StoryEditorOCM
ForumDR. ANTE NAZOR

Na Trpinjskoj cesti raspala se ‘velika Srbija‘. Pitanje svih pitanja koje je i danas izaziva dvojbe: Je li se Vukovar uopće mogao obraniti?

Piše Marina Karlović-Sabolić
18. studenog 2021. - 10:12

Kada je te jeseni u studenome pao Vukovar, cijela Hrvatska je bila zavijena u crno. Mjesecima sviknula da joj dani završavaju dramatičnim izvještajima Siniše Glavaševića iz opkoljenoga grada, zemlja se našla suočena s brutalnom istinom.

Jugoslavenska narodna armija Vukovar je sravnila sa zemljom. Pobila, poklala, zarobila i protjerala sve što se kreće. Popljačkala sve što je bilo vrijedno. I time i na istoku Hrvatske zaokružila etnički očišćenu velikosrpsku paradržavu SAO Krajinu. Bili su to dani tuge i bijesa. Brojali smo mrtve, osuđivali zločine i zločince, strepili nad sudbinom zarobljenih, prigovarali Franji Tuđmanu da je žrtvovao Vukovar, zdvajali je li se moglo više pomoći ubijenom gradu.

Trideset godina kasnije znamo i mnoge druge istine. Znamo da je krvavi pir jugovojske počeo na Veleprometu, a završio na Ovčari. Znamo sve o sramotnoj ulozi Veselina Šljivančanina i Mile Mrkšića u trijaži ranjenika iz vukovarske bolnice i njihovom slanju u smrt na obližnjoj poljoprivrednoj farmi. Znamo da je tamo gospodar života i smrti bio kurir kapetana Miroslava Radića Spasoje Petković Štuka, da je na Ovčari ubijen Glavašević, da je Kemal Đodić Kemo zatukao francuskog dobrovoljca Jeana Micheala Nicoliera. Da su silovali zarobljene žene i do smrti mučili zarobljenike. Znamo, između ostalog, i da su Vukovarci srpske nacionalnosti s oduševljenjem dočekali "osloboditelje". Znamo sve o ulozi srpskih akademika u izgradnji mita o Velikoj Srbiji, kao i o poraznoj ulozi Srpske pravoslavne crkve u tom bezumnom projektu. Znamo puno i o ulozi Miloševićevih obavještajaca Frenkija Šimatovića i Jovice Stanišića u pripremi oružane pobune velikosrpskih ekstremista u Hrvatskoj.

image
Joel Robine/AFP

A znamo i kako je na koncu propao san o Velikoj Srbiji.

Povjesničar dr. Ante Nazor, ravnatelj Hrvatskog memorijalno-dokumentacijskog centra, ističe da okolnosti te jeseni Hrvatskoj nikako nisu išle na ruku. Uz to što je imala embargo na kupnju oružja, JNA je upravo u to vrijeme krenula u veliku ofenzivu.

- Od listopada 1991. aktivirano je cijelo hrvatsko ratište. Od juga do istoka JNA i srpsko-crnogorske snage krenule su svom silom na Hrvatsku s ciljem slamanja hrvatskih snaga i okupacije najmanje onoga dijela hrvatskog teritorija koji je velikosrpska politika zacrtala kao dio „velike Srbije“. Tu činjenicu treba naglasiti da bi se razumjele okolnosti obrane Vukovara, kao što se radi objektivne raščlambe ne smije zanemariti ni činjenica da je velikosrpsku agresiju Hrvatska dočekala razoružana, budući da je JNA već u svibnju 1990. preuzela, zapravo otela, naoružanje hrvatske Teritorijalne obrane - podsjeća Nazor.

A zašto je, pitamo ga, JNA svom silom te jeseni 1991. krenula baš na Vukovar?

image
Na fotografiji: Trpinjska cesta
Emica Elvedji/Cropix

- Nakon što su sredinom rujna 1991. teško poražene na Trpinjskoj cesti, agresorske snage pregrupirale su se i 1. listopada, okupacijom Marinaca, presjekle svaku cestovnu komunikaciju između Vukovara i ostatka Hrvatske, no još više od mjesec i pol dana nisu uspjele slomiti upornu i žilavu obranu grada. Istodobno, plan napadne operacije JNA od kraja rujna 1991. da se s jakim snagama iz istočne Slavonije spoji sa snagama 5. banjalučkog korpusa koji je iz BiH prodirao u zapadnu Slavoniju, te krene prema Zagrebu i Varaždinu nije uspio - ističe ravnatelj Hrvatskog memorijalno-dokumentacijskog centra.

Nakon toga JNA prelazi na "plan B".

