Damira Markuša hrvatska javnost najbolje zna kao HOS-ovca koji se borio u Vukovaru gdje je ranjen i gdje je izgubio i svoje prijatelje. Napisao je i knjigu posvećenu svojim suborcima.
Rado je pristao na razgovor za Slobodnu Dalmaciju sad kad je, nakon svega, nastala prava uzbuna otkako je gradonačelnik Vukovara Ivan Penava najavio da će Kolonu sjećanja 18. studenoga ove godine predvoditi HOS-ovci. I poručio onima kojima se to ne sviđa da ne moraju ni dolaziti.
Uz sjećanje na ratne dane, Markuš šalje pozdrave Splitu i Torcidi, upozorava da rat još nije gotov i otkriva što je rekao predsjedniku Milanoviću koji je htio baciti ploču HOS-a.
Idete li vi u Vukovar?
– Da, idem u Kolonu sjećanja. Jer zaboraviti svu tu žrtvu, patnju, bol, ali i ponos, ne smije se dozvoliti. Nema zaborava za 25 poginulih, od toga troje nestalih, Jadranko Anić Antić, Duško Smek i Jean-Michel Nicolier od nas 58 + troje koje smo primili u postrojbu. A to su: pokojna Vijoleta Antolić, pokojni Goran Kitić Kitara i Ivica Jurčan. Dolazim i zbog suboraca, a osmero je umrlo nakon Domovinskog rata. Napisao sam knjigu "‘58‘ HOS u obrani Vukovara i Bogdanovaca", upravo zbog njih, da se nikad ne zaborave. Što se ne zapiše, nije se dogodilo.
Plakat je u redu
Kako vi gledate na Penavinu odluku da prvo mjesto u koloni prepusti HOS-ovcima?
– Odbor za obilježavanja Dana sjećanja na žrtvu Vukovara donio je odluku da ove godine Kolonu sjećanja predvodimo mi, obitelji poginulih, nestalih i umrlih HOS-ovaca naše postrojbe i mi preživjeli. Bilo je godina kad su kolonu predvodili, recimo 4. bojna 3. gardijske brigade itd., tako da meni nije ništa sporno da smo ove godine mi HOS-ovci na čelu kolone. A da smo i zadnji, nema veze. Važno je biti, pomoliti se i ne zaboraviti sve one koji su dali najviše u obrani Vukovara, svoj život.
Kakav vam je Penavin plakat s natpisom "Vukovar – moj izbor i u dobru i u zlu 1991. – 2023."?
– Nisam neki stručnjak za plakate, a meni je plakat O.K. To su riječi mog suborca Jean-Michela Nicoliera koji je došao iz Francuske, branio Vukovar i, nažalost, do danas, njegovo tijelo nije pronađeno.
Kako ste vi uopće otišli braniti Vukovar i to kao HOS-ovac? Je li to bilo u rujnu 1991. nakon sprovoda pravaškog prvaka Ante Paradžika, a pravaši su i osnovali HOS.
– Nakon pogreba Ante Paradžika 25. rujna 1991., pala je odluka da se ode na teren, tamo gdje je potrebno i već onda je Vukovar tražio pomoć. Tako je nastala skupina od nas 58 dragovoljaca, HOS-ovaca koji smo odlučili ići u najistočniji grad Hrvatske, Vukovar. Među nama je bilo i pravoslavaca i muslimana i nije bilo nikakve razlike. Branili su svoj dom, kao i mi.
Koliko vas je bilo, tko vas je vodio? Jeste li prije toga ikad bili u Vukovaru, jeste li poznavali grad?
– U Vukovar smo ušli u par skupina. Ja sam bio u prvoj, zajedno s mojim Kutinčanima. Tu su bili Zdravko Bezuk (umro od posljedica teškog ranjavanja 10. studenoga 1991.), Ivan Krajinović (ranjen, odveden iz bolnice i ubijen na Ovčari), Velimir Kvesić (umro nakon Domovinskog rata), Petar Gelo, Željko Soldo i ja. To je bila skupina iz Kutine. Vodilo nas je dvoje Vukovaraca iz Zagreba s Velesajma, pa smo u Bogdanovcima navečer kad smo stigli doživjeli prvo granatiranje našeg konvoja, prenoćili smo i ujutro se išlo za Vukovar u kojem nikad prije nisam bio.
Legenda iz Konjica
Tko su bili vaši suborci, zapovjednici, koga najviše pamtite?
