Nataša Kalauz nam otkriva šokantne podatke: znate li da svatko od nas pojede jednu plastičnu kreditnu karticu tjedno?

Stvarno smo imali sve, zar ne? Mislim, kad bolje razmisliš...”, posljednja je rečenica u filmu Don’t look up, već zaboravljenoj političkoj satiri koju je dobar dio publike proglasio “prelaganim” i “žanrovski nedefiniranim” djelom pa tako, po hitnom postupku, certificirao njegovo proročanstvo o površnosti i nemaru ljudskog roda; osobinama koje bi ga nekad, uskoro, mogle i dokrajčiti.

Još nešto brže nego Oscarom nominirani film zaboravljen će biti upravo objavljeni WWF-ov izvještaj o stanju svjetske bioraznolikosti i zdravlja zemaljske kugle. On pak obiluje znanstvenim dokazima koji su “preteški” u svom “žanrovskom definiranju” kako neodržive ljudske aktivnosti dovode ekosustave do ruba propasti. Konkretno, naša vrsta je u zadnjih 50 godina (in)direktno ubila 69 posto jedinki divljih sisavaca, vodozemaca, reptila i riba, kojih će za dvadesetak godina u moru biti manje nego plastike.

O utjecajima ovih pojava - koje se teško mogu opisati drugačije nego kao globalni ekocid - na ljudsko zdravlje, sigurnost hrane, ali i sve ostale aspekte našeg života, razgovarali smo s Natašom Kalauz, izvršnom direktoricom WWF-a Adria.

WWF je najveća svjetska organizacija za zaštitu prirode. Od koga je to točno štitite?

- Ustvari, WWF se bavi nalaženjem rješenja za suživot čovjeka i prirode. Svakako, činjenično stanje ukazuje na to da je čovjek najinvazivnija i najagresivnija vrsta. Dovoljno je pogledati vrijeme pandemije COVID-a, kad je sve stalo, a prirodi bilo potrebno samo nekoliko tjedana da se rapidno počne regenerirati. Kolege su nam iz Venecije slali fotografije jer su nakon četrdesetak godina vidjeli ribe u kanalima. To je samo dokaz da priroda bez nas apsolutno može, a da smo mi ti koji remetimo tu harmoniju. Živi svijet će bez nas preživjeti, ali mi bez njega nećemo.

Misija vaše organizacije je zaustavljanje propadanja okoliša i sveopćeg zagađenja te izgradnja budućnosti u kojoj ljudi žive u skladu s prirodom, čuvaju bioraznolikost i osiguravaju održivost zemaljskih resursa. I, kako ide to?

- Nažalost, riječ je o tegobnom, sizifovskom poslu u kojem šaljemo poruke koje teško dopiru do javnosti. Ako, načelno, pitate bilo koga želi li da čovječanstvo živi u skladu s prirodom, gotovo svi će odgovoriti potvrdno. Međutim, kada dođe do modela same implementacije, koji često podrazumijeva i određene promjene u ponašanju ili politikama, onda većina ustukne, što i naš posljednji izvještaj potvrđuje.

Nakon predstavljanja izvještaja izjavili ste da moramo djelovati ako želimo da i generacije poslije nas žive na zdravom planetu. Trenutnim tempom, koja je to buduća generacija koja neće živjeti na zdravom planetu i može li se naš planet sad uopće nazvati zdravim?

- To je, ustvari, već i naša generacija. Naime, radili smo najopsežnije svjetsko istraživanje o prisutnosti mikroplastike u ljudskom organizmu i otkrili da je prisutna u apsolutno svim dijelovima zemaljske kugle. I u brazilskim prašumama i na Papui Novoj Gvineji i na Sjevernom polu. Svi u svom sustavu imamo mikroplastiku, pa čak i tek rođene bebe. U našoj regiji pojedemo, otprilike, jednu plastičnu kreditnu karticu tjedno. Nismo sigurni kakve efekte to ima na ljudsko zdravlja, ali uočavamo značajan porast tumorskih i ostalih oboljenja. Naša djeca će, svakako, morati donositi ozbiljne životne odluke, pod utjecajem tzv. klimatske anksioznosti, stanja u kojem ljudi ne žele imati potomke jer ne vide zdravu i sretnu budućnost.

