Kada sam dogovarao intervju s profesoricom Nives Opačić, našom uvaženom književnicom i jezičarkom, od prvog sam trena u glavi imao njezinu fotografiju kraj spomenika Marku Maruliću u srcu Zagreba. I zaista, ima li prigodnije lokacije za fotografiranje lingvistice, lektorice - osobe koja spada među najveće autoritete za hrvatski jezik, čiji je opus svrstava među najdosljednije promicatelje hrvatskoga jezika i kulture u Hrvatskoj, ali i u velikom dijelu slavističkoga svijeta – nego u društvu oca hrvatske književnosti.
Naumljeno, ostvareno. U možda dvadesetak minuta druženja na Marulićevu trgu, gdje je profesorica Opačić stigla vedra, nasmijana i jednostavna, unatoč natmurenom nebu koje je prijetilo svaki čas obasuti nas kapima zimske kiše. I dok su obližnji radnici na sanaciji šteta od potresa s čuđenjem gledali ovaj mali fotosession, naša je sugovornica spremno pozirala, iako priznaje da od svih segmenata javnih nastupa najmanje voli – upravo fotografiranje. Više, kaže, voli da o njoj govori njezino djelo, njezin rad.
Teško je pobrojiti čime se sve bavila profesorica Nives Opačić. Predavala je Kulturu govorenja, čitanja i pisanja studentima kroatistike na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Radila kao ugovorni lektor hrvatskoga jezika na Filozofskom fakultetu Karlova sveučilišta u Pragu i na Sveučilištu u Rimu.
Osnovala je Društvo hrvatskih lektora, sudjelovala u brojnim znanstveno-lingvističkim projektima, a po jasnoći kojom govori i piše o hrvatskom jeziku prepoznata je i u široj javnosti, čime na najbolji način popularizira hrvatski jezik i čuva hrvatski nacionalni identitet. Među brojnim publikacijama svakako valja istaknuti njezinu knjigu Reci mi to kratko i jasno. Hrvatski za normalne ljude kojom je doprijela u brojne domove i obitelji...
Stoga se prof. Opačić nada da je svojim studentima, kolegama i čitateljima ostala u sjećanju po svome radu, a ne po (eventualnim) zajedničkim druženjima i fotografijama. Baš kao što ona pamti svoje mentore:
- Najviše sam naučila od svojih neposrednih profesora. Sve što sam od hrvatskoga jezika trebala naučiti u osnovnoj školi, naučila sam od profesorice Slave Šutej (Varšavska ulica). U gimnaziji ništa (imali smo "dobrog“ profesora koji nas je samo propuštao), no izvrstan temelj iz osmogodišnje škole dostajao mi je za fakultet. Ondje sam imala sjajne profesore, kojih se sjećam s poštovanjem.
To su akademici Eduard Hercigonja, Ljudevit Jonke, Ivo Frangeš, na postdiplomskom sam rado pohađala predavanja akademika Rudolfa Filipovića, Radoslava Katičića, Augusta Kovačeca i drugih, a još na studiju Komparativne književnosti prof. Milivoja Solara. Naravno, kroz stručnu literaturu izranjali su Jagić, Stjepan Ivšić, ali i Dubravko Škiljan. Još uvijek učim i na tekstovima Branka Fučića.
Cijeli ste život posvetili jeziku, jezikoslovlju, izražavanju, pisanoj riječi. Što biste rekli koliko su Hrvati kao narod u ovome trenutku (ne)pismeni, koliko znaju o svome jeziku, koliko se vješto njime služe, a koliko ga zanemaruju?
- Kako koji pojedinac. Jeziku veću važnost pridaju stariji obrazovani ljudi, koji su ionako odgojeni na pisanoj riječi (knjizi), a mlađi hrvatskom jeziku ne pridaju gotovo nikakvu važnost, osim malobrojnih pripadnika, koji su više iznimka nego pravilo. Kod mladih prevladavaju mediji koji uopće ne trebaju hrvatski jezik (a često ni ikoji drugi). Njih u medijima više zanima zabava, igre (ne znam zašto im se tepa igrice), a u tome je hrvatski jezik nepotreban. A kako takvi sadržaji zauzimaju dobar dio njihova vremena, jasno je da na takvim platformama neće produbiti svoje znanje hrvatskoga jezika, koji im je postao (nažalost) asocijacija na dosadnu školu. Njihov je i pisani i govoreni izričaj postao hibridan. Žalosna sam kad čujem (a čujem sve češće) kako im je hrvatski u školi najgori predmet.
Dizanje graje oko pravopisa
Otkad seže vaša ljubav za jezik i kako ga vi doživljavate – kao instrument, kao sredstvo ili kao utjelovljenje nacionalnog bića?
