Na Badnjak dijelio torbe s novcem, jednoj obitelji kupio kuću...

Na Badnjak 2017. godine jedan se čovjek, preodjeven u Djeda Mraza, odvezao automobilom u općinu Drnje, sjeveroistočno od grada Koprivnice. U prohladnoj prosinačkoj noći čovjek s bradom pohodio je naselja Drnje, Torčec i Botovo. Sutradan je čitava drnjanska Podravina, koja se naslanja na Mađarsku, brujala o nesvakidašnjem posjetu. Djed Mraz se, naime, zaustavljao ispred domaćinstava i radio ono što Djedovi Mrazovi već rade - donosio poklone. I ne bi tu ništa, dakako, bilo neobično - jer Božić je, kao što znamo, vrijeme darivanja - da Djed Mraz ljudima nije ostavljao torbe.

Točnije, gomilu torbi, od kojih je svaka bila napunjena novcem. Svežnjevi novčanica bili su uredno posloženi, onako kako se viđa u filmovima, a Djedica je uvjereno i bez imalo razmišljanja dijelio kako je i kome stigao. Počeli su raditi telefoni; lokalni ljudi u nevjerici su si dojavljivali posjet kakav baš nitko nije mogao očekivati, a dok su optuživali jedni druge za laži, halucinacije, Djedica je neumorno kucao na vrata, ulazio bez pozdrava te ostavljao ljudima novac. Ciljao je, kažu, najsiromašnije kuće u kraju, a nije se libio ostavljati i duplo.

Osim novca koji je dijelio starijim članovima obitelji, Djed Mraz je najmlađe častio i igračkama te raznim drugim poklonima jer znao je, taj dobri čovjek, da djeci ne znače mnogo svežnjevi novčanica. Odvezao se zatim kući, lakši za nekoliko stotina tisuća kuna, a neki kažu i milijuna, te zaspao s osmijehom na licu. Nesumnjivo, bila je to jedna od luđih večeri u njegovu životu.

Ova iznimna, nevjerojatna podravska priča, kao i svaka od takve sorte, ima nekoliko svojih verzija i načina obrade. One ovise o pripovjedaču i njegovoj umješnosti u pričanju priča, kao i o, istinu govoreći, njegovoj mašti pa ih treba uzimati s dozom rezerve, onako kako se ludo nevjerojatne priče već i uzimaju. Prema jednoj drugoj takvoj verziji, ispripovijedanoj i potvrđenoj od jednog lokalnog dostavljača hrane koji se - ne sasvim nevažno - pokazao kao izniman pripovjedački talenat, misteriozni je čovjek otprilike u isto, božićno vrijeme šetao Koprivnicom s noge na nogu, gledajući svoja posla, kada ga je zaustavila jedna uboga starica te ga upitala za novac.

Prosila je kunu, možda i pet, međutim on joj je odlučio dati tisuću. Ugledavši lice te žene nakon što je primila njegov novac, u njemu se nešto pomaknulo i otada je, kažu, počeo dijeliti novac, i to svima za koje je smatrao da im je potreban. Govori se kako su ljudi tim poklonjenim novcem izgradili kuće, poslali djecu na fakultete, pokupovali zemlju. Neki su, kažu dalje ljudi, uludo potrošili sredstva; opijajući se alkoholom, kockajući i trošeći neodgovorno, onako kako se jedino poklonjeni novac i može trošiti.

Tragom te nevjerojatne priče prvo odlazim na gradsku tržnicu jer - tu su informacije. Koprivnica ima klasičan plac srednjoeuropskog tipa koji se sastoji od poveće poluotvorene hale s visokim, montažnim krovom i pozadinskog prostora gdje se može nabaviti jeftinog tekstila i raznih drugih đinđi.

Tu je i nekoliko restorana s riječnom ribom i ćevapima, a na rubnom dijelu tržnice su mesnice, ribarnice, pekarnice, mliječni proizvodi... Vruće je i atmosfera u gradu graniči s rubnom - osjećam se kao da sam u filmu Fargo. Teško je reći što se točno događa, ali nešto je u tijeku i ima veze s čovjekom s novcem. Dan ide sporo i spokojno, sve je istovremeno uspavano i inertno, naoko obično, ali na drugi pogled vrlo čudno. Kao da se iščekuje kakav rasplet, jer osjećam kako nad čitavim gradom leži nekakav misterij, neka priča koja svojom težinom pritišće ovaj narod.

- Nemam pojma o čemu govorite - odgovara mi prodavač na jednom od 162 stola koprivničke tržnice. Međutim, vidim da ne govori istinu. Način na koji je pomaknuo usnice kada sam ga upitao za čovjeka s novcem odaje mi kako mu je posve jasno o čemu govorim. Otišle su, naime, u blagi smiješak, koji je brzo neutralizirao isforsirano uozbiljenim licem. Kupujem mjericu njegova ribiza, a uzimam i maline. Omekšat ću ovog tipa.