Padamo s Marsa što je hrana sve skuplja, a Zemlju tretiramo kao WC školjku: u zadnjih 50 godina je izumrlo 70 posto životinja, a dvije trećine usjeva čini samo devet vrsta

Ali ljudska populacija, unatoč tome što bioraznolikost opada, i dalje raste. Od 1970. smo smanjili skoro 70 posto populacija divljih životinja, a u istom razdoblju je broj homo sapiensa porastao za 130 posto. Do 2060. bismo mogli prijeći 10 milijardi. Jesu li ovi trendovi nužno obrnuto proporcionalno korelirani?

- Ovisi gdje su ti ljudi i kakav ekonomski model provode. U Latinskoj Americi i na Karibima smo u tom razdoblju smanjili broj divljih vrsta za 94 posto. To su regije koje temelje svoj rast i razvoj na iskorištavanju prirodnih resursa, uglavnom deforestacijom, intenzivnom poljoprivredom i turizmom. Ako se, pod ovakvim gospodarskim modelom, povećava i natalitet, jasno da će se trenutna inercija trendova nastaviti i da je tu brža i jača degradacija prirode sasvim očekivana. A efekte sječe Amazone osjećamo svi preko viših temperatura, duljih suša i opasnijih požara. Konačno, bioraznolikost je, ukupno gledano, najviše opala u Europi, koja je najdulje i najintenzivnije eksploatirala svoje resurse. Sada se njezine kompanije, nakon što su kod kuće pobrstile sve što se pobrstiti da, radosno prebacuju u područja više gustoće biljnog i životinjskog svijeta.

S nešto pozitivnije strane, arktička krstarenja su u porastu, posebno otkako morski led nestaje. Posljednji smo svjedoci ledenjaka i polarnih medvjeda, što je izrodilo i tzv. turizam izumiranja. Praktički smo došli do točke komodificiranja smrti. Koliko je to strašno?

- Ne samo da je strašno, nego je i ilustrirajuće u kojem smjeru je naša hipnotička želja za profitom otišla. Imam dojam da želimo zaraditi na užasu koji smo sami proizveli, bez obzira koliko amoralno to bilo. Meni je to znak da nešto s nama kao vrstom nije u redu.

U Hrvatskoj ima dosta užasa, ali se malo toga proizvodi. Koliko naša slaba i nikakva proizvodna aktivnost, a koliko lokalne dobre prakse, pridonose tome što smo na 34. poziciji najzelenijih zemalja svijeta te što, u tom pogledu, možemo očekivati u budućnosti?

- Nije tajna da su tome najviše pridonijeli čimbenici koji su nam se “dogodili”, više nego što smo mi njima upravljali. Od propadanja industrije i slabe naseljenosti pa do naslijeđenih sustava prirodne zaštićenosti, kojim nam je pokriveno skoro 30 posto kopnene površine. Tamo gdje ozbiljno zaostajemo je zaštita morskih područja, a i na samom priobalnom pojasu možemo očekivati najveći ekocidni pritisak i degradaciju, zbog toga što smo cijelu gospodarsku aktivnost usmjerili u taj nesretni turizam. Njegovo opterećenje na prostor i infrastrukturu je naprosto pogubno, a mi ga eksponencijalno nastavljamo stimulirati. Ja se jednostavno ježim od opće fiksacije obaranja turističkih rekorda, to je katastrofa. Turizam je tercijarna djelatnost i, kao takva, apsolutno neprimjerena kao osnova za razvoj, uspjeh, egzistenciju i prosperitet, što samo ukazuje na nevjerojatnu lijenost i kratkovidnost vladajućih. S obzirom na sve to, možemo očekivati da sve bude još samo gore.

