U zagrebačkom Hrvatskom narodnom kazalištu u 11 sati održana je komemoracija za Massima Savića, cijenjenog glazbenika koji je prošli tjedan nakon kratke i teške bolest umro u 61. godini.
Od legendarnog Massima došli su se oprostiti Marija Nemčić, ministrica kulture Nina Obuljen Koržinek, Hrvoje Hegedušić, estradne kolege poput Vanne i Marka Tolje, Zorana Predina te Huseina Hasanefendića - Husa, Sanje Doležal i Vladimira Kočiša Zeca, Alke Vuice i brojni drugi.
U proteklih prokleto tužnih sedam dana, pročitali smo,nebrojeno prekrasnih misli, tužnih crtica, ozbiljnih tekstova o Massimu, o karijeri, glasu, umijeću sviranja gitare, o glazbeniku, a na samoj komemoraciji su se okupljenima obratili Massimovi, ili kako su ga oni zvali, Maksovi najbliži suradnici.
-Sasvim ću sigurno u ovom tekstu posuditi neke od tih,tuđih riječi pokušati ispričati svoju priču o Maxu, pokušati ispričati priču za koju me Eni zamolila da ispričam, kako je rekla:"tvoj bi prijatelj htio da to budeš ti".
No neću moći ispričati onako kako bi on to znao, kako bi on to mogao –Max nije riječi posuđivao, nije ih samo izgovarao–on je riječi dijelio i oplemenjivao i kada bi došle do nas bile su potpuno drugačije no što bi to bilo tko od nas,običnih izgovarao.
Nebrojeno puta smo se posvadili, burno, možda čak i grubo -izgovorili ružne riječi –no i tada te riječi od njega bile su njegove, izgovorene emocijom koju je prenosio pjesmama. I nisu te mogle pogoditi, jer bile su od njega.
Dobio sam ovaj zadatak, pričati na tvom ispraćaju, zadatak koji nikako nisam želio, kojeg sam se istinski bojao sve od one srijede ujutro u Kinoteci, srijede koja je bila samo dvadesetak dana prije toliko željenog susreta s glazbom u najvećoj životnoj areni, srijede kada si nam rekao -"nisam dobro".
Viđao sam te puno puno ranije no što smo počeli surađivati, dok si se "smucao" hodnicima radija 101 još tamo kasnih osamdesetih sa svojim ondašnjim frendovima. Bio si već tada "institucija".
U nedjelju, šestog studenog ove godine, u rano jutro nakon ostvarenog sna, nakon herojski otpjevane dvadeset i četiri pjesme u prepunoj zagrebačkoj areni stigla je poruka; "Sinoć sam s mnogima ostvario neraskidive veze"...da Maxo, ta Arena, to je bio tvoj Black Star, povezao si se s mnogima i otplovio...ostavio si nas nespremne i beskrajno tužne, no ponosne što si s nama dijelio riječi onako kako si samo Ti znao.Volimo te frende i ne brini, čuvat ćemo tvoje cure, kazao je tužno direktor Aquarius recordsa Boris Horvat.
U predvorju HNK bila je postavljena i knjiga sjećanja u koju su se upisali mnogi koji su se došli oprostiti sa velikim Massimom.
Koliko su ga voljeli i poštovali riječima su pokušali objasniti i Aljoša Šerić i Ivan Dečak.
-Sad već davne 2007. zazvonio mi je telefon i s druge strane slušalice se čuo duboki, topli bariton, odmah sam znao tko je, bez obzira što se do tada nismo poznavali. Osim, možda, Jamesa Earla Jonesa bio je to za mene najupečatljiviji i najpoznatiji muški glas. Svejedno se predstavio: “Ovdje Massimo Savić”.
On se, zaista, nije trebao predstavljati.
Čovjek koji je još ‘83. snimio vjerojatno najbolji art rock album na ovim prostorima kao član Doriana Graya, koji je u suradnji sa Zrinkom otpjevao neke od najljepših pop himni, da bi onda u tzv. imperijalnoj, najznačajnijoj fazi karijere za Aquarius izdao Vještinu, pa Vještinu II i onda snimio još niz bezvremenskih pjesama od Arsena, Peggyja, Belana, Ivana. Doista velike pjesme za još veći glas.
On se nije trebao predstavljati.