- Vidio si park? - postao je razgovorljiviji.

- Zato sam tu - odgovaram dok ga nudim njegovim voćem.

Nepoznati je donator gradu Koprivnici u ovoj godini podario novi dječji park vrijedan oko 300.000 kuna. Park se nalazi u naselju Lenišće, lijepo je uređen i sastoji se od novih osam igrala, golova za nogomet i stola za stolni tenis. U gradu je ta donacija, naravno, izazvala veliku pozornost, a mještani su donatora brzo povezali s legendom o čovjeku koji je oko Božića išao uokolo i dijelio velike količine novca. Po svoj prilici, reći će mnogi, radi se o istom čovjeku koji je, prema pričama, odlučio uljepšati djeci boravak na otvorenom, i to upravo u kvartu gdje je i sam odrastao.

Odlazim dalje, jer iz ovog prodavača ne mogu više iščupati.

Kavge i iznude

- Znaš kako kažu: malo love - malo problema, puno love - puno problema! - govori mi trojac za drugim stolom koprivničkog placa. Ne skrivaju kako su čuli za čovjeka s novcem, a govore mi kako je jednoj romskoj obitelji iz kraja tamo iza Nove godine kupio kuću i auto. Prema njihovim riječima, neke druge obitelji, koje nisu dobile novac, uskoro su ga počele opsjedati.

Navodno je nastala i takva kavga među tim obiteljima da je morala intervenirati i policija, koja je u to vrijeme primala i kaznene prijave za pokušaje iznuda. Dobročinitelj je time, pričaju ljudi, ostao nemalo zatečen. Nije htio izazvati takvu atmosferu, štoviše, ovo ga je toliko povrijedilo da se povukao u izolaciju te ga nitko više nije vidio. Neki govore kako je u Panami kupio imanje i nekoliko hektara zemlje te da trenutno tamo živi. Drugi pak tvrde kako je ovdje, u gradu, zatvoren u kući iz koje nikada ne izlazi. Treći su uvjereni kako se odselio u druge krajeve gdje sada dijeli novac ljudima koji se oko njega neće potući.

Upravo kao što postoji nekoliko verzija priče o tome kako je podravski bogataš počeo dijeliti svoj novac, tako postoji i nekoliko verzija o načinu na koji se obogatio. Dok su jedni skloni povjerovati kako je prije nekoliko godina napravio softversku aplikaciju koju je prodao informatičkim divovima i tako se obogatio preko noći, drugi govore kako je prije više od desetljeća počeo igrati online poker na nekom opskurnom servisu koji se služio bitcoinima, mnogo prije negoli su oni dobili na vrijednosti kakvu su imali upravo krajem prošle godine.

Tada su to bili samo bezvrijedni internetski novci, za koje nitko nije smatrao kako će se prometnuti u “mejnstrim”, a kojima se u toj inačici online pokera koristilo doslovno u svrhu igre. Naime, oni koji nisu htjeli kockati pravim novcem igrajući tu kartašku igru na mreži, hrlili su na taj servis gdje su opušteno gubili i zarađivali bitcoine, čija se vrijednost u ono vrijeme mjerila u centima. Prema pričama, čovjek je bio umješan u kartama te je skupio popriličan broj tih bitcoina igrajući se na tom servisu, da bi njihova vrijednost za desetak godina porasla za sedam tisuća posto te tako toj osobi priuštila nevjerojatnu zaradu, u rangu velikih nogometnih transfera između kapitalnih svjetskih klubova.

Šećući dalje gradom napokon srećem i Rome, u jednom parku malo izvan samoga centra. Sjede u hladu na klupici i doimaju se razgovorljivima pa prilazim bez oklijevanja. Informacije ovdje plaćam cigaretama, koje sam unaprijed pribavio specijalno za ovu priliku.

- Mi nismo dobili, ali znamo neke koji jesu - govore mi Nenad, Ljiljan i Miro uglas pa posegnu za cigaretama.

- Onima kojima je on pomogao zapravo je odmogao - nastave mi prepričavati božićne epizode podravskog dobročinitelja. Ne spominju, doduše, kostim Djeda Mraza - tu shvaćam kako je taj dio vjerojatno ipak samo legenda, dodatak na priču koji je neki nepoznati pripovjedač, radi atmosfere izlaganja priče i njene živosti, izložio kao istinu ne bi li dodatno zabavio one kojima pripovijeda te tako pribavio njihovu pozornost.

- Bar da su ti ljudi korisno uložili, znaš... Ali oni su kupovali aute, motore i alkohol. Ja ti kažem, drugi dan nakon što je taj čovjek došao u Drnje i dijelio novac, više nije bilo alkohola ni u jednom dućanu, sve prazno! - prepričava Nenad.

- Pa dobro, jeste li vidjeli kako izgleda taj tip? - upitam.

