Znate li tko je Željko Lenart?
Naravno da ne znate, čak i ako se eventualno marljivo spremate za sudjelovanje na kvizu "Tko želi biti milijunaš?".
Riječ je o zagrebačkom agronomu, koji je na nedavnim parlamentarnim izborima izborio svoj drugi mandat u Hrvatskom saboru.
Samo, nije sporan gospodin Lenart. Problem je u tome – što je danas Hrvatska seljačka stranka? Imamo li na umu da je HSS dobio dva mandata u Saboru, još dramatičnijim tonom bi se moglo postaviti pitanje – što je danas Hrvatska stranka prava?
Povijesne hrvatske stranke na ružan način klize u povijest, dok njihova vodstva očito ne shvaćaju koliko su arhaični, odnosno, izgubljeni u vremenu i prostoru.
Riječ je o strankama koje su nastale u posve drukčijim društveno-povijesnim okolnostima i danas su tek otužni relikt ideje koje su u određenom trenutku imale razlog postojanja. Moglo bi se reći da su nadživjeli vlastiti smisao.
S obzirom na rezultate izbora, čini se da je domaća parlamentarna scena zrela za svoj restart. Dobili smo neka nova lica u Saboru, SDP je zaradio zvučni šamar birača, ali i zeleno-lijevu alternativu u vidu platforme Možemo. Most se kadrovski "osvježio", tako da ćemo uz populista Mira Bulja sada moći čuti i dvojac s Filozofskog fakulteta u Zagrebu, Nina Raspudića i njegovu suprugu Mariju Selak Raspudić... Debitirati će i u Saboru debatirati i liberalni političari "razmrvljeni" u više opcija (Dario Hrebak, Dalija Orešković, Dario Zurovec, Marijana Puljak...).
Sve manje cirkusa i šovinizma
Neće više biti šovinizama i teorija urote Željka Glasnovića, nekako ćemo pregrmiti i to što više u sabornici nećemo slušati antisrpske govore Steve Culeja, kao niti SDP-ovog Nenada Stazića, koji neće u sabornici moći pojasniti na što je mislio govoreći o "nedovršenom poslu na Bleiburgu 1945.". Bez Ivana Pernara Sabor će ipak rjeđe biti cirkus, a nešto češće – nadamo se - zastupnički dom.
Naravno da nova lica, sama po sebi, ne znače nužno i novu kvalitetu, ali startne pozicije ne izgledaju tako loše. Naposljetku, i nova, "srezana" HDZ-ova Vlada, nudi i neke nove mlade ljude.
Od Nikoline Brnjac na čelu novog Ministarstva turizma, mladih i sporta, preko Nataše Tramišak, najozbiljnije kandidatkinje za ministricu regionalnog razvoja i fondova EU-a, pa do potpredsjednika Vlade iz redova manjina, Šibenčanina Borisa Miloševića.
Otprije su tu mnogima još "novi" Ivan Malenica, Mario Banožić... Premijer Andrej Plenković je složio najmlađu vladu dosad.
Time je ujedno zaokružio i proces moderniziranja samog HDZ-a, što bi mu se jednog dana, u političkim biogafijama i analizama hladne glave, moglo pisati i kao jedan od većih doprinosa demokratizaciji političkog života u Hrvatskoj.
Unatoč korona krizi, čije su posljedice već "udarile" na gospodarske statistike, a one najgore se tek očekuju u godišnjim bilancama, neke reforme su Hrvatskoj već zacrtane, i s njima neće biti moguće kalkulirati kao sa, recimo, svim dosadašnjim najavama racionalizacije jedinica lokalne samouprave, od čega bi se na koncu uvijek nekako odustalo, zbog "višeg interesa", čitaj: gladnih usta u stranci.
Naime, ulazak u "čekaonicu" za euro, tj. ERM II, naprosto obavezuje Vladu na program novih reformi, bez kojeg nema priče o ulasku u eurozonu. A to uključuje i nastavak rada na poboljšanju poslovnih uvjeta, od rasterećenja gospodarstva kroz daljnje smanjenje neporeznih i parafiskalnih nameta i naknada, pa do učinkovitijeg upravljanja javnim poduzećima, reformi u pravosuđu, itd...
Nevjerojatni Krešo Beljak
Ako ništa, i to jamči neki novi smjer hrvatske političke prakse. Jer ćemo valjda napokon raspravljati o tome što se od reformi provelo, a što ne i zašto, umjesto da se bavimo omiljenim "nacionalnim sportom", onim s ustašama i partizanima u glavnim ulogama.
