Hrvatska već četiri godine nema Nacionalnu strategiju zaštite mentalnog zdravlja. Zabrinjava li to ikoga? Izgleda da ova tematika, pogotovo njezin preventivni aspekt, već dulji niz godina nikome nije naročito zanimljiva. Ali otkada se borimo ili možda plešemo s COVID-om 19, ipak se mentalno zdravlje sve češće spominje.
Čini mi se samo deklarativno i informativno. Navode se podaci o povećanom broju depresivnih i anksioznih građana, odraslih, ali i mladih, sve je više nasilja u obitelji, mnogima malo-pomalo izmiče tlo pod nogama, vape za psihološkom pomoći. Brojne profesionalne udruge, neke institucije i pojedinci nude pomoć, ali opće strategije ipak nema na vidiku. A poznato je da Svjetska zdravstvena organizacija definira zdravlje kao "stanje potpunog fizičkog, psihičkog i socijalnog blagostanja, a ne samo odsutnost bolesti i iznemoglosti".
Dakle, jasno je da nema zdravlja ako je ugroženo mentalno zdravlje!
Nismo svi jednako otporni
Biti mentalno zdrav ne znači, kao što se ponekad površno zaključuje, biti uvijek sretan i dobro raspoložen. I mali i veliki, i mladi i stari ne mogu tijekom svojeg života izbjeći brojna suočavanja s različitim teškoćama, gubicima različitih vrsta, neuspjesima, razočaranjima...
Normalno je da se tada pojedinac osjeća loše, zabrinuto, ljutito, tužno, bespomoćno… Zna li u takvim situacijama izaći na kraj sa svojim emocijama? Posjeduju li ljudi vještine i sposobnosti koje će im pomoći da se prilagode situaciji u kojoj su se našli, a koja je za njih stresna? Naime, kada je mentalno zdravlje narušeno, gubi se fleksibilnost te se često koriste strategije za suočavanje s problemima koje su se već pokazale neadekvatnima.
Briga za mentalno zdravlje postoji u društvima u kojima se poštuju i štite osnovna ljudska, politička, ekonomska i socijalna prava. Jesmo li mi takvo društvo? Otkada nas je pohodila pandemija izazvana koronavirusom, postaje sve očitije koliko smo u proteklim desetljećima zanemarivali mentalno zdravlje.
Naravno da ima ljudi koji su se ovoj situaciji dobro prilagodili. Snagu i optimizam pronašli su u aktivnostima koje ih vesele i opuštaju: čitanju, slušanju glazbe, slikanju, pisanju, češćim odlascima u prirodu ili na more.
Mnogi su otvorili kutije koje su godinama stajale na nekoj visokoj polici i u njima otkrili davno zaboravljene uspomene, neki su se prihvatili temeljitijeg čišćenja stana…
Ali mnogi, nažalost, nisu našli nijedan djelotvoran način kojim bi se zaštitili u ovoj stresnoj situaciji.
Ne znaju kako se nositi s neizvjesnostima, odricanjem od dugogodišnjih navika, socijalnom isključenosti, strahom od bolesti, strahom od gubitka zaposlenja i mnogim drugim nedaćama.
Čini mi se da su naši mladi posebno ugroženi ako govorimo o mehanizmima zaštite i razvijenosti nekih socijalnih vještina. Mnogima su do sada često probleme rješavali roditelji, vjerujući (naravno pogrešno) da im na taj način pomažu i olakšavaju život. I na širem društvenom planu preventivno djelovanje u domeni mentalnog zdravlja vrlo je često jalovo.
Izuzetaka, naravno, ima, a jedan od njih svakako je Služba za mentalno zdravlje Nastavnog zavoda za javno zdravstvo Splitsko-dalmatinske županije, koja godinama predano radi na podizanju kvalitete mentalnog zdravlja djece i mladih.
Nažalost, mnogi naši političari u kombinaciji s Kriznim stožerom često nam još dodatno otežavaju prihvaćanje ove situacije. Sjetimo se samo Kolone sjećanja u Vukovaru. Za koga je bila donesena odluka o 500 sudionika, kada su svi znali da će broj ljudi u koloni biti znatno veći te da policija neće intervenirati?
Upotrijebimo li malo zdravog razuma, jasno je da branitelji Vukovara nisu svoje živote žrtvovali da bi se stotine ljudi zarazile opakim virusom! Žrtvovali su se vjerujući da ćemo mi živi znati cijeniti slobodu, a ne se tako neodgovorno odnositi prema njoj.
Stožer i kaotična situacija
Kaotičnosti situacije i daljnjem urušavanju mentalnog zdravlja svakako pridonosi činjenica da građani nikada ne znaju jesu li mjere koje predloži Stožer univerzalne ili ipak uvijek postoje neke iznimke. Čak kada su mjere dobro odmjerene i sveopće, njihova se provedba ne kontrolira na adekvatan način, čime zapravo gube smisao, a Stožer kredibilitet.
Da bi se mentalno zdravlje koliko-toliko popravilo, nužno je potrebno ljudima vratiti osjećaj sigurnosti i povjerenja u pojedince i institucije koje upravljaju ovom ozbiljnom situacijom. Ako građani imaju dojam da se sve radi stihijski, po metodi pokušaja i pogrešaka, pa što bude, to samo produbljuje osjećaj besmislenosti i potiče ih na nepridržavanje epidemioloških mjera.
Prije nekoliko dana doktorica Markotić izjavila je da je lako donijeti mjere, ali ih je teško provesti u djelo. Kako građane privoljeti da slijede upute i sačuvaju zdravlje, a možda i život?
Gotovo svi znamo iz iskustva da djeca uglavnom ne prihvaćaju savjete, preporuke, pa čak ni naređenja od onih u koje nemaju povjerenja. Sve što takvi od njih traže doživljavaju najčešće kao nepotrebnu i besmislenu gnjavažu. A gnjavatori mogu biti roditelji, učitelji, treneri, političari… Ako građani tako doživljaju preporuke Kriznog stožera i Vlade, onda nam se ne piše dobro!