- Moje zanimanje za jezik potječe još od gimnazijskih dana, no nisam pohađala, kako bi se moglo pomisliti, društveni smjer, nego prirodni, premda sam znala da ću se upisati na Filozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu, što sam i učinila kao jedina iz razreda. Ostali su odlazili studirati medicinu, kemiju, stomatologiju, matematiku, prehrambenu tehnologiju i sl. Kako je teklo sve dublje upoznavanje s lingvistikom, tako sam i jezik kao fenomen počela sve više voljeti, jer obično volimo ono što poznajemo. Doduše, neke privlači ono nepoznato; mene je želja za saznavanjem dovela do toga da hrvatski jezik volim kao ni jedan drugi, jer to je jezik na kojem mislim, a to znači da sebe od njega ne mogu odvojiti.
Puno je prijepora zadnja sva desetljeća oko hrvatskog pravopisa i gramatike, pojavilo se nekoliko inačica i mnoštvo jezičnih rješenja, pa su ljudi često zbunjeni i pitaju se koji je „pravi“ hrvatski pravopis i gramatika. Što biste vi preporučili?
- Oko pravopisa (rjeđe oko gramatika) u Hrvatskoj se svako malo digne graja, no ne zato što bi Hrvati bili silno zabrinuti za svoj pravopis. Jer da ih je briga, odavno bi naučili bar jedan pošteno; kad čovjek zna jedan pravopis, lako će pohvatati ono malo razlika ako ih neka druga verzija pravopisa preporučuje ili službeno nametne. U našem društvu od svega se stvori fama, pa onda ispada da se u tom kaosu nitko ne može snaći. No, takvo stanje ljudima zapravo pogoduje da im posluži kao izlika: tu se ništa pravo ne zna, pa čemu onda išta učiti?!
Kad već govorim za list koji se bavi sveučilišnom nastavom, reći ću vam i ovo. Na Filozofskom fakultetu u Zagrebu radila sam 30 godina. Studenti su mi se znali žaliti kako na našem fakultetu vlada nered u ispitima, a na prostorno nedalekom FER-u vlada red, o ispitnim rokovima sve se zna na početku akademske godine itd. Odgovorila sam im da njima ta tzv. zbrka na našem fakultetu samo pogoduje, jer da se striktno držimo reda kao na FER-u, većina njih već bi odavno izgubila pravo na studij. Slično je i s pravopisima. Onima koji ionako ne žele naučiti, ta tobožnja zbrka služi kao dobar izgovor.
Kako danas gledate na neka neslavna jezična rješenja od hrvatske samostalnosti naovamo, poput „zrakomlata“ i „brzoglasa“... Ti izrazi nikad nisu zaživjeli, štoviše, izazvali su podsmijeh široke javnosti.
- Zrakomlat i slični mlatovi dobro su došli onima koji se hrvatskom jeziku samo izruguju. Jedna tako rubna pojava zasjeni sve ono dobro što netko na nekom polju radi, jer je cijela grana obilježena samo nekim smijurijama. Na to ne treba trošiti riječi. Sapienti sat!
Što mislite o sve većoj uporabi stranih izraza, posebice anglizama – bekstejž, ivent, selebriti... Kako izbjeći taj trend i možemo li se vratiti hrvatskim istoznačnicama?
- Što mislim o nekontroliranom prodoru američkih razgovornih izraza, napisala sam (ovo nije naknadna pamet) još 2006. i 2012. u knjigama Hrvatski u zagradama i Hrvatski ni u zagradama. U prvoj su primjeri kad su u hrvatskim novinama engleski/američki izrazi bili na prvom mjestu, a njihovi hrvatski ekvivalenti u zagradama. U drugoj knjizi hrvatskih riječi više uopće nije bilo ni u zagradama. Kako to komentiram?
Hrvati i inače više vole viriti u tuđa dvorišta nego brinuti o vlastitom. Razloge bi mogli objasniti sociolozi i psiholozi. Obično se takva poplava stranoga lakše širi kod ljudi koji pate od sindroma manje vrijednosti pa upotrebom nečega svjetskog misle da i oni pripadaju tom širokom svijetu. Ne znači da sam protiv svih tuđica, one su prisutne u svakom jeziku (jer među jezicima vlada miješanje i posuđivanje, ipak ne takvim tempom kakav je danas), no pitanje je treba li nam strana riječ (ako domaće nema) ili samo kao papige ponavljamo uglavnom ono što nam dolazi (nerijetko preko medija) izvana. Ja nipošto nisam purist (premda me neki koji nisu valjda pročitali previše mojih knjiga potezima svojih žustrih pera u to kolo svrstavaju).
