Putinove snage su još 1. ožujka potpuno okružile Mariupolj, ali već punih 15 dana nikako ne uspijevaju ući u njega. Znatna zasluga za obranu ovoga grada pripisuje se kontroverznoj pukovniji Azov, koju mnogi još smatraju neonacističkom jedinicom zbog nekadašnjega otvorenoga koketiranja s esesovskom heraldikom i okupljanja brojnih stranih dobrovoljaca ekstremističkih nagnuća. Nekadašnja paravojna jedinica koja je Putinu zgodno poslužila kao izgovor za napad na Ukrajinu radi tobožnje denacifikacije sad se ispostavlja kao prilično tvrd orah njegovim tenkovima.
Činjenica je da su borci Azova visoko motivirani za otpor Rusima i da se s položaja teško povlače, što priziva analogije sa svojedobnim borcima HOS-a u Domovinskom ratu. Oni su, tvrde upućeni, danas ipak nešto drugo nego što su bili na početku: prilično su moderna i visoko mobilna ukrajinska postrojba specijalne namjene (instruktori NATO-a odbili su ih obučavati dok ne raskrste s prizivanjem poražene nacističke ideologije). Uz pješaštvo, oklop, topnike i raketaše u zadnje vrijeme navodno raspolažu i zračno-desantnim, pa i ronilačkim udarnim grupama.
Prvi zapovjednik i osnivač Azova bio je ekstremno desni ukrajinski političar Andrej Bilecki, vođa stranke Nacionalni korpus. Nakon što je Bilecki izabran u parlament, Vrhovnu Radu, na čelu Azova zamijenio ga je Igor Mihajlenko, a njega je nakon dvije godine naslijedio Maksim Žorin. Žorin nije dugo bio zapovjednik postrojbe, te je Azov ubrzo preuzeo Denis Prokopenko i na čelu je jedinice već punih pet godina.
Prije tri godine, za obilježavanja godišnjice zbivanja na Majdanu, privukao je pažnju javnosti kad je prilikom primanja odličja odbio salutirati novoizabranom predsjedniku Volodimiru Zelenskom. Mnogi su to protumačili kao gestu neprijateljstva, pa čak i skrivenoga antisemitizma, no vođa Azova naknadno je pojasnio kako naprosto ne salutira civilima.
Prokopenko je bivši vođa navijača kijevskoga Dinama i klasični nogometni huligan kojemu je izazivanje nereda i tuča na sportskim borilištima u mirnodopskom razdoblju tek donekle kompenziralo osobne adrenalinske potrebe: u potpunosti mu ih je utažio tek rat. Najprije je sudjelovao u revolucionarnim zbivanjima oko Majdana i u borbama protiv proruskih separatista u Donbasu i istočnim regijama. Kad je Putin izvršio invaziju na cijelu Ukrajinu, Prokopenko je sa suborcima iz Azova odlučio braniti grad na obali Azovskog mora po kojemu je jedinica dobila ime i koji su izabrali za sjedište.
Mariupolj su od proruskih separatista oteli još u proljeće 2014. godine, te su ispravno procijenili da će zbog svoje strateške važnosti ubrzo postati jedan od najpaklenijih dijelova bojišta. Grad, naime, stoji točno na putu kopnenoga koridora između Krima i samoproglašene proruske 'Donjecke i Luganske narodne republike': bez njega ruski gospodar rata ne može međusobno povezati svoje ukrajinske 'SAO Krajine'.
Mariupolj je danas doista postao najrazoreniji i najsmrtonosniji ukrajinski urbani centar: dosad je u gradu ubijeno više od 2500 tisuće ljudi, cijele gradske četvrti su ruskim projektilima sravnjene sa zemljom, ne štede se ni bolnice ni rodilišta, a civili su već tjednima u agoniji bez zaliha hrane i vode te im prijeti prava humanitarna katastrofa. Borci Azova, međutim, i u takvim uvjetima sustavno nanose teške gubitke okupatoru.
Pridoda li se svemu tome ranija opsjednutost Vladimira Putina 'neonacistima' i projektu denacifikacije Ukrajine, jasno je da bi mu uništenje Azova predstavljalo veliki simbolički trijumf u ratu koji mu od početka ne ide po planu i sad već prilično sramoti drugu vojnu velesilu pred očima cijeloga svijeta.
Čečenski vođa Ramzan Kadirov navodno je u Putinovo ime objavio nagradu od pola milijuna dolara svakome tko mu donese glavu ili drugi dokaz da je ubio zapovjednika Azova Denisa Prokopenka. No, ako Mariupolj padne, svi borci Azova, a ne samo Prokopenko, jako dobro znaju da za njih nikakve milosti ili zarobljavanja tamo biti neće.