Ove godine smo svjedočili redukcijama vode u Istri i oko Zadra, a zabilježeni su i vodostaji niži od apsolutnih minimuma. Hoće li ubuduće ove pojave biti sve češće i kakvo je općenito vodoopskrbno stanje naše države?

- Turizam i prehrambena industrija su dva sektora koja najviše iscrpljuju vodne resurse. Prostor Mediterana se zagrijava brže od niza svjetskih regija, što će produbiti razdoblja toplinskih valova i intenzivnih suša. Za Hrvatsku, gdje neki gradovi imaju dotrajale vodoopskrbne sustave, koji gube i do 40 posto vode, ovo će svakako značiti probleme u ljetnim mjesecima.

Kakvo je stanje flore i faune u našemu moru i što se radi na njihovu očuvanju?

- U tom pogledu surađujemo s raznim civilnim, kao i znanstvenim organizacijama, ali i sa sveučilištima i institutima. Naravno, u stalnoj smo koordinaciji i s ministarstvima, kao i lokalnim samoupravama. Stanje na Jadranu je zabrinjavajuće, i to iz više razloga. Zagrijava se, a i dalje će, što privlači mnoge invazivne vrste. Imamo nevjerojatno velik izlov ribe, koji se događa potpuno neplanirano i bez sustava koji bi o tome adekvatno vodio računa. Riblji fond nam je prilično opterećen i stoga zagovaramo uvođenje “no take” zona, ali se i zalažemo za proširenje zaštićenih područja. Opet, turizam je strahoviti negativni utjecaj, od neregulirane nautike, preko neriješenih kanalizacijskih sustava, do nasipavanja i betonizacije obale. Samo pitajte starije ljude što su sve mogli vidjeti kad su ronili pa usporedite to s onim što naša djeca vide. To su sve užasni pritisci na naše zatvoreno i malo more, a to što u njemu imamo - imamo. Moj dojam je, u interakciji s donositeljima odluka, da je njima ipak na prvome mjestu unovčavanje tog plavetnila.

Budući da naše društvo egzistira na paradigmi “rad za novac”, kako objasniti ribarima da bi trebali početi zarađivati manje, inače u doglednoj budućnosti uopće neće imati što raditi?

- Potpuno je jasno da im ne možete reći da se jednostavno prestanu baviti ribarstvom, već im morate ponuditi i alternativni model ostvarivanja egzistencije. Ono što mi predlažemo jesu varijacije manjeg profita od samog izlova ribe, uz druge djelatnosti koje će taj gubitak nadoknaditi. Kao dobar model za to se pokazao ribolovni turizam, u kojem se lovi manje, a zarađuje više, a tu je i inkubator za plavi biznis na Lastovu koji potiče slične održive poduzetničke inicijative. Puno surađujemo s ribarima i ti ljudi zaista žive i vole to more, ali su potrebni zajednički napori u definiranju i osiguravanju održivog ribarstva. Svakako, te projekte u sustavnom pristupu mora pratiti i zakonodavac, ali i lokalne zajednice.

Koliko je jedenje mesa problematično za dugoročnu održivost planeta i možete li zamisliti da će se njegova konzumacija u budućnosti smanjiti?

- Tu pritisak postoji na više razina. Sama intenzivna proizvodnja, praćena plinovima koje životinje otpuštaju, značajno pridonosi klimatskim promjenama. Moramo uočiti i da je konzumacija crvenog mesa, koje pridonosi razvoju nekih bolesti, drastično porasla u samo jednoj generaciji. Mislim da će doći do smanjenja unosa mesa, ali vjerojatno ne tempom kojim smo priželjkivali.

Mislite li da sva ova probijanja ekoloških granica imaju utjecaja na trenutnu inflaciju?

- Čini mi se da ćemo plaćati sve veću cijenu uređenja u kojem živimo. Ako imate godišnji eksponencijalni porast troška zbog dramatičnih vremenskih uvjeta i porast broja stanovništva koje se približava zapadnjačko-konzumerističkom standardu i stilu, to je logično pretpostaviti.

