Nikola, Mara i Ivan ukrcali su se u čamac pola sata prije potonuća: 'Kasnije sam obolio na živce, u ušima su mi odzvanjali krikovi nesretnika'

Među 2209 putnika i članova posade, koji su se 10. travnja 1912. godine ukrcali u Titanik u engleskoj luci Southampton, bilo je 30 Hrvata. Svi su bili iseljenici, a neki su već živjeli u Americi pa su se tad vraćali iz posjeta rodbini.

 

Stravičan sudar broda sa santom leda i njegovo potonuće u noći 15. travnja, preživjelo je troje - Nikola Lulićiz Konjskog Brda, Mara Osman-Banski iz Vagovina i Ivan Jalševac iz Topolovca.

Ivan Hendeković iz okolice Čazme, čije tijelo su spasitelji pokupili prije nego je potonulo, jedini je od stradalih Hrvata pokopan dok su tijela ostalih nestala u oceanu.

Sve troje preživjelih Hrvata kasnije su detaljno u raznim novinama opisivali Titanikovu agoniju. 

Službeno su svi izjavili da su skočili u more i da su ih izvukli u čamce za spašavanje, no publicist i titanolog Slobodan Novković rekao nam je da to nije istina.

Profimedia

"Većina muškaraca koji su iz trećeg razreda preživjeli to su govorili da bi se opravdali. Nisu imali veliku šansu kao putnici trećeg razreda, posebno muškarci, osim ako su se nekako nagurali unutra. Osjećaj časti i poštenja je tad bio puno izraženiji.

Međutim, moja saznanja i kolega koji se isto bave proučavanjem tragedije govore da su svi troje preživjelih legalno ušli u čamac broj 15, pola sata prije nego je brod potonuo. To je bio jedan od zadnjih čamaca koji se otisnuo od broda prije potonuća, a sve se odvijalo uz dozvolu prvog časnika Murdocha.

Mari je otpala kosa od silnog stresa

To je onaj koji se u filmu ubio. No, to je laž, on si nije pucao u glavu nego je poginuo u naletu vode na palubu", ispričao nam je Novković, koji godinama proučava tragediju Titanika, a upravo je izdao knjigu Carpathia: Brod heroj u sjeni Titanika.

 

Ti naši ljudi nisu se progurali u čamce nego su se našli na pravom mjestu kad se čamac spuštao. Kad nije bilo više žena i djece u blizini, punili su ih muškarcima, objašnjava nam.

Jedina preživjela Hrvatica, Mara Osman Banski, u vrijeme nesreće imala je 31 godinu. Bila je udana za Miška Banskog koji je još 1906. otišao u Ameriku. Po zanimanju je bila krojačica. Nakon što je uštedio dovoljno novca kupio je supruzi kartu za put. Njihova tri sina trebala su doći kasnije. 

"Nakon što je preživjela havariju pričala je da je u trenutku sudara plesala i zabavljala se. Nije paničarila već je za ruke zavezala dvije tikve, uzela dvoje djece i skočila u hladno more. Spasili su je iz vode iz nekog čamca za spašavanje”, rekla nam je Štefanija Vinceković, supruga Stanka Vincekovića, čija je baka bila nećakinja od pokojne Mare.

U obitelji se pričalo da joj je otpala kosa od stresa. Nakon brodoloma je dugo bila u bolnici, a u Hrvatsku se nije nikad vratila. Poslije se oporavila i preudala za Amerikanca porijeklom iz Hrvatske. Umrla je u SAD-u 1930. godine.

Nikola Lulić imao je 29 godina i to mu je bilo treći put da plovi preko 'Velike bare'. Još je 1902. dezertirao iz vojske i pobjegao u Ameriku gdje se zaposlio u rudniku Alpena Mine u Minnesoti. U jesen 1911. se vratio iz SAD-a na šest mjeseci u Liku, da vidi suprugu i djecu.

Kada je u proljeće 1912. odlučio ponovno otputovati u Ameriku, sa sobom je poveo zemljake koji su mu platili kartu. Objašnjavao im je što ih sve čeka na putu, imao je ulogu prevoditelja i pomagao.

