Budući da se radi o pitanju koje je od velikog društvenog značenja jer je riječ o sudbinama 125.000 hrvatskih obitelji, meni i nije toliko neočekivano da je Ustavni sud prebacio odlučivanje s Vijeća na cijeli Sud.
Uostalom, i ona prva odluka iz 2016. donesena je na sjednici Suda, a ne Vijeća – kazao nam je Goran Aleksić, koordinator Ekonomsko-pravnog tima udruge "Franak", nakon što je na Ustavnom sudu odgođena odluka o ustavnim tužbama banaka u predmetu "Franak".
Nakon sudskog epiloga na Vrhovnome sudu RH, koji je revizijom potvrdio pravomoćnost presude suca Radovana Dobronića, osuđene banke podigle su sedam ustavnih tužbi kojima zahtijevaju ukidanje revizije.
O tome je 22. prosinca raspravljalo Drugo vijeće za odlučivanje o ustavnim tužbama, koje je zaključio da se predmet zbog šireg značenja upućuje na stručni sastanak, odnosno sjednicu Suda koja će se održati u siječnju 2021. godine.
Dok se u redovima potrošača očekuje odluka Ustavnog suda, iz udruge "Franak" učestalo stižu i informacije o presudama koje su podnijeli oštećeni građani.
Dug po presudi
– U ovome trenutku imamo nekoliko stotina pravomoćnih presuda za preplaćene kamate iz nekonvertiranih kredita, ali svega nekoliko pravomoćnih za preplaćeni tečaj franka, jer je ništetnost CHF-a tek 2018. kolektivno potvrđena. Imamo i pravomoćne presude za preplaćene kamate iz euro i kunskih kredita – kazao nam je Aleksić.
Objašnjava i da sudska praksa nije ujednačena za konvertirane CHF kredite, revizije na Vrhovnom sudu Republike Hrvatske (VSRH), a pokrenute su i za pozitivne i za negativne pravomoćne presude. Podsjetimo, u Hrvatskoj je 55.000 obitelji s konvertiranim kreditima.
– Zacijelo će većina postupaka za konverzije biti u prekidu jer će Sud EU-a odlučivati o dvama pitanjima za konvertirane kredite, jedno Vrhovnog suda, i drugo Općinskog građanskog suda Zagreb, koje je postavljeno točno u sridu. Izlazne naknade za prijevremenu otplatu kredita pravomoćno su utvrđene ništetnima na nekoliko županijskih sudova. Konačno, najviše raduje činjenica o nedavnom pravomoćnom utvrđenju ništetnosti dvaju CHF ugovora – kaže Aleksić, dodajući kako na županijskim sudovima na tisuće presuda čeka pravomoćnost, a oko 30.000 tužbi je u postupku na prvome stupnju.
Na upit isplaćuju li banke potrošačima novac na temelju presuda, Aleksić kaže kako su, prema njegovim saznanjima, naplaćene sve pravomoćne presude u kojima je tražena isplata, bilo milom bilo ovrhom banke, jer ako se banka ogluši o presudu, slijedi ovršni postupak.
I pojedini građani koji su dobili presude kažu da moraju pokrenuti postupak prisilne naplate čak i za manje iznose. Jedan navodi da je Fina u njegovu slučaju ovih dana ovršila RBA za 24 tisuće kuna duga po presudi.
Goran Aleksić ističe i kako važno pravno shvaćanje o ništetnosti CHF ugovora još uvijek nije utvrđeno na Vrhovnome sudu RH.
– Za to pravno shvaćanje bitne su revizije koje se nalaze na VSRH, i ja očekujem da će se tijekom 2021. jasno i nedvojbeno iskristalizirati i pitanje ništetnosti ugovora i pitanje restitucije za konvertirane kredite. Vrhovni sud morat će potvrditi u revizijama i svoje pravno shvaćanje od 30. siječnja 2020. o zastarama preplaćenih kamata za euro i kunske kredite, ali i za ništetnost izlaznih naknada – ističe Aleksić i dodaje kako se postavlja i jedno potpuno novo pitanje, a to je pitanje prava na tužbu za naplaćene ulazne naknade za obradu kredita, po čemu je Sud EU-a u rujnu zauzeo stav da banka ne smije naplaćivati nikakvu ugovorenu naknadu koja nije transparentna, a takva je upravo ulazna naknada za obradu kredita.
