Gledanost sapunica je, po posljednjim istaživanjima, globalno u padu. To se objašnjava padom gledanosti televizijskih programa općenito, odnosno, disperzijom ponude kroz različite digitalne platforme te činjenicom da je obiteljsko kolektivno gledanje TV programa, karakteristično i za praćenje sapunica, zbog današnjeg načina života sve rjeđa pojava.
No, turske serije-sapunice su kod nas i dalje za brojne gledatelje ultimativni hit, i još uvijek imaju svoju vjernu publiku. Sigurno i u vlastitoj široj obitelji imate njihovu vjernu pratiteljicu.
Zato ne čudi da je njihov utjecaj na publiku postao i temom znanstvenih istraživanja i analiza. Jedno takvo proveo je Borna Zgurić sa zagrebačkog Fakulteta političkih znanosti, pod nazivom "Politički i društveno-kulturni narativi u turskim serijama: Između nenamjernog instrumenta meke moći i tihog oružja za vođenje kulturnog rata?" (objavljen u Analima Hrvatskog politološkog društva).
Još je početkom rujna 2012. prof. dr. Mirjana Kasapović je u svojoj analizi objavljenoj u Večernjem listu ("Sulejman Veličanstveni ponovno pokorio Balkan") konstatirala da su "južnoameričke telenovele postale out", dok su "turske sapunice in". Ona je još tada napomenula kako "invazija turskih sapunica nipošto nije kulturološki, socijalno i politički neutralna".
Naime, ne treba zanemariti da su i brojne privatne televizijske kuće u Turskoj "na liniji" s predsjednikom Recepom Tayyipom Erdoganom i njegovim politikama koje se ne dovode u pitanje. Naravno da se onda to implicira i kroz serije koje tv produkcije serijski štancaju. One se dijelom financiraju javnim, a dijelom privatnim novcem, od prije par godina i putem otvorenih investicijskih fondova.
Turske serije su sve negdje do sredine 2000-ih bile gledane tek u arapskim zemljama i na Bliskom istoku, no uspjeh u Izraelu, kojeg realno nije bilo za očekivati, već je bio signal da će te serije vjerojatno imati prolaz i prema drugim tržištima, koja ne dijele nužno kulturološke odrednice koje definiraju tursko društvo. Tako da se danas turske serije gledaju čak i Južnoj Americi te na sjeveru Afrike.
Kazat ćete, pa sapunice barem "ne pametuju", one su tu da gledateji "prikrate vrijeme", nema tu velike filozofije, čista razbibriga, televizijska dokolica, gdje u razumijevanju fabule nećete ništa bitno propustiti čak i ako preskočite nekoliko epizoda. Reklo bi se, sapunica na ekranu, mozak na pašu.
Ipak, ne može se smetnuti s uma da se i kroz njih mogu afirmirati društveno-kulturni narativi, poruke obilježene političkim svjetonazorom te reprodukcija turske konzervativne kulture.
Kako Zgurić primjećuje, "turske serije, posebno one povijesne tematike, vanjskopolitički gledano imaju meku moć u odnosu na stranu publiku".
Isti autor ističe kako su mnoge takve serije "primarno namijenjene domaćoj publici u Turskoj, njihova glavna uloga je propagandne prirode", odnosno "imaju socijalizacijsku ulogu", pa se može zaključiti i kako "AKP (Stranka pravde i razvoja) i Erdogan koriste serije kao tiho oružje u kulturnom ratu u Turskoj s ciljem nametanja konzervativnog svjetonazora". Inače, AKP je na vlasti od 2002. godine, pri čemu nije naodmet podsjetiti da je Erdogan tu stranku osnovao – tek godinu ranije...
O svemu tome nešto govore i brojke: Zgurić tako navodi da je 2007. turska industrija televizijskih serija zaradila od izvoza na druga tržišta svega milijun američkih dolara, samo sedam godina kasnije taj je iznos skočio na 200 milijuna dolara godišnje!
