Sa Sašom Oseničkim sastali smo se u takozvanom Centru novog života u Petrinji, tik do kontejnerskog naselja na predjelu Sajmište. Privučeni šarenom fasadom, ušli smo u modularni objekt načinjen od kontejnera kao od lego kocaka, koji su na dvije etaže okružili trgić s klupama i božićnom jelkom.
"Ulice" su ukrašene umjetnom travom i vodoskokom. Ima tu kafića, ćevabdžinica, drogerija, više butika odjeće i obuće, čak butiga bijele tehnike i mobitela, odvjetnički ured, tu su kozmetički i frizerski saloni, grijani toaleti, ima čak i lift...
Sve je okićeno, rasvijetljeno, nazivaju ga Šarengrad, "petrinjski Importanne" i svakako još, a namjera mu je bila oživiti obrtnike i poduzetnike pogođene potresom.
Sve je čudesno osim činjenice da se nalazi tik uz naselje u kojemu oko stotinu nevoljnika provodi život u čekanju da se vrate u vlastiti dom. Taman kad smo pomislili da je ustvari baš lijepo da i oni imaju toplo pecivo ili pedikuru blizu "kuće", Saša nas je ošinuo kao mrzlom kišom.
– Ovdje sam ušao samo zbog vas, inače sam se zarekao da unutra nikada neću nogom kročiti.
Na naša upitna lica dodatno se razljutio.
– Sramota! Napraviti ovdje to blještavilo, da u njega gledaju ljudi koji nemaju od čega živjeti. Ćevapi! Pa ja tamo nekim ljudima u kontejnerima nosim ulje i brašno, praktički nemaju za kruh. A za ovo se potrošilo preko trideset i pet milijuna kuna, toliko su kazali, ali to je vjerojatno bilo i puno više. Pa za to su mogli obnoviti i sagraditi nekoliko kuća. Tu je taj Centar života, a odmah do je centar "uzmi pištolj i ubij se" – ljut je. Promucamo nešto o tome kako i obrtnici moraju od nečega živjeti.
– Ma nije na meni da govorim o tome, ali svoje mišljenje imam – odmahuje rukom i poziva nas u naselje, gdje se i dalje živi onako kako smo svi već više puta vidjeli na ekranu. Da, to je, ljudi moji, stvarno tako sivo i jednolično, hladno i umjetno, da ni malo blagdanskih lampica ovih dana neće učiniti blagdan. Sve je to samo ružna instalacija iza koje gasne nada u bolje, iza koje se umire u mašti i čekanju.
Pjesma za 29. prosinca u 12.19
Pred nekim nastambama su i prave jelkice, kao jedini trag prirode na asfaltnom platou. Upravo ih im je Saša pribavio iz donacije i dan prije podijelio obiteljima s djecom, a svima je donio i darove, doveo Djeda Mraza, priredio program na improviziranoj pozornici s toboganom. Danas je dopremio zaostale kutije s darovima.
– Gdje si, Saša naš, ma pravi si. Sve najbolje za Božić! – zahvalni su ljudi. Kad ih je već država zaboravila, barem ih se Osenički redovito sjeti. Od prvog dana kako je potres srušio njegovu Petrinju ne prestaje s humanitarnim radom i, kako kažu, da ga nema, mnogi bi bili gladni.
Za svoj rad primio je priznanje Ponos Hrvatske, a inače je zaposlen u jednoj osiguravajućoj kući, ali bavi se i glazbom. Pjeva i svira, kaže, sve instrumente, školovao se u glazbenim školama u Petrinji i Sisku. Sad je snimio pjesmu "Izgubljeni grad", koju će Croatia Records promovirati na kanalu CMC 29. prosinca točno u 12.19, na godišnjicu razornog potresa u Sisačko-moslavačkoj županiji.
– Ne smijem vam puno otkriti, ali evo samo jedan stih: "Izgubljeni grade, bit ćeš kao prije."