– Prvi zapovjednik je bio pokojni Robert Šilić, rođen u Konjicu, legenda. Postoji snimka prije odlaska u Vukovar, kad se oslobađala vojarna u Zagrebu, na Borongaju, gdje je s megafonom stao nasred ceste i poslao jasnu poruku okruženoj kasarni JNA: ‘‘Gospodo vojnici, predajte se ili ćemo vam večeras sravnati kasarnu sa zemljom‘‘.
Najviše pamtim teško ranjavanje mog kuma Zdravka Bezuka, a i sam sam od iste granate ranjen u glavu, i još troje oko mene također. Bilo je to 9. studenoga, granata je pala točno među nas. Pamtim i sve ostale na Sajmištu koji su ginuli, ili su ranjeni odvedeni pri okupaciji grada na Ovčaru i tamo ubijeni. Svi su mi u srcu, to se ne može izbrisati. Njihova žrtva je ogromna, kao i žrtva svih vukovarskih branitelja i Bogdanovaca.
Kako ste izišli iz Vukovara?
– Nakon svakodnevnih neprijateljskih napada, prvo artiljerijom, avionima, s Dunava nekad i ratni brodovi, pa onda oklop i pješadija, bivalo nas je sve manje, a pomoć u Vukovar nije stizala. S vremenom smo ostali bez protuoklopnih streljiva, prepolovljena je linija obrana na dva dijela, Borovo naselje i Grad Vukovar, a 10. studenoga su okupirani Bogdanovci, koji također više nisu mogli izdržati.
Dana 16. studenoga predvečer, došao je Samoborac i zapovjedio nama HOS-ovcima da krenemo u proboj. Nismo htjeli bez njega, ali bio je uporan. Krenuli smo nas osmorica HOS-ovaca, velika većina poput mene višestruko ranjavani, s dijelom vojne policije i nekoliko civila. Uspjeli smo doći do slobode, do Vinkovaca, naviše zahvaljujući vukovarskom branitelju Jakobu Crnomariću koji nas je vodio.
Samoborac je krenuo s legendom Osom, Josipom Tomašićem, i s velikom grupom, uglavnom civila, uz poginule i zarobljene u tom proboju većina je uspjela doći do slobode.
Kad se svega toga sjetite, kako se danas osjećate kad vidite kako se neki odnose prema HOS-u i HOS-ovcima?
– Osjećam se ponosno, sjećajući se svih onih koji su dali život u Vukovaru za Hrvatsku, i tužno. Tužno što ih nema među nama, tužno i kad ponekad vidim odnos prema HOS-ovcima, općenito.
Tko to ima pravo oskrnaviti, recimo, spomenik 9. bojni HOS-a u Splitu? Čak 46 HOS-ovaca te bojne, koja je dala također veliki obol u Domovinskom ratu, poginulo je i taj spomenik je spomen njima. Tko si to daje za pravo? To je nepoštivanje žrtve tih najhrabrijih ljudi, koji su dali svoj život da bi svi mi danas uživali slobodu. Sramota!
To je samo jedna crtica, ima toga još. Ali, nismo mi bez veze nosili na rukavu poruku "Za dom spremni". Neće nas slomiti.
Izmjene zakona
Najavljuju se izmjene zakona koji će, ako se usvoji, kažnjavati sve koji budu nosili HOS-ov znak, majicu, koristili pozdrav "Za dom spremni". Nakon svega što su HOS-ovci prošli, prijeti im zabrana. Bojite li se da više nećete smjeti spominjati da ste uopće bili pripadnik hrvatskih obrambenih snaga?
– Izmjena zakona? Vidjet ćemo tko će se to usuditi zabraniti oznake dijela hrvatske pobjedničke vojske, bolje reći, pokušat će. Naravno, neće to proći.
HOS-ovci su na svim ratištima u Hrvatskoj bili borci bez premca, a danas su na meti snaga koje rata nisu ni čule ni vidjele. Je li lov na HOS-ovce otvoren kad je predsjednik Milanović prije koju godinu rekao da "ploču HOS-a treba baciti iz Jasenovca"? Ploča je kasnije premještena, a HOS-ov zapovjednik Damir Radnić je rekao da ta ploča nikad nije ni trebala biti u Jasenovcu, nego tamo gdje je i premještena.
– Odgovorio sam i predsjedniku Milanoviću nakon te sramotne izjave da ploču HOS-a na kojoj su imena i prezimena heroja treba baciti. Zamislite, baciti. Ne maknuti i slično, nego baciti. Kakva mržnja prema HOS-ovcima, nevjerojatno.
Dočekao sam ga nakon toga na obljetnici "Bljeska" i rekao mu što ga ide, a malo kasnije je uzrujan napustio obljetnicu i to u tijeku intoniranja hrvatske himne. Dok smo svi stajali mirno, on odlazi sa skupa. Pametnom dovoljno govori tko je danas na čelu države.
