Ovih dana na Hrvatskoj televiziji objavljena je vijest o izložbi prvog dizajniranog kokošinjca kojeg su projektirali arhitekti za farmu ekološkog uzgoja peradi "Kokošvaroš" u Rakovu potoku u blizini Samobora.
I dok su arhitekti dobili nagradu za svoj projekt zbog kojeg će koke ugodnije živjeti, na ovom dijelu Jadranskog mora pojavio se problem s izgledom ugostiteljskih kioska koji su se pojavili nakon što je gradska vlast prisilila vlasnike fast food prehrane da uklone prijašnje objekte. Slučaj o kojem govorimo je osvanuo na Ulici Domovinskog rata u Splitu.
Nedavno su uklonjeni objekti za pečenjarnice "Ježurko" i "Gyros - Travnički ćevap". Te dvije pečenjarnice su udaljene svega stotinjak metara, novi objekti dizajnom se posve razlikuju, a zajedničko im je tek što ni jednom od njih nije mjesto tamo gdje je došao.
Vlasnicima su istekli najmovi i morali su ukloniti prijašnju opremu za kojom nije bilo razloga žaliti, kiosci su bili neugledni, budući da su vlasnici gledali kako uštedjeti, a "Ježurka" se jedva vidjelo od pokretnih hladnjaka i stola koji su zauzeli nogostup.
A onda su ovih dana na dvije lokacije uz Ulicu Domovinskog rata koje po GUP-u spadaju u Konsolidirana područja, dakle, urbanizirana mjesta ovoga grada, postavljeni vizualno posve neprimjereni kiosci.
Pored nebodera jednog od najznačajnijih splitskih arhitekata druge polovice 20. stoljeća Ive Radića stavljena je wannabe tradicijska dalmatinska "kućica" na mjesto gdje se nalazio kiosk "Ježurka". Obložena je tankim kamenim pločama, pokrivena crvenim crijepom, a ulazna vrata u kiosk i prozori sa škurama su u zelenoj boji.
Ovakav izgled kioska propisan je za Općinu Podstrana još 2010. godine. Ali, nije mu mjesto na ovom dijelu Splita. Ovaj potez Ulice Domovinskog rata jedno je od mjesta gdje su arhitekti imali važan zadatak da urbaniziraju ondašnji Split u kojem je vladao veliki pritisak za stanogradnjom jer su šezdesetih godina ubrzano dolazili ljudi iz Zagore i otoka da budu radna snaga. Duž Ulice Domovinskog rata izgrađena su četiri Radićeva nebodera, a on je i autor obližnje horizontalne zgrade u kojoj je se nalazi "Studenac".
U vrijeme socijalizma izgrađena je Ulica Domovinskog rata sa širokim nogostupima. Nakon neovisnosti Hrvatske nogostupe su zaposjeli kiosci s pečenjarnicama i ilegalnim štekatima, jedva da je stalo mjesta za pješake. A onda je došla sadašnja gradska vlast koja je obećala neredu i korupciji stati na kraj.
No, izgleda da ih je manje zanimala estetika, odnosno kako će taj red u prostoru izgledati. Kao rezultat "uvođenja reda" smo dobili nekakvu pseudotradicijsku "kućicu" kakvoj nije mjesto na lokaciji gdje se urbanizirao poslijeratni Split.
U drugom slučaju, riječ je o zoni propale industrije radi koje se nekad dolazilo u Split. Pored poslovnih prostora bivšeg giganta "Dalmacijavina", u vizualno kaotičnu situaciju koja inače vlada na raskršću s Dubrovačkom ulicom, nakon uklanjanja objekta "Gyros – Travničkog ćevapa" postavljen je kiosk koji tamo po ničemu ne pripada.
Neugledna tamnozelena limarija s velikim fumarom na krovu nije primjerena urbanom ambijentu. U najboljem slučaju može djelovati kao pečenjarnica koja čeka izletnike u nekakvoj šumici.
Na ovom mjestu ta "limarija" podsjeća na kante za smeće koje su zbog rogobatnih oblika prozvane "peći za drva", a bile su do prije koje godine po Splitu. Na koncu su uklonjene zbog kritika javnosti i struke.
