Legenda hrvatske glazbe, svima omiljeni i nikad prežaljeni Oliver Dragojević nije uvijek bio na vrhu scene. Štoviše, mnogi su mu predviđali kratku i neuspješnu karijeru.
U tekstu Nine Milenkovića za TV Novosti iz 1974. godine posebno se vidi kako je dio javnosti bio raspoložen kad se radi o Oliveru i njegovoj glazbi. Kako prenosi Yugopapir, Dragojević je te godine osvojio nagradu Splitskog festivala s pjesmom "Ča će mi Copacabana" Zdenka Runjića.
"Ta pjesmica, pravljena točno po kalupu koji treba osigurati brzu popularnost, živjet će, najvjerojatnije, taman koliko traje jedno njezino izvođenje. Ona je uspjela osvojiti prisutne, ali je sigurno da će je slušatelji vrlo brzo i zaboraviti. Jednostavno, ona nema snage da opstane duže od tri minute. Kao, uostalom, ni njezin interpretator, iako je, u svom Splitu, dobio buran aplauz", piše u tekstu.
Autor također piše kako je kompletan dojam festivala prilično loš i neimpresivan.
"Nema Splita do Splita, ali čini se da bi i Splitu bilo bolje kada 'Splita' ne bi bilo. (...) Od 20 kompozicija, koliko je izvedeno na 'Split '74.', teško da bi se moglo i za jednu reći da je unijela nešto novo u tu glazbu koja, eto, treba biti zabavna, a sve više postaje dosadna", piše Milenković.
Te godine drugo mjesto osvojila je Tereza Kesovija s pjesmom "Sunčane fontane", a treće Mišo Kovač s "Obalom mojih snova". Nagradu za interpretaciju dobio je Miki Jevremović za "Zbogom".
U drugom tekstu prenesenom na Yugopapiru, za Start 1977. godine, Dražen Vrdoljak analizira popularnost Olivera Dragojevića, pogotovo u Dalmaciji. Navodi se kako je pjevač postao apsolutni hit na džuboksima diljem Jugoslavije, čime su, očito, svi bili pomalo šokirani, s obzirom na to da nitko nije očekivao da će od njega biti nekog velikog pjevača, pogotovo ne ultimativna dalmatinska legenda.
"Voli ga 'srednja struja', ali pripada krugu rijetkih interpreta koje istodobno simpatiziraju još i mlađi, pop-glazbi skloni slušatelji, intelektualci; već je u više navrata pouzdano utvrđeno da mala djeca, koja tek progovaraju, najsigurnije raspoznaju zvuk 'Skalinade' i 'Malankonije', uz 'Milovana', dakako; Arsen Dedić nazvao je Olivera 'pjevačem emancipiranih Dalmatinaca, pa iako mu je mediteranska melodičnost i osjećajnost do sada bila najraspoznatljivijim zaštitnim znakom, zanimljivo koliko ga favoriziraju u ostalim krajevima zemlje; karakteristično je i to da Dragojeviću izražavaju naklonost i kolege iz ceha, kojima vjerojatno imponira njegova glazbena sprema (vrlo je dobar klavirist, a služi se s još nekoliko instrumenata)", napisao je Vrdoljak.
Feđa Klarić/Cropix
S Jakšom Fiamengom, Zdenkom Runjićem i Borisom Dvornikom na Splitskom festivalu 1980., kad su pobijedili s 'Nadalinom'
Dodaje i da je njegova pojava, odnosno fizički izgled, potpuno netipičan za izvođača pop i zabavne glazbe, uspoređujući ga s Čolićem, pa i Mišom Kovačem.
"Povrh svega još nosi i naočale, dakle je 'ćoro', kako bi rekli u Splitu, ali on ih ne želi promijeniti za kontaktne leće nego ih, naprotiv, ističe kao jedan od svojih vizualnih simbola - kako nam sugerira dizajn ovitka njegove nove LP ploče. Fizička atipičnost jednog pjevača već je znak da mu se može pokloniti povjerenje: ako se ona i ne oglasuje jednako atipičnim vokalnim stilom, uvijek može djelovati poput kiseline u inače slatkom", napisao je Vrdoljak.
Inače, Oliver je na Splitskom festivalu nastupio 35 puta, a prvu nagradu, bilo onu publike ili žirija, osvojio je deset puta, i to s pjesmama "Ča će mi Copacabana", "Skalinada", "Oprosti mi, pape", "Poeta", "Cvit Mediterana", "Nadalina", "Karoca", "Što to bješe ljubav", "Neka se drugi raduju" i "Ti si moj san".