Njegova prva božićna bajka počela je, govori nam, 6. prosinca prošle godine, kad su obitelji Bjelac, za majku s troje djece kojoj je suprug umro, za četrnaest dana podigli kuću od temelja do krova i u koju su se uselili na Badnjak. A onda se dogodio potres.
– Imao sam već tim ljudi i Facebook grupu pod nazivom "Pomoć obitelji Bjelac", a onda smo je samo preimenovali u "Svi za Petrinju". U mojoj je kući bio privatni stožer, stizale su donacije za grad i okolicu iz cijelog svijeta, u početku smo imali šator u kojem smo mjesec i po kuhali po 350 obroka dnevno. Onda smo se fokusirali dalje na gradnju, do sada smo napravili četiri kuće od temelja do krova, smjestili smo brojne obitelji u čvrste objekte...
Saša je okupio donatore i vrijedne volontere, a jedan od njih je i Jakov Čudina iz Trogira, za kojega malo tko u Petrinji nije čuo. Kažu, došao je već dan nakon potresa i ostao do danas. Doma se vratio ovog ljeta tek nakratko i sada stanuje kod Saše s njegovom suprugom i dvoje djece.
– Doša san jednin od ona prva tri autobusa šta je Torcida organizirala, putovali smo deset sati, preko Kutine su nas bili usmjerili, ma to je duga priča, još je bija lockdown, sićate se. Kad smo stigli, pita san šta ću radit, a niko mi ne zna reć. Ludnica je to bila. Ovde san sa Sašom napravija četri kuće i stalno nešto ljudima triba. Država ne radi ništa ili malo, evo tek sad se pred godišnjicu nešto radi, a vidit ćete kad to prođe, ma nema ni ulične rasvjete – ogorčen je Jakov. Vozač je po struci, ali je u koroni ostao bez posla. U volontiranju se, kaže, naprosto pronašao. Čudo je Čudina!
Ovdje u kontejnerskom naselju Saši i njemu pomaže Marija Radošević, čija se unuka Monika, zamislite, zaljubila u volontera iz Splita.
Potres, klizište, korona...
– Daaa, sad je Splićanka, radi u jednom vašem kafiću – nasmijana je Petrinjka čija je kuća, osim potresom, pogođena i opasnim klizištem. Ne nada se, tužno će, da će dočekati obnovu. Kći joj je išla u podstanare, ali gospođa Marija nikada nije sama, posjećuje je trogodišnji unuk, uvijek netko dođe, ljudi se druže i popričaju.
Stvorila su mala gužva pred jednim kontejnerom, iz kojega nam čovjek mahne rukom da se odmaknemo od njegova prozora i tihim nas glasom upozori:
– Rađe se malo odmaknite, imamo koronu ovde.
Korona! Zar još i ona? Na tu pošast ovdje se lako zaboravi.
– Ljudi, stavite maske, tu se čovjek teško razbolio – molećivo će i razumno jedna žena do nas.
U gradiću smo od osamdeset kontejnera sa 135 duša. Njihove su adrese nešto poput S-16 ili pak S-24. Sumrak je i temperatura se spušta. Ljudi se zavukli u toplo. Lampice, kakve su im vjerojatno u prethodnim životima krasile kuće iz kojih se širio miris izgorenih drva, sada tužno titraju na oknima tek toliko da se zna da tu, u tim jednoličnim plastičnim kvadratima, zbilja borave živa bića. Do kada? Do idućeg Božića? Ovaj će, na simboličan način, ovdje ostati pred vratima jer unutra u osamnaest kvadrata nema dovoljno mjesta za čovjeka, a kamoli za drvce. Nad jednu jelkicu tako se nadvilo rublje s tiramola, a drugu zajedno s jaslicama štiti – suncobran!
Jer u centru smo životarenja. Cijela Banovina ili Banija, kako god hoćete, uoči najvećeg kršćanskog blagdana koji podsjeća ljude na ono što bi trebali biti, zapravo je gologlava i bosonoga djevojčica sa žigicama kojoj se već godinu dana povremeno priviđa pečena guska punjena šljivama i jabukama. A htjela se samo ugrijati, zaključit će sutradan prolaznici...