Upitali smo dogradonačelnika Bojana Ivoševića - je li ovo ciljani vizualni identitet urbane ugostiteljske opreme? Zanimalo nas je, naime, je li nekim komunalnim propisom određen dizajn modula za ugostiteljske objekte koji trebaju zamijeniti postojeće, ili se samo inzistira na propisanoj veličini modula, a estetski odabir je prepušten ukusu ugostitelja koje se prisililo da uklone prijašnje objekte?
- Kiosk nije ugostiteljska oprema. Zakon je propisano kakav i koliki kiosk može biti tako da Vas molim da upit pošaljete nadležnom ministarstvu.
Općenito u planu je donošenje studije urbane opreme za staru gradsku jezgru po pitanju ugostiteljske opreme. Vjerujem da nema smisla da propisujemo tip ili boju stolica i stolova van iste niti je ikad itko na političkoj sceni išta slično zagovarao - odgovorio nam je Ivošević.
Iz Ivoševićevog odgovora ostalo je nejasno je li zadovoljan izgledom ovih kioska koji su postavljeni na Ulici Domovinskog rata, ili gradska vlast ne može, ili pak ne želi utjecati na izgled kioska izvan povijesne jezgre.
Ova tema je višestruko zanimljiva. S jedne strane se iz jezgre rigorozno izbacuju kiosci kao neprimjereni, veli se da nisu u skladu s konzervatorskim smjernicama. A s druge strane ispadne da se po ostatku grada može svašta stavljati, makar bilo posve neprimjereno urbanom ambijentu.
U Odluci o komunalnom redu Grada Splita ne spominje se vanjski izgled kioska. Postoje odluke o komunalnom redu, ili specifični propisi o pokretnim napravama i kioscima koje su donijeli neki gradovi i općine gdje su naznačene ili detaljnije propisane odredbe o izgledu kioska.
Zašto se to propustilo učiniti u splitskoj Odluci o komunalnom redu, poslali smo upit Ivoševiću, a odgovor očekujemo. Također, zanimalo nas je što je s Izmjenama odluke o rasporedu kioska i štandova iz 2020. gdje je opisano kako bi kiosci trebali izgledati.
Zanimljivo, dok je Odluka o komunalnom redu preskočila da za kioske napomene da trebaju biti estetski oblikovani, brojne druge stvari po pitanju estetskog izgleda nije ostavila po strani. Tako se komunalni red vrlo strogo odnosi prema tome što je dozvoljeno u povijesnoj jezgri, odnosno Zoni A.
Propisano je da moraju biti estetski oblikovani izlozi, a isto važi za izložbene ormariće, za okućnice, dok se za neizgrađeno građevinsko zemljište kaže da "ne smije narušavati estetski izgled okolnih površina", a javna rasvjeta mora biti "ekološka i estetski prihvatljiva". Čak i javne telefonske govornice i poštanski sandučići "ne smiju izgledom narušiti okoliš i moraju biti estetski prihvatljivi".
Propisano je i da "ograde uz površine javne namjene moraju biti izrađene od materijala i na način koji odgovara izgledu Grada, pa zato ne smiju biti izrađene od bodljikave žice, šiljaka, pruća i sličnog neprikladnog materijala".
Ali, za kioske nema ništa. Pa Bojan Ivošević kaže da treba pitati ministarstvo. Na primjer, u Zagrebu je propisano da onaj koji podnosi zahtjev za kiosk treba poslati fotomontažu kako će kiosk izgledati. U Zadru se propisuje da se kiosk treba vizualno uklapati u postojeći ambijent i da estetski ne narušava zatečenu arhitekturu. U pravilu treba biti bijele boje.
No, što se tiče ugostiteljskih kioska u Splitu je sve dozvoljeno izvan povijesne jezgre. Ukratko, lakše je dizajnirati kokošinjac za farmu kokoši, nego odrediti bar načelno prihvatljivu ugostiteljsku opremu za splitske ulice izvan Zone A. Jer, kako kaže ovdje dogradonačelnik, nema smisla da se tako nešto propisuje, "niti je ikad itko na političkoj sceni išta slično zagovarao".