Tako je već i Općinski građanski sud 17. prosinca 2020. donio prvostupanjsku presudu kojom se utvrđuje ništetnost ulaznih naknada u dvama kreditima s valutnom klauzulom euro, ugovorenima u HPB-u.
– U svemu tome nevjerojatna je činjenica da banke u arbitraži traže obeštećenje za konverzije, iako je to suprotno odluci Suda EU-a u slučaju Achmea. Banke u konverziji nisu imale štetu, nego su, dapače, ostale dužne sve iznose preplaćenih anuiteta i pripadajuće zatezne kamate. Gotovo sve države članice, ali ne i Austrija, čije su banke pokrenule arbitražu, izišle su 5. svibnja iz bilateralnih sporazuma jer su oni po presudi Achmea suprotni pravu EU-a. Europska komisija zaprijetila je tužbama Sudu EU-a svim članicama koje ne odustanu od arbitraža ili ne sklope nagodbe u vezi s njima, ali nagodbe moraju biti u skladu s pravom EU-a. Budući da je CHF ništetan, pravo EU-a nalaže bankama restituciju duga potrošačima, a ne da je država dužna nešto bankama. To je notorna činjenica – kaže Aleksić.
Arbitražna tijela
Što se tiče pitanja arbitraže, kontaktirali smo dr. Šimu Jozipovića, koji se bavi pravnim savjetovanjem poduzetnika, znanošću te obrazovanjem studenata Ekonomskog fakulteta u Splitu, i to u području financijskog, korporacijskog i gospodarskog prava.
– U sporu Achmea protiv Slovačke, Sud EU-a zauzeo je stajalište da odredbe koje predviđaju nadležnost arbitražnih tijela u investicijskim sporovima unutar EU-a predstavljaju povredu europskog prava. Naime, arbitražnim odredbama iz međunarodnih ugovora, nadležnost za rješavanje sporova prenosi se na arbitražna tijela, čime se u značajnoj mjeri isključuje nacionalne sudove, a time posredno i sudove EU-a, koji jedini imaju ovlasti tumačenja europskog prava – objašnjava dr. Jozipović.
Dodaje kako su, kao reakciju na predmetnu odluku Suda, mnoge države članice u svrhu zaštite pravne sigurnosti te usklađivanja s europskim pravom, potpisale plurilateralni sporazum kojim se otkazuje većina bilateralnih investicijskih sporazuma između država članica EU-a. Međutim, neovisno o potpisivanju predmetnog sporazuma, europsko pravo vrijedi za sve države članice, te i države članice koje su odbile potpisati predmetni sporazum moraju poštovati presude sudova Europske unije. Ova činjenica u bitnome utječe i na međunarodne ugovore koji do sada nisu otkazani.
– Prije svega bi Europska komisija mogla pokrenuti postupke protiv država članica koje odbijaju uskladiti se s europskim pravom. Nadalje, za sve nove arbitražne odluke koje bi se mogle donijeti na temelju još važećih investicijskih sporazuma postoje dvije bitne barijere njihovoj valjanosti, odnosno provedbi. Prva prepreka postoji ako se arbitražni postupak vodio u nekoj državi članici EU-a, jer bi u tom slučaju postojala mogućnost zahtijevati poništenje predmetne odluke zbog njezine povrede europskog prava pred sudom te države članice - kaže dr. Jozipović.
- Druga prepreka postoji u pogledu na ovršnost. Da bi se arbitražna odluka mogla prisilno provesti, mora proći postupak pred nacionalnim pravosudnim tijelima. Stoga se može očekivati da bi se i arbitražni postupci koji su vođeni vezano uz još neotkazane sporazume mogli dovesti u pitanje pred nadležnim nacionalnim sudovima. U konkretnome će slučaju stoga ishod postupka u bitnome ovisiti o mjerodavnim arbitražnim propisima, lokaciji arbitraže i lokaciji imovine koju se želi ovršiti – zaključuje dr. Jozipović.