"Do 2017. turske serije su se emitirale u više od 75 zemalja, s publikom od oko 400 milijuna gledatelja, dok je turska televizijska industrija postala drugim najvećim izvoznikom serija, odmah iza SAD-a", istaknut će Zgurić.
Iako većina tih serija nije proizvedeno s ciljem plasmana na strana tržišta i nisu alat turske vanjske politike, neosporno je kako "meka moć" tih serija – imanentna popularnoj kulturi općenito - i neoosmanska vanjska politika današnje Turske idu ruku pod ruku. U svakom slučaju jačaju imidž Erdoganove Turske.
Zgurić primjećuje da je nakon emitiranja ultrapopularne "1001 noći" kod turističkih agencija u Hrvatskoj porastao interes za putovanjima u Tursku. U školama je povećana potražnja za učiteljima turskog jezija, a pojavljivale su se i razne orijentalne kuharice.
No, negativne kritike su im znale stići – iz država s većinskim muslimanskim stanovništvom. Tako su im iz nekih arapskih država zamjerali zbog "propagiranja seksualnih odnosa prije braka" (naravno, ne kroz eksplicitne scene!) ili konzumiranja alkohola. Neki su u njihovim scenarijima vidjeli širenje sekularnosti u muslimanski svijet na "mala vrata", a drugi su ih otvoreno nazivali – protuislamskim!
Erdoganova vizija društva, odnosno poželjnog ponašanja očito ne odgovara svima, iako im je u prvom planu isticanje konzervativnih obiteljskih vrijednosti.
Nacionalistička i populistička politika AKP-a vidi se i kroz predstavljanje običnih, siromašnih ljudi kao moralno ispravnih, dok su "pozapadnjačene liberalne elite predstavljene u mračnom svjetlu", bez "nacionalnog i moralnog kompasa", kako to primjećuje Zgurić.
"Kontrast između ‘siromašnih – čistih‘ te ‘bogatih-urbanih i nepravednih‘ izrazito je naglašena. Taj kontrast je odraz suvremenog političkog sukoba, svojevrsnog političkog rata, između islamističkog AKP-a i sekularnih liberalnih elita koje Erdogan često optužuje da su ‘pijuni Zapada‘", piše Zgurić.
Posebna tema bi mogli biti društveno-kulturni narativi koji se odnose na poželjni položaj žena u turskom društvu jer odnosi između likova sugeriraju kako bi se "pravi" muškarci i žene zapravo trebali ponašati u svakodnevnom životu.
"One smiju biti moderne i posvećene karijeri, no to ne smije prelaziti neku granicu dobrog ukusa. Naime, one se moraju posvetiti stvaranju obitelji, moraju slušati svoju obitelj te se na kraju ipak moraju podrediti muškarcu – ocu, bratu ili mužu. Žene ne smiju odustati od svoje primarne uloge kao majske, odnosno od majčinstva".
To je u skladu s Erdoganovim izjavama kako žene ponajprije trebaju biti majke, imati najmanje troje djece, dok je pobačaj zločin... Otud i isticanje važnosti "časti obitelji" u takvim serijama, koja se nameće važnijom od primjerice sudbine žene koja je žrtva nasilja...
Dakle, iako ove serije "u sklopu unutarnje politike u Turskoj vrše propagandnu funckiju", kako to konstatira Zgurić u svojoj analizi, tu je i spomenuta "vanjskopolitiči relevantna meka moć koju te serije šire na gledatelje u regijama koje su se ubrajale u nekadašnje teritorije Osmanskoga Carstva ili su graničile s njime".
A na taj način Turska, inače poznata i kao zemlja koja, primjerice, rigidno krši medijske slobode, "susjednim zemljama može postati vrlo privlačna zemlja, što na kraju može utjecati i na to da će te zemlje prema Turskoj formulirati i provoditi povoljnije vanjske politike".
Eto, čisto da ne mislite da su jedine reklame koje ciljaju na vašu podsvijest samo one koje doslovno prekidaju seriju.
