Tragična detonacija petarde od koje je trinaestogodišnji dječak iz Trnbusa, uz druge ozljede, ostao bez tri prsta lijeve ruke dogodila se u njegovoj obiteljskoj kući, a svjedok svega bio je njegov otac Dražen Tomić.
Nakon dolaska u Trnbuse, naselje između Blata na Cetini i Srijana, u potrazi za detaljima o tom tragičnom događaju najprije smo pokušali nešto saznati u jedinoj seoskoj trgovini.
– Evo, taman sam o tome čula. On mi je kazao – govori susretljiva trgovkinja i upućuje nas na jedinog kupca u prodavaonici.
– To je Tomićev dječak. Malo prije mu je ovdje bila tetka. Kuća mu je oko dva kilometra prema Blatu na Cetini, nasuprot spomenika. Ne možete promašiti. S desne strane je kamena kuća, a ispred nje ćete vidjeti kamione – uputio nas je gospodin koji se nije želio predstaviti. Držeći se dobivenih uputa lako smo pronašli obiteljsku kuću Tomićevih.
Ostao je bez majke, sad i ovo
Kada smo izišli iz automobila, na balkonu smo vidjeli mladu ženu kojoj smo se predstavili i upitali je o ozlijeđenom dječaku.
– Ja nisam odavde, pričekajte – kazala nam je ona, a potom su za dvije-tri minute u dvorište došla dvojica muškaraca. I njima smo se predstavili i kazali razlog dolaska. Mlađi od njih dvojice kazao nam je da je on otac nastradalog dječaka, ali nezadovoljan informacijama koje su objavili neki mediji, za koja je ustvrdio da nemaju veze s istinom, rekao nam je da ne želi ništa govoriti.
Nakon što smo mu predočili informacije kojima raspolažemo o tragičnom događaju i kazali da je protiv objavljenih dezinformacija prema javnosti najbolje ići s istinom, Dražen je pristao ispričati što se, gdje i kako dogodilo.
– Bilo je to sinoć oko 18 sati. Ja sam upravo za stolom večerao. On je palio prskalicu. Iza toga ponovno sam čuo zvuk upaljača, kako kreše. Odjednom sam čuo kako viče "Upalila je!". Ja sam mislio da je ponovno upalio prskalicu. On je jadan u tom trenutku počeo bježati, jurnuo je prema vratima. Nije ni uspio otvoriti vrata, a to u njegovoj ruci je eksplodiralo. Ja nisam vidio o kojoj i kakvoj petardi se radi – kazao nam je Dražen Tomić i nastavio: Ovih dana djeca masovno pucaju petarde. Čuo sam da su donijeli zakon kojim će to ubuduće zabraniti. Kamo sreće da su zabranili prije, a dobro je i sada da ubuduće ne bude ovakvih tragedija.
Pitali smo oca Dražena kakav je njegov dječak inače.
– Uglavnom je miran. Ponekad znade biti živahan, nestašan. Razumijem promjene u njegovu raspoloženju znajući što je sve prošao posljednjih nekoliko godina. Nisam mu mogao zamjeriti ni što se u školi nije više trudio. Inače ide u osmi razred. Imam troje djece. Prije godinu dana poslije više godina borbe doživjeli smo nenadoknadivi gubitak. Moja djeca ostala su bez majke, a ja bez supruge.
Idemo u bolnicu...
Mater ih je odgajala. Ja sam radio, bio sam vrlo malo kod kuće kako bih obitelji osigurao materijalnu egzistenciju. Sada sam im, na moju veliku žalost, na neki način stranac – kaže utučeno Dražen. Pitamo ga kako nije u bolnici jer ga njegov dječak sigurno želi i treba pored sebe.
– Bio sam, ali nisam mogao ući i vidjeti ga. Poslije operativnog zahvata odveli su ga na intenzivnu njegu, a i ovo s koronavirusom onemogućava normalni posjet. Sretan sam što nije životno ugrožen. Starija kćerka koja je u Splitu baš mi je malo prije javila da je išao na WC i da sam šeta – veli Dražen, koji je sve teže sustezao naviruće suze.
U tom trenutku u dvorište je došla Draženova mlađa kći i prenijela mu poruku da bi stradalog do 17 sati mogli posjetiti u bolnici.
– Idemo svakako. Moramo mu odnijeti odjeću i sve drugo što treba. A što je najvažnije, moramo ga vidjeti, utješiti ga i kazati mu koliko ga volimo – zaključio je otac stradalog dječaka iz Trnbusa.