Pitala bih: kako mogu biti purist, jezična čistunka, ako se npr. jedna moja knjiga zove Riječi s nahtkasna i kantunala?! I u mojim drugim knjigama ima mnogo tuđica, no treba znati kad koju tuđicu upotrijebiti. Ima i toga da se tuđica prime nedoučeni, pa tako sve češće čujem i vidim: korespodencija, depadansa, transplatacija (a treba korespondencija, depandansa, transplantacija). U najnovije vrijeme (potresi i sl.) nahrupljuju nam kontenjeri, kontejnjeri (a sve rjeđe pravilni kontejneri).
Upijamo kao spužve
Koje vas od tih isforsiranih tuđica najviše smetaju?
- Ne smeta me više ništa. Ionako sve više osjećam da nikamo ne pripadam. I kad sam na te nakarade upozoravala, znala sam da gubim ne samo bitku nego i rat. Hrvati vole ići linijom manjeg otpora, a to znači bez razmišljanja kao spužve upijati sve što dolazi izvana. Jednom mi je pokojni prof. Dubravko Škiljan u jednom pismu napisao: „Ja se Vama divim kako Vi uporno želite naučiti nekoga nešto što on tako uporno odbija.“ Tada sam još mislila da ne mogu drukčije, željela sam bolju, raznovrsniju i uljuđeniju javnu komunikaciju primjerenu temi i mediju koji je donosi. Danas to više ne činim.
Učitelji i profesori po hrvatskim školama primjećuju da se djeca i mladež sve lošije jezično izražavaju, da su im rečenice krnje, misli neusredotočene, leksik siromašan; da međusobno gotovo i ne razgovaraju, već samo tipkaju, tipkaju, tipkaju... Kako to komentirate?
- Iz prethodnih odgovora naslućujete i odgovor na ovo pitanje. To što nastavnici sada sve više primjećuju vidjela sam na svoje oči već prije 30-ak godina. Gledala sam školske zadaće hrvatskih srednjoškolaca – rečenice su bile krnje, bez predikata, bez kraja (i, dakako, bez smisla). Bile se onakve kako izgledaju njihovi tekstovi na mobitelima. Učenici već od nižih razreda osnovne škole imaju problema i s razumijevanjem. Mozgovima uronjenima samo u igru i zabavu, a to se često isticalo i kao pedagoško načelo (pa se i studenti „igraju“ na satu držeći se za ruke kao da su u dječjem vrtiću), nepopularno je govoriti da nešto treba pošteno učiti, da ako je nešto teško, ne treba to samo preskakati i gurati pod tepih. Ako smatrate da učenici sve trebaju svladavati samo igrajući se, kako ćete ih kasnije uvjeriti da život nije samo igra i zabava? I da je ustrajan i kadšto mukotrpan rad ono što vrijedi?
Razlog slabe jezične vještine novih generacija jest upravo izloženost svim mogućim digitalnim trendovima, društvenim mrežama, krnjim formama online komunikacije. Dolazi li na „naplatu“ ona stara uzrečica kako slika govori tisuću riječi?
- Slika može govoriti više od tisuću riječi, no ako nam trebaju samo slike, možemo ostati cijeli život na razini slikovnica. Za nešto više nećemo imati ni koncentraciju. I o tome bih vam mogla govoriti mnogo, pojavu sam primijetila prije više od 40 godina radeći na Sveučilištu u Rimu. Ondje odrasli ljudi, redoviti studenti i vanjski već zaposleni ljudi, nisu mogli izdržati nastavu u blok-satu (90 minuta). U Zagrebu je takva nastava tada još bila normalna.
Neki su ljudi vični govoru, a loši u pisanju; drugi šutljivi i sramežljivi, a pisana im je forma vrijedna svake hvale. Kako pomoći jednima, a kako drugima? Ako im je pomoć uopće potrebna.
- Naravno da ima takvih ljudi, sjećam se da je takvih bilo i među mojim fakultetskim profesorima. Obično smo za neke govorili da znaju prenijeti svoje znanje drugima, a drugi se muče s izražavanjem i ispada kao da slabo vladaju materijom koju su nam predavali. Onaj tko osjeća u sebi neku barijeru da se bolje izražava, vjerojatno dio toga može popraviti upornim trudom i radom, premda možda nikad neće dosegnuti razinu fluentnosti onoga komu je to prirođenije. Ja vjerujem u svjesne napore i izgrađivanje vlastita izraza, pa makar rezultat i ne bio blistav. No, bez toga napora ništa se neće dogoditi samo od sebe.