Nakon tog poziva surađivali smo nekoliko puta, međutim, što je važnije tim razgovorom me pripustio u svoj bliski krug, usuđujem se reći, prijatelja, i na koncu, upoznao sam i njegovu divnu obitelj za što sam mu neizmjerno zahvalan.
Nedostajat će mi oni famozni “Maxovi telefonski pozivi” u sitne sate, kad bi nadugo i natenane znali razglabati o smislu besmisla, pjesmama, stihovima, autorima, izvođačima koje je volio i onima koje baš i nije. Bilo je i takvih, o njima on ne bi nikada pričao u javnosti jer je bio gospodin, uglađen, savršenih manira, lako bi ga zamijenili za pripadnika engleske aristokracije, ali, naravno, s puno više duše. Ti pozivi su bili nešto kao inicijacija u viši dom hrvatske glazbene scene, Bono je pisao pisma mlađim izvođačima za koje je mislio da zaslužuju, mi smo imali Maxove pozive, ultimativna čast, sjetio se Aljoša Šerić.
Ivan Dečak je ožalošćenim članovima obitelji, prijateljima i kolegama ispričao anegdotu koja svjedoči veličini ali opet i poniznosti Massima.
-Tek sam bio doselio u Zagreb. Kiša je padala, a ja sam stajao bez kišobrana na uglu neke ulice na Trešnjevci. Ispred mene zaustavlja se automobil, otvaraju se vrata… U njemu sjedi Massimo Savić i kaže-upadaj mali.
Bio sam klinac s tek objavljenim prvim albumom, a on regionalna zvijezda! TAD MI JE PRVI PUT OTVORIO VRATA i pružio ruku, koju će mi narednih godina još toliko puta nesebično pružiti.
Dopustit će mi da mu se približim, upoznat će me sa svojom obitelji. Doći će na moj rođendanski tulum, poklonit će mi svoju odjeću, sa istinskom pažnjom i znatiželjom preslušavati moje demo pjesme, a neke od njih, na moju veliku čast, i otpjevati ispred mene u studiju, prije nego ih i svi vi čujete.
Zvat ćemo jedan drugoga na telefon u bilo koje doba dana ili noći i razgovarat ćemo duuugo, ne samo o glazbi, pjesmama i koncertima… Razgovarat ćemo o obitelji, sportu, modi, o moru, ali onda opet o glazbi, pjesmama i koncertima.
Svaki naš razgovor ti bi završio sa VOLIM TE MUKICA. A koliko god dugi bili, zapravo bi svaki puta proletjeli.
Otišao si frende u treptaju oka, a još smo si toliko toga trebali reći VOLIM TE MUKICA!!!!
I Bruno Urlić, član Massimovog benda i bivši član rock benda Zabranjeno Pušenja lijepe je riječi i sjećanja podijelio sa mnoštvom u HNK.
-Maks je iz nas izvlačio ono najbolje, nikada se nije zadovoljavao prosjekom, uvijek je pomicao granice. Takav strog prema sebi i nama je davao primjer kakvi trebamo biti i kako se trebamo odnositi prema poslu kojim se bavimo. Za njega nije postojao nebitan koncert.
Od trena kada Boris i Sale zakažu svirku, Zlaja nas preveze na mjesto događaja, Robi složi pozornicu i Smokva nam osigura zvuk, nas šest: Popov, Marko, Goja, Sveto, Pešut i moja malenkost trudili smo se biti dostojni tebe i publike zbog koje smo bili na toj pozornici.
Nikada se nisi ustručavao pohvaliti nas pred drugima i nasamo, a kada bi ti nešto smetalo, obavio bi to diskretno, gospodski u četiri oka ili svojim klasičnim „after midnight“ pozivom i već bi sljedeći put sve bilo puno bolje.
U posebnijima, za broj većima i za koplje boljima. Nisi mario za medije i slavu, bio ti je dovoljan tvoj „MALI KRUG VELIKIH LJUDI“, a za ostale si bio pomalo tajanstveni „STRANAC U NOĆI“ koji im je donosio taj „SJAJ U TAMI“, tako prijeko potreban zadnjih godina koje su nam svima pomalo izmakle tlo pod nogama. Takav inteligentan i magičan, uvijek bi sve skužio „IZ JEDNOG, ili najviše dva POGLEDA“. I zato „NEKA TI PLOVE BRODOVI“ dragi moj Makso..., rekao je Urlić.
Posljednji Massimov ispraćaj bit će u utorak, 3. siječnja, na Gradskome groblju u Zadru.