Screenshot/Facebook

Ivan Jalševac, također 29-godišnjak, odlučio je potražiti bolji život u New Yorku, gdje mu je već živio brat Mato. Za kartu trećeg razreda izdvojio je 250 franaka (danas oko 5800 kuna). S Titanika je skočio u čamac koji je taman bio spušten u vodu. Rekao je kasnije novinarima da su ga htjeli izbaciti van, ali nije se dao. Primio je vesla i počeo snažno veslati.

Kad su preživjeli stigli u New York, izjavio je da je bio na promenadnoj palubi, koja se nalazila ispod glavne. Vidio je da se ispred njega spušta čamac, u kojem je prepoznao prijatelja iz Kranja, Slovenca koji je bio s djetetom i uskočio je kroz taj prozor. Dozvolili su mu jer je bilo još mjesta.

 

Nakon toga su sve njegove izjave bile o skoku u more. Na kraju krajeva, oni su na Carphatiju došli suhi, tako svjedoče očevici. Temperatura mora bila je minus 2 stupnja, rijetko tko je preživio u ledenoj vodi.

"Kad sam se vratio obolio sam na živce. Nisam smio vidjeti vodu, jer bi me spopao čudan osjećaj. Trzao bih se prestrašeno i pred očima bi mi lebdio nagnuti Titanik, a u ušima bi mi odzvanjali krikovi nesretnika", napisao je poslije.

Jalševac je na Titaniku pjevao o Savi 

Kao što je pokazano i u holivudskom hit-filmu o tragediji, orkestar je do kraja svirao na palubi. Jalševac je ispričao da je s dvojicom svojih zemljaka Stankovićem i Draženovićem, koji nisu preživjeli nesreću, u kutu broda koji tone zapalio cigaretu te su zapjevali pjesmu iz svog kraja: "Oj, Savo, Savice, tija voda ladna, ponesi me tamo i onamo".

Umro je u srpnju 1945. u rodnom selu, a Lulić u 81. godini 1962. godine, također u Hrvatskoj.

"Prije svega treba razjasniti, Titanik nije bio brod bogataša kako se govori. S njima se, naravno, reklamirao, brod, to je bio društveni događaj i skupila se krema društva na tom prvom putovanju. Međutim, Titanik i svi tadašnji brodovi bili su građeni kao tipični iseljenički brodovi, s kojima su ljudi masovno išli u Ameriku.

Profimedia

Karte su tada bile u razini današnjih 15.000- 20.000 kuna. Kao dvije prosječne hrvatske plaće. Naši ljudi su štedjeli za put. Naime, tad su postojale zadruge, sedam-osam obitelji je skupilo novce da jedan ode van. On bi se snašao pa kasnije vukao druge”, rekao nam je Novković.

Na Carpathiji su bila 84 Hrvata

Posebna je priča brod Carpathija, o kojem je sad napisao i knjigu. Deset godina je brod plovio na relaciji New York – Rijeka. U noći Titanikove nesreće išao je prema Rijeci. Prevozio je poštu i smrznuto meso iz Amerike u Europu, no bio je to putnički brod.

Na njemu je od 306 članova posade bilo 84 Hrvata. Čim je došao poziv u pomoć s Titanika su krenuli. Svi drugi bili su predaleko od mjesta havarije.

 

Kao što otkrivam u novoj knjizi, s Titanika su u cijeloj toj zbrci slali potpuno krivu SOS poziciju havarije. On je tonuo 26 kilometara istočnije od pozicije koju su zadali.

"Morska struja je nakon potonuća Titanika čamce gurala u smjeru putanje Carpathije. To je bila sretna okolnost. Naletjeli su na preživjele puno prije nego su očekivali", objašnjava nam.

Carpathija je u svojoj jurnjavi prema Titanicu u slalomskoj vožnji obilazila sante koje su se nalazile na putu. Uspjeli su u ludoj akciji i u velikoj utrci s vremenom spasiti 712 ljudi.