Bjeloglavi sup, vuk, ris, pčele… Možete li objasniti zašto i na koji način je njihov nestanak opasan i kako bi to utjecalo na prirodu i ljude?

- Priroda egzistira na teoriji spojenih posuda, gdje eliminacijom nekih vrsta kreirate ozbiljne turbulencije u ekosustavu. Nestankom pčela gubite oprašivače, što stvara čitav niz problema kojim smo mi, ljudi, ugroženi.

U izvještaju se navodi da je, među ostalim, jedan od glavnih uzroka smanjenja populacija divljih životinja bolest. Kako to točno čovjek utječe na razbolijevanje faune te funkcionira li ovo i u obrnutom smjeru, generirajući pandemije poput one koronavirusa?

- Jedan od ključnih uzroka poražavajućih rezultata izvještaja je degradacija prirodnog staništa, što podrazumijeva penetraciju u habitat prirodnih vrsta. Pritom dolazi do prijenosa bolesti s čovjeka na druge vrste, od kojih se one ne mogu obraniti, ali i obrnuto. Prije se to, dakako, nije događalo u tolikoj mjeri. Osim toga, tu je i problem genetske modifikacije koju provodimo, a koja narušava prirodnu ravnotežu hranidbenog lanca ili lanca oprašivanja, što štiti od određenih nametnika i bolesti, ali priziva neke druge probleme i situacije.

Slatkovodni organizmi su u opadanju uglavnom zbog izgradnje hidro-energetske infrastrukture. Podržavate li daljnju izgradnju hidroelektrana i kakvi su vaši stavovi i saznanja o obnovljivim izvorima energije općenito?

- Protivimo se izgradnji malih hidroelektrana jer dramatično i negativno utječu na rijeke, a njihovo je značenje u energetskom miksu minorno. Inače, ova postrojenja trebala bi imati konstantan i pouzdan dotok vode, a zbog klimatske krize to je svakako upitno. Što se tiče ostalih zelenih postrojenja, svesrdno ih podržavamo. Na prostoru Mediterana će solari svakako ispuniti svoju svrhu, uz naglasak iskorištavanja postojeće krovne infrastrukture, umjesto “sadnje” nepreglednih farmi panela. Država bi, umjesto trenutne dinamike, pritom trebala biti puno agilnija i fleksibilnija, jer na nekim lokalitetima postoje i preduvjeti za energetsku neovisnost. Svakako bih apelirala na osnivanje energetskih zadruga te dostupnije i pristupačnije priključivanje “zelenih” građana na HEP-ovu mrežu.

Vjerujete li da pojedinačna činjenja, u izostanku “promjene sustava”, na što je pozvao generalni direktor WWF Internationala Marko Lambertini, mogu ostvariti značajan doprinos očuvanju okoliša?

- Svatko od nas morao bi osvijesti vlastitu ulogu u promjeni sustava. Međutim, može puno nas reciklirati otpad koliko hoće, ali ako nemamo pametan sustav za njegovo zbrinjavanje i sve to završi na istoj hrpi, onda to sve ima ograničeni ili nikakav učinak. Nadalje, pogledajte samo kakav prijevoz koristimo, u kakvim zgradama živimo i na koji način reguliramo energetsku potrošnju. To se sve sustavne stavke koje zahtijevaju promjenu.

Je li pametno rješenje, za manjak prostora za parkiranje u urbanoj sredini, izgraditi još parking garaža?

- Rješenje za to svakako nije takav tip devastacije prostora, koji će sa sobom povući poticanje dodatne kupovine vozila, već u reorijentaciji na druge oblike prijevoza, naročito javnog, te razvoj alternativnih modela kretanja poput car sharinga. Inače, mi u WWF-u bavimo se paradigmom razvoja i društvenim uređenjem. U skladu s tim, svjesni smo da su planetarni resursi ograničeni te da je zagovaranje gospodarskog rasta, kao jedine paradigme razvoja, u direktnoj konfrontaciji s nužnošću održivosti. Mislim da je krajnje vrijeme da pokrenemo raspravu o samim granicama tog rasta, jer je stupanj blagostanja u nekim zapadnim društvima toliko visok da može zadovoljiti sve potrebe građanstva, naravno uz nužnu redistribuciju sredstava. Svjesna sam da će ovo nekoga asocirati na neke druge sisteme, ali takve primjedbe su ovdje irelevantne. Bitno je da osmislimo bolje upravljanje preostalim resursima, a da prestanemo biti opsjednuti povećanom potrošnjom.