Red u glavi i jasno izražavanje
Moj srednjoškolski profesor Ivan Pranjić u čakovečkoj mi je gimnaziji često znao reći: „Branko, skrati te rečenice, samo je jedan Krleža!“ Koliko je ljudima zapravo teško izražavati se u kratkim, jasnim rečenicama? Koji biste savjet imali za one koji „ne znaju“ za interpunkciju i pauze u prenošenju tijeka misli na papir?
- Dobro je rekao prof. Ivan Pranjić (kojega sam i upoznala u Čakovcu, gdje sam održala više predavanja) da se valja izražavati kratko i jasno. Ako ljudi imaju red u glavi, lako će se jasno i izraziti. Ne znam jesam li za potrebe ovoga razgovora i ja predugačka... Znam se disciplinirati i u pisanom mediju (novine) i u usmenom (radijska i/ili televizijska emisija).
Što bi mladi ljudi koji odluče studirati područje jezika trebali znati i imati na umu prije nego se odluče na taj korak? Što je presudno da bi netko bio dobar jezičar, lingvist, pisac?
- Nitko tko slijedi svoja osviještena nagnuća neće pogriješiti u izboru studija. Kad sam se upisivala na fakultet, i meni su govorili da ću s tom strukom biti kruha gladna. Nikad nisam bila, a cijelo sam vrijeme osjećala i zadovoljstvo u radu, što je vrlo važna komponenta. Tako ni vrijeme nisam dijelila na radno i slobodno. Sve je to bilo moje vrijeme u kojem sam se osjećala ispunjeno. Jezik i bavljenje jezikom osjećala sam valjda isto kao što glazbenik voli svoj instrument. Kad više ne zapinje kao u početku, dok se još bori s notama, nego doista slobodno i s lakoćom svira, onda u tome i uživa. Meni je jezik, moj materinski jezik u svim oblicima (standard, razgovorni, dijalekt), glazbalo na kojem sviram. Solistički.
Primjetno je da ni hrvatski političari ne vladaju najbolje materinskim jezikom. Koliko je to porazno za svijest o jeziku i jezičnu kulturu? Je li vam ponekad neugodno kada ih slušate kako zapravo ne znaju razgovarati?
- Često me ljudi pitaju o govoru političara. No, zašto bi njihov javni govor bio drukčiji od njihova privatnoga govora? Oni uopće ne znaju da postoji standardni jezik kojim bi se trebali služiti u javnoj upotrebi. Može im biti i ovako, da svatko govori kao da je u svojoj kuhinji, oštariji ili mjesnoj zajednici, pa čemu onda da se time zamaraju? Da je to i pitanje kulture, pa i obične pristojnosti, nisu još dokučili (a nikad i neće).
Jednom mi je akademik Žmegač lijepo rekao (o toj temi): kad bi u njemačkom parlamentu zastupnici govorili kao ovi u našem Saboru, ljudi ih ne bi ni birali jer bi rekli: pa ovi ne znaju ni njemački, kako će onda znati što drugo? No, to je u nekoj drugoj zemlji (da npr. Island, koji sve strane riječi prevodi na islandski, i ne spominjem). A jezična kultura samo je dio opće kulture. Svjedoci smo takve nekulture i prostaštva na svim razinama, pa zato i gledamo toliku količinu bahatosti, netolerancije, izrugivanja, posprdnosti, vrijeđanja, samodopadnosti i govora mržnje, a negdje rade i šake (i po tome smo dio globalnoga svijeta). Žao mi je što se finoća u ophođenju (ne formalna, nego stvarna) potpuno izgubila. Divljaci znaju samo za batinu, pa njome i udaraju.
Po čemu biste voljeli da vas pamte u području jezika i književnosti?
- Čovjek živi onoliko koliko se utisnuo u sjećanje svoje bliže i dalje obitelji, prijatelja, znanaca, pa i neznanaca s kojima je na neki način došao u dodir, no sve se relativno brzo zaboravi. Kako bih voljela da me pamte? Jednom sam studente odvela na izlet u Ozalj. Povela sam ih na predstavljanje knjiga Frana Krste Frankopana (predstavljao ih je akademik Josip Vončina, urednik tog izdanja), pa je u Ozlju, osim Frankopana, slikarica Slava Raškaj bila nezaobilazna. Na povratku s tog izleta studenti su mi darovali reprodukciju Slavina autoportreta s posvetom. Nije pisalo u Frankopanovu stilu: Navik on živi ki zgine pošteno, nego duhovita parafraza: Navik on živi ki živi pošteno. Mislim da sam tako, pošteno, provela i profesionalni i privatni život.
