za građenje objekata u seizmičkom području. Tada je napravljen ogroman korak u povećanju sigurnosti kuća i zgrada. Novija verzija tih smjernica (za visokogradnju u seizmičkim područjima) je donesena početkom 80-ih. Zadnji propisi koji su usvojeni su europske regulative – Eurocode 8, i oni se primjenjuju od prvog dijela 2000-ih. Svaka zemlja prilagođava navedene smjernice svome podneblju i procjeni rizika od potresa. Dakle kvalitetni pravilnici postoje već desetljećima, ostaje jedino pitanje njihove rigorozne primjene. Na području Zagreba prema tim smjernicama su projektirane zgrade da izdrže potrese od 8 odnosno 9 stupnjeva (ovisno o zoni procjene, Zagreb ima 2 zone) Mercallijeve ljestvice – tj. 6.5 do 7.0 Richterove ljestvice.
Momčilović je pisao i koliki broj slabijih potresa zgrade mogu podnijeti? Od 1 do beskonačno? Dolazi li do zamora materijala?
- Ako nema deformacija na objektu, nekih napuklina ili procijepa, objekt može podnijeti veći broj takvih naprezanja. Teoretski neograničen, ali naravno da u praksi postoji taj jedan potres nakon kojeg bi se napravila prva deformacija koja bi narušila statiku objekta. Zbog toga treba dobro pregledati sve objekte kako bi se pravovremeno uočilo njihovo stvarno stanje. To je šire pitanje održavanja građevina, jer je kod nas rijetkost da to netko naručuje i izgleda da nema firmi koje se time specijalizirano bave. Često djelovanje na konstrukciju naravno da nije dobro i može doći do zamora materijala koji će onda jednom početi popuštati, ali teško je reći kada će se to dogoditi, nakon 10, 100 ili 500 takvih naprezanja. Iz tih i drugih razloga se često u dokumentaciju upisuje da je građevina rađena na period od 50 godina.
Može li se provjeriti, i kako, koju snagu potresa može neka građevina podnijeti? Što je s objektima starijim od 50 godina i kako možemo znati što oni mogu podnijeti?
U teoriji to je moguće provjeriti. Potrebno je napraviti arhitektonsku snimku objekta, analizirati materijale i njihovu kvalitetu (kvalitetu betona, morta, opeke, čelika), snimiti što je ugrađeno (ploče i grede) te ispitati neke od uzoraka materijala. Nekada je moguće napraviti i pretpostavku o kvaliteti materijala pa ići na statičku analizu i na osnovi nje na ojačanje konstrukcije i zidova i postavljanje dodatnih greda.
U praksi se to jako rijetko događa, jer je dosta skupo, a i nema puno institucija koje to mogu kvalitetno provesti. Potrebne laboratorije za sve analize ima IGH i možda Građevinski fakultet (prema trenutno dostupnim informacijama).
Sve starije zgrade bi trebale napraviti takvu analizu, ali to nije realno s obzirom na to da zbog cijene nisu zainteresirani ni vlasnici niti država. Uglavnom se nakon ovakvih događaja većina toga svede na soboslikarske radove i površna krpanja. Za velik broj starih kuća je od prije poznata potreba za time da ih se ojača, ali nitko ih radi toga neće rušiti sam.