Predviđa se da će nam do 2050. trebati 27 planeta kako bi se svaki oporavio od naše ‘ekonomije‘. Je li zeleni rast moguć ili rast briše zelenilo?

Gospodarski rast jedna je od temeljnih postavki kapitalizma bez kojih on, kao takav, ne postoji​. Zagovarate li vi to nekakav oblik društvene revolucije?

- Ne baš, nisam po prirodi revolucionar, a i po struci sam diplomat. Dakle, operiram u sferi mogućeg i traženja kompromisa. Međutim, ne mogu ne primijetiti da danas u svijetu postoji ozbiljan demokracijski deficit, čak i u zemljama koje znamo zvati bastionima demokracije. Populizam je u očitom uzletu diljem Europe i to je jako zabrinjavajuće. Osim toga, današnji mladi, od kojih je dobar dio stasao u uvjetima prekarijata, sve jasnije prepoznaju da današnje socijalno uređenje generira ogromnu nejednakost. Netko ideje solidarnosti i pravednosti može nazvati revolucionarnima, ali za mene su one, u društvu koje je bogatije nego ikad, samo zdravi razum.

Kako tumačite to da, po brojnim metrikama, prosječnog čovjeka uglavnom nije briga za ovakva, prilično apokaliptična, pitanja o kojima smo razgovarali?

- Mi smo svi danas kratkog pamćenja i usredotočeni na vrlo osobne instant potrebe. Dok nekome ne počne gorjeti njegova kuća, neće biti toliko zabrinut. Za sada, na našim prostorima, kvaliteta života još nije bitno dovedena u pitanje promjenama koje se, nažalost, događaju, pa onda i ne pridajemo tome neku veliku važnost. Ljudi su skloni odgađanju i kad kažete nekome da će se nešto dogoditi za 20 godina, obično bude “kako ćemo - lako ćemo”. Osobno, mislim da je u ovim pitanjima puno veća odgovornost na donositeljima odluka i korporacijama.

U prosincu se u Montrealu održava 15. Konvencija o biološkoj raznolikosti gdje se WWF zalaže za postizanje sporazuma sličnog onom Pariškom iz 2015., kojim bi se zaustavio gubitak bioraznolikosti i do 2030. godine osigurala putanja očuvanja prirode. Ipak, zašto bi se itko nadao reprizi ‘Pariza’ čija nijedna stavka se, do današnjeg dana, nije ispoštovala?

- Istina, ti skupovi ponekad stvarno izgledaju kao debatni klub nakon kojeg svi odu svojim kućama i opet nastave “posao kao inače”. Mi bismo htjeli da se postigne dogovor o smanjenju degradacije bioraznolikosti kako bi se, ako je već teško očekivati išta drugo, ta tema više probila u javnost i potaknula raspravu o tim stvarima.

Ako biste se morali okladiti hoće li naša civilizacija uspjeti ostvariti ciljeve za koje se zalažete ili ne… Što biste izabrali?

- Ja sam vječni optimist. Da nisam, ne bih radila ovaj posao. Vjerujem da ljudi, kao vrsta, imaju dovoljno znanja i sposobnosti da se neke stvari počnu raditi bolje i pametnije, ali za to su potrebni suradnja i premošćivanje svjetonazorskih razlika. Tehnologija napreduje rapidno i rješenja se nude. Svakako, trebamo više promišljati budućnost i raditi da nas dočeka kakvom je želimo, a isto očekivati i od ljudi kojima smo povjerili da nas vode.