Nego, kad smo opet kod povijesti, vratimo još malo arhaičnim pojavama na tuzemnoj stranačkoj sceni.
Onima koje imaju više smisla i živosti u udžbenicima povijesti nego u današnjem političkom životu i ustvari postoje samo zato da bi najuže vodstvo računalo na kakve takve sinekure. Iako ćete ih čuti da često spominju Antu Starčevića i Eugena Kvaternika, odnosno Stjepana Radića.
Krešo Beljak nema baš nikakve veze s potonjim, zato valjda i smatra - da upravo on opet treba biti predsjednik HSS-a. Tako je barem najavio uoči stranačke Skupštine zakazane za 30. srpnja. Usput je putem društvenih mreža poručio stranačkim kolegama: "Još uvijek smo živi, a to je u ovom trenutku svakako najbitnije!".
Iako su izgubili više od polovine glasova u odnosu na prošle izbore, a i sami HSS-ovci će vam neformalno priznati da ne bi prošli prag da nije bilo "poguranca" kroz sudjelovanje u Restart koaliciji. Beljakovom inicijativom izbačena Marijana Petir, koja je u Sabor upravo ušla kao neovisna kandidatkinja na listi HDZ-a, čeka kao napeta puška mogućnost da se kandidira za čelnicu HSS-a. No, da bi se to dogodilo, i da bi se HSS potom repozicionirao, možda i oživio, Petir netko mora vratiti u članstvo...
Prekomplicirano za ionako slabo izglednu misiju oživljavanja stranke-dinosaura?! Da, tako nekako.
je u još gorem položaju. Zarobljeni u pričama o svom nekadašnjem značaju, oni su danas potpuno irelevantna pojava na političkoj sceni. Zadnji su put saborski mandat kao HSP osvojili 2007., iako su ih četiri godine ranije imali čak osam, čime su nadmašili svoj najbolji dotadašnji rezultat, pet mandata iz 1992. godine. U Sabor su ulazili i njihovi "derivati", kao primjerice HSP AS, koji je 2015. osvojio tri mandata, iznjedrio likove poput Ivana Tepeša, a s njima je bila i europarlamentarka Ruža Tomašić, inače poznata po rekordnom broju najava napuštanja politike. No, već na prijevremenim izborima iduće godine – nestali su s parlamentarnog horizonta.
A tek pravaši!?
Iako saborski mandat pravaši nisu osvojili niti ovoga puta, na neki će način imati "predstavnika" u svom bivšem članu, Anti Prkačinu, koji je u Sabor ušao kao kandidat Škorinog Domovinskog pokreta.
HSP-ovcima zato preostaje tek konstatirati da desnica danas ima umivenije lice, uz širi krug tema, kakvima se bavi, primjerice, Most, ili odnedavno i Domovinski pokret.
Pri čemu i jedne i druge ustvari možemo svrstati u populističko-nacionalističke stranke, koje ciljaju i "prosvjedne" birače. O tome kako se konzervativne politike mogu pretvoriti u široko prihvaćene inicijative mogli su pravaši posljednjih godina nešto naučiti i od Željke Markić...
Naravno, u priči o strankama koje trebaju remont ili ono barem nova lica – nemoguće je preskočiti SDP, koji je na ovim izborima doživio težak poraz, najteži od 1995. naovamo.
"Očekujem da će u vrhu SDP-a doći do određenih kadrovskih promjena... Međutim, gledano programski, ne očekujem neku značajniju promjenu smjernica te stranke... Zašto? Jednim dijelom pad podrške SDP-u dio je šire krize socijaldemokracije, to je nešto što pogađa i druge socijaldemokratske stranke. Od devedesetih do danas, primjerice, njemačkim socijaldemokratima podrška je pala s 40 na 20 posto, španjolskim isto tako, a u državama poput Poljske ili Mađarske podrška socijaldemokratskim strankama pala je ispod 10 posto. Mislim, međutim, da postoje i neke specifične okolnosti za pad podrške SDP-u u Hrvatskoj"...
Slažete se s ovom procjenom stanja u SDP-u? Ovo pitam zato što navedeni citat datira iz prosinca 2016., politologinja Danijela Dolenec je, naime, tada ovako zborila za Jutarnji list o situaciji u SDP-u.
No, dodala je i sljedeće: "Neke nove političke artikulacije koje će se na nacionalnoj razini vidjeti tek kroz tri, pet ili sedam godina, na gradskoj razini ćemo lakše i ranije uočiti. Iz perspektive političkih aktera, na gradskoj je razini lakše isprobati neke nove teme i neke nove ljude nego na nacionalnoj...