- Taj čovjek uvijek nosi kapuljaču - odgovara Ljiljan čineći kretnju kojom čovjek navlači kapuljaču na glavu. U tom trenutku prilazi i jedna žena, Romkinja.

Ispario iz grada

- Ja sam vidjela novac kod jedne obitelji koja ga je dobila! Držali su ga u škrinjama, uz meso. Ja nisam dobila ništa, ali morala sam na policiju. Bila sam u postaji jer su i mene optužili da sam dobila novac, zapravo da sam ga uzela od neke obitelji, a nisam! Puno naših obitelji se međusobno posvađalo zbog tog novca, znaš - govori žena dok se oko nas skuplja još ljudi. Prilaze razni mještani i dobacuju. Svi su, očito, upućeni u priču, na ovaj ili onaj način. Ulijeću s raznim detaljima, inačicama priče, koje su počesto i proturječne pa ne znam više kome vjerovati. Jedni tvrde kako su vidjeli čovjeka i kako živi iza ugla, a drugi su pak uvjereni da on uopće nije iz Koprivnice. Neosporno je, međutim, da je taj čovjek krajem prošle godine podijelio mnogo novca, što se u društvenoj formaciji okolice manifestiralo na razne načine - od dobrih ulaganja tog poklonjenog novca do međusobnih kavgi i iznuda. Ono što je također neosporno jest da je taj čovjek u posljednjih nekoliko mjeseci ispario iz grada.

Odlazim u Gradsko poglavarstvo, tu će me primiti i kazati mi nešto o donaciji. Mladi gradonačelnik Jakšić je tip na mjestu, ali ni riječi iz njega o misterioznom donatoru. Spominje mi druge razne inicijative. U Koprivnici se gradi, kaže, potrošit će se 45 milijuna kuna na razne projekte. Riječ je o nekakvoj novoj cesti, coworking prostoru, energetskoj obnovi škole, novim doktorskim studijima... Zanimljivo, ali daleko od teme mojega istraživanja pa uskoro odlazim odande jer putem sam uspio saznati u kojem je kafiću dobročinitelj pio kavu, u rijetkim trenucima kada bi uopće izlazio.

- Točno, tu se skuplja ta kripto ekipa, ali sada nema nikoga, probaj navečer - govori mi čovjek na šanku kafića pa nastavlja o tome kako se tu obogatilo još pronicljivih ljudi, koji su ušli u te bitcoin priče davno prije svih. I on ima specifičan izraz lica, izraz koji mi govori kako zna mnogo o dobročinitelju, ali kako ne želi mnogo podijeliti. Uspijevam iz njega ipak nešto izvući pa sada saznajem kako se možda radi i o dva partnera koji su na ovaj način dijelili novac, a ne o jednom. Ni on ne spominje kostim Djeda Mraza. Priznajem, taj dio me pomalo rastužio. Obraćam se zatim šankerici.

- Ja ne znam ništa. Osim toga, to je stara vijest - odgovara mi uz taj sličan izraz lica koji sam vidio toliko puta u tom danu i koji me na podravskoj vrućini već počeo blago izluđivati.

- Inače su šankeri dobro informirani - reterniram pokušavajući biti simpatičan. - A brdo love je, oprostite, uvijek vijest.

Otišao sam iz kafića kada sam shvatio da ni ovdje neću mnogo više saznati. U razgovoru s nekim lokalnim novinarima saznajem kako se radi o briljantnom umu, kako je čovjek stvarno rođeni Koprivničanec i kako je, kako to već biva s briljantnim umovima, pomalo socijalno neinteligentan.

Pod pritiskom

Ovdje priče staju, lokalna štampa nije duboko kopala po temi iz razloga koje nisu htjeli dodatno pojašnjavati. Ipak, saznajem kako ga ovdje više nema. Pritisak stanovništva je nakon dobročiniteljske akcije i dijeljenja novca bio prevelik i čovjek je jednostavno nestao.

Sudbina anonimnog donatora dječjeg parka i kripto-bogataša koji je za Božić uveseljavao potrebite i manje potrebite u okolici Koprivnice tako je postala nešto o čemu se u tom gradu nerado govori. Pa ipak, iz onoga što smo uspjeli saznati, evidentno je kako narod ovdje nije bio spreman za taj tip dobročinstva. Pitanje je i gdje bi ljudi uopće na takvo što bili spremni. Čini se kako je od svega taj dobri čovjek, za kojega neki tvrde kako je hipersenzibilan, pregorio. Njegovi putevi dalje su nepoznati i misteriozni, a iza njega je u ovom kraju ostalo nekoliko izgrađenih kuća, mnogo motora i automobila te poneka prazna polica s alkoholom.

I jedna fenomenalna, nevjerojatna priča koja uključuje kostim Djeda Mraza, torbe s gomilom love i dječji park, izgrađen po svoj prilici na livadi na kojoj je ovaj podravski dobročinitelj i sam odrastao.