- Nakon propasti te napadne operacije, kako je na temelju izvora JNA zaključio kolega Davor Marijan, JNA i TO Srbije usmjereni su na razbijanje hrvatskih snaga i zaokruživanje kompaktnog područja gdje su Srbi bili većina ili ih je bilo u većem broju. Glavna zapreka planu bio je Vukovar, jer se nalazio u zaleđu glavnih agresorskih snaga i JNA ga je morao zauzeti da bi se okupirano područje u istočnoj Hrvatskoj zaokružilo u teritorijalnu cjelinu - pojašnjava Nazor.

image
Na fotografiji: Ante Nazor, ravnatelj Hrvatskoga dokumentacijskog centra Domovinskog rata
Dragan Matić/Cropix

Pitanje svih pitanja koje je i danas izaziva dvojbe je sljedeće: Je li se Vukovar uopće mogao obraniti? Postojala su najmanje dva pokušaja deblokade Vukovara, i nijedan nije uspio. Mile Dedaković Jastreb još uvijek žali što u ljeto '91. nisu srušeni mostovi na Dunavu, prigovaralo se 'Liječnicima bez granica' da su nekoliko dana prije pada grada zaustavili proboj hrvatskih postrojbi u Marince, jedinice su se međusobno optuživale za povlačenje tijekom akcije....

- Nažalost, nastojanja Hrvatske vojske i Specijalnih jedinica MUP-a RH da oslobode Marince i deblokiraju Vukovar nisu bila uspješna. Hrvatska vojska, tek u fazi ustrojavanja i sa zanemarivom količinom naoružanja, odnosno prije svega streljiva i tehnike u odnosu na snage JNA angažirane oko Vukovara, imala je ograničene mogućnosti za uspješnu napadajnu operaciju na tom području - navodi Nazor.

Prema njegovim riječima, pokazalo se da s postojećim snagama te s tadašnjom razinom opremljenosti i obučenosti postrojbi, bez ratnog zrakoplovstva i uz nedostatak streljiva za artiljerijsku podršku, Hrvatska nije mogla obraniti grad od napada višestruko brojnijeg i bolje naoružanog agresora.

Tijekom i neposredno nakon rata dugo se izvlačila teza o Vukovaru kao žrtvovanom gradu, naoružanju koje je završavalo u Hercegovini umjesto u istočnoj Hrvatskoj, trgovini teritorijem... Nazor tvrdi da nije točno da je Franjo Tuđman žrtvovao Vukovar kako bi Hrvatska izborila međunarodno priznanje.

- Uz niz manipulacija podacima kojima sudionici velikosrpske politike i agresije na Hrvatsku provode inverziju istine, hrvatski medijski prostor „zagađen“ je i brojnim dezinformacijama s ciljem kompromitiranja hrvatskoga vodstva i Oružanih snaga RH u Domovinskom ratu. S obzirom na to da su događaji u Vukovaru u ljeto i jesen 1991. predmet posebne pozornosti, ali i posebne osjetljivosti hrvatske javnosti, bitka za Vukovar, kao simbol obrane Hrvatske od velikosrpske agresije 1991., idealna je meta za sve koji stvaranje suvremene hrvatske države i obranu Hrvatske od velikosrpske agresije u Domovinskom ratu žele prikazati kao „zločinački pothvat“, a tadašnje demokratski izabrano hrvatsko vodstvo kao nesposobno, neosjetljivo na žrtvu svoga naroda, pa čak i kao izdajničko.

No, ništa od prethodno navedenog nije utemeljeno u izvorima, a „stvaratelji“ takvih informacija svjesno ili nesvjesno zaobilaze činjenice. Primjerice, da je od kraja 1991. do kolovoza 1995., odnosno do siječnja 1998. i završetka procesa mirne reintegracije, Hrvatska oslobodila sva privremeno okupirana područja Republike Hrvatske. Samim time, glasine o prodaji ili zamijeni dijelova teritorija Republike Hrvatske postale su neutemeljene, naglašava ovaj povjesničar.

HVALA IM I dio Srba je, uz Hrvate, branio Hrvatsku!

JNA je na jednako brutalan način okupirala i Škabrnju, vojnu bitku za ovladavanjem prometnica zamijenivši za bestijalne zločine na civilima.

- Jednako kao u Vukovaru, i zločin u Škabrnji potvrđuje da je cilj velikosrpske politike, odnosno agresije na Hrvatsku 1991. bilo stvaranje etnički čiste „velike Srbije“. No, uz ovaj podatak važno je napomenuti i činjenicu da svi Srbi u Hrvatskoj nisu prihvatili takvu politiku. Dio Srba, njih oko 9000, čak je s oružjem, zajedno s Hrvatima i pripadnicima ostalih nacionalnih manjina u Hrvatskoj, sudjelovao u obrani svoje domovine. Hvala im!

21. studeni 2024 11:50