Kroz borbu za Varšavsku bilo je lako pokazati kako se isprepliću poslovni i politički interesi, a nauštrb javnog interesa...
Kad je, recimo, izgrađen centar Cvjetni trg, onda se reklo - eto bitka za Varšavsku je izgubljena. Ja ne bih rekla da je izgubljena jer je kroz tu borbu povećana uključenost javnosti i neki budući projekti moraju uzeti u obzir mogući otpor građana... Slična stvar se dogodila u Barceloni i Madridu...
Na taj način mislim da nova ljevica ima šansu upravo kroz borbu na gradskoj razini. Ne mogu odgovoriti hoće li se Zagrebu dogoditi Barcelona. Mogu samo reći da potencijal za to postoji".
Izlizana priča o trećem putu
Dakle, možemo slobodno kazati da je izvanredna profesorica sa zagrebačkog Fakulteta političkih znanosti, danas i sama aktivistica platforme Možemo, zapravo precizno najavila uspon zeleno-lijeve koalicije koja je, na iznenađenje mnogih, ponajviše uspavanih SDP-ovaca, osvojila sedam mandata u desetom saborskom sazivu.
SDP je očito u međuvremenu izgubio uvjerljivost kod lijevih i birača lijevog centra. Priče o "trećem putu" inspirirane razdobljem Blaira i Schrödera, kao i one o "dobrom društvu" (često ga je spominjao sad već bivši čelnik stranke Davor Bernardić) više ne mogu mobilizirati niti tradicionalne lijeve birače, a kamoli "mobilizirati" i privući nove.
Iako se SDP-ovci međusobno tješe "prognozama" kako Možemo neće potrajati dulje od ORaH-a ili Lesarovih laburista, na njihovom mjestu ne bih bio baš tako bezbrižan i posve uvjeren da će vrijeme odraditi ono što, očito, oni sami nisu bili u stanju proteklih godina.
A to se prije svega odnosi na prevladavanje unutarstranačkih sukoba i klanovskih ratova te na distanciranje od ekonomskog neoliberalizma, što je u jednoj svojoj analizi moderne demokratske ljevice kao važnu zadaću izdvojio i dr. Dubravko Radošević sa zagrebačkog Ekonomskog instituta, inače bivši savjetnik predsjednika dr. Ive Josipovića.
"Suština je socijalne demokracije ideja jednakosti, a rastuća nejednakost potaknut će njezino jačanje", kazat će dr. Radošević, dodajući kako je "nužno hitno ostvarti novi (post)kejnzijanski konsenzus, novu kombinaciju postkejnzijanske ekonomike i socijalne demokracije" jer je "neregulirani kapitalizam sam sebi najveći neprijatelj", na što nas je podsjetila i kriza iz 2008., tvrdi Radošević. Je li Peđa Grbin taj – lider koji će SDP učitini prepoznatljivim i bliskim biračima, brzo će se pokazati... Njegov je izbor ionako tek stvar formalnosti, što oporavak SDP-a ni u kojem slučaju neće biti.
U Sabor ušla čak 21 stranka
Iako velike stranke iz izbora u izbore ostaju bez dobrog dijela glasova, i makar se još 2015. činilo da ulazimo u razdoblje nestabilnosti i disperziranosti volje birača, a onda i fragmentiranosti parlamentarnog stranačkog sustava (afirmacija Mosta, Živog zida; činjenica da je u Sabor ušlo 18 stranaka - pet više nego 2011. ili čak sedam više nego 2011.), ovi su izbori pokazali da je sistemska ravnoteža pojavom "trećih opcija" ipak samo uzdrmana, ali ne i ozbiljnije ugrožena.
Izostala je očekivana postizborna drama oko formiranja većine, HDZ je, kao što znate, ostvario uvjerljivu relativnu pobjedu.
Istina, gledamo li strogo stranačku pripadnost, kroz različite je koalicijske liste u Sabor ušla čak 21 stranka, ali dojam je da su međusobni odnosi i svjetonazorske pozicije puno jasniji nego 2015., kada su, recimo, "mostovci" uporno izbjegavali izjašnjavanja o ideološkim pitanjima, a i aktualne koalicije (zasad) izgledaju monolitnije. Iako samo unutar sedam zastupnika platforme Možemo zapravo brojimo tri stranke...
Naravno da će do kraja mandata biti "pretrčavanja". No, tako vam je to u svakom "sportu" kroz koji se može osigurati egzistencija.