Ti dečki su ginuli u Jasenovcu i zapadnom slavonskom ratištu, satnija Ante Paradžika. Zašto ne bi bila u Jasenovcu? Mještani Jasenovca nisu bili protiv toga, njima nije smetala, dapače, zahvalni su im što su dolazili braniti njihov kraj. Kasnije je maknuta dogovorom dijela vodstva HOS-a i Vlade, u čemu nisam htio sudjelovati, a kad-tad ćemo je vratiti, tamo gdje pripada. hrvatskom narodu i hrvatskoj zemlji, za koju su život dali.
Sad je ploča na Trokutu, gdje su mnogi stećci poginulih hrvatskih branitelja, jako lijepo, a HOS-ova ploča sa strane, kao neželjeno dijete. Obećan je stećak, ali naravno, malo sutra. Sramota! Zašto konačno ne naprave stećak i HOS-ovcima i stave gdje su i svi ostali? I onda se čude što smo nezadovoljni. S time ne mislim na vodstva udruga HOS-a koje postoje. Damir Radnić je moj suborac, prijatelj, ratnik koji je pet puta ranjavan i ima svoje mišljenje o tome, ja svoje. Ali i bez obzira na to, mi smo braća, i svako ima pravo na svoje mišljenje.
Zadnji istinski pravaš
Kutina je vaš nadimak po gradu iz kojeg ste došli. A u tom je gradu još jedan HOS-ovac pokopan, pravaški prvak Velimir Kvesić. Uspio je živ izići iz Vukovara, ali je kasnije umro. Jeste li ga poznavali?
– Kutina je moj nadimak, iako nas je bilo osam iz Kutine. Tu su prije nas došli Tigrovi, a među njima i moji prijatelji, Vladimir Balgač Alf, koji je preminuo nakon Domovinskog rata od posljedica ranjavanja i zatočeništva u srpskim koncentracijskim logorima u Srbiji, i Damir Pučak, ranjavan, izišao u proboju nakon deset dana.
I danas me tako zovu mnogi, ne samo vukovarski branitelji i osobno, ponosan sam na to. Volim svoj grad, ljude, i kad sam odlazio u Vukovar, 240 km dalje od rođenoga grada, išao sam braniti Kutinu i Hrvatsku, ne samo Vukovar.
Velimir Kvesić je bio istaknuti pravaš, i kad je on umro, shvatili smo kasnije, da je on bio zadnji pravi istinski pravaš. Velja je bio iz Širokog Brijega, točnije Kočerina, ponosan Hrvat.
Sjećam se kako smo nakon proboja, u hotelu u Vinkovcima došli do telefona i konačno smo se mogli javiti svojim obiteljima. Zvao je, ja sam bio iza njega. Odjednom, bacio je slušalicu u zid. Mi ostali u redu za telefon smo počeli negodovati šta to radi. Rekao je: ‘‘Poginuo mi brat‘‘.
Koji barjak ćete nositi u Vukovaru? Hrvatski i HOS-ov izvorni s pozdravom?
– Barjak HOS-a, na kojem piše samostalna satnija HOS-a Vukovar (hvala Darko Derganc na zastavi) će ići prvi, a nosit će ga djeca poginulih HOS-ovaca, zastava je inače uvijek kod mene. I s ponosom je čuvam, kao i zastavu Ivana Brdara te Jean-Michela Nicoliera.
Rat nije gotov
HOS je priznat u pravima o hrvatskim braniteljima, uredno smo registirirani u državnoj upravi, članica smo Svjetske veteranske asocijacije, dio smo hrvatske pobjedničke vojske bili i bit ćemo. Povijest smo i mi ispisali krvlju i ne može se to ‘‘gumicom‘‘ obrisati. Ovo sve skupa nije udar samo na HOS, to je udar na cijeli Domovinski rat i hrvatsku pobjedničku vojsku. Od onih koji nisu bili tu u to vrijeme kad se stvarala krvlju Domovina, danas su na vlasti i to nam ne mogu oprostiti. Rat nije gotov, samo se drugačije vodi.
Što je vama HOS, a što Hrvatska?
– HOS je Hrvatska, Hrvatska je HOS. Po meni, nema ljepših pozdrava od "Hvaljen Isus i Marija" i "Za dom spremni". Naravno, ima onih kojima smeta, ali ti pozdravi, to je Hrvatska – zaključuje Damir Markuš Kutina i šalje "veliki pozdrav mom Splitu i Torcidi" s molbom – "molim vas, nemojte mi to odsjeći!"
I nismo. Dobri pozdravi uvijek ostaju.
