Gotovo 8 milijardi ukupnog duga zdravstva govori da je sustav u ozbiljnim financijskim problemima, odnosno da napokon moramo početi razgovarati o tome kako ga spasiti i pronaći dodatne izvore prihoda kojima bi se osigurala dostignuta kvaliteta zdravstvene skrbi u Hrvatskoj, koja zasad ne zaostaje za onom razvijenih zemalja.
Troškovi su sve veći i s 23 milijarde kuna ne može se pokriti postojeća dostupnost i obim prava pacijenata - ove uznemirujuće rečenice izgovorio je nedavno ministar zdravstva Milan Kujundžić i najavio gdje bi se eventualno moglo dodatno 'zaraditi', uz napomenu da će biti nužan konsenzus svih bez fige u džepu i 'prikupljanja dnevnopolitičkih bodova', piše Jutarnji list.
Dok ministar najavljuje nužnost dodatnih prihoda zdravstva, liječnici su pod stalnim pritiskom ravnatelja koji od njih traže štednju u svakom segmentu, od smanjenja broja operacija, preko potrošnje medicinskog materijala i lijekova, do smanjenja broja pacijenata.
- Zasad se povremeno odgađaju operacije koje nisu hitne kako bi se trošilo što manje, dok kod zbrinjavanja hitnih pacijenta i onih koji boluju od teških bolesti zastoja nema. Istina, moramo po nalogu ravnatelja trošiti manje skupih lijekova, ali to je nemoguće ako poštujemo protokole liječenja.
Činjenica jest da je broj pacijenata nešto smanjen, ali ne onih hitnih i teško bolesnih, ali to sigurno neće donijeti veće uštede - kaže nam jedan zagrebački liječnik, uz napomenu da unatoč 'okružnici' ravnatelja o štednji svakog mjeseca ipak na svom odjelu troši više od limita jer ima i više pacijenata čije liječenje ne može čekati. Naredba štednje rezultirala je duljim listama čekanja koje u prosjeku rastu mjesečno za 10.000 do 15.000.
S obzirom na premale bolničke limite, vjerojatno će se u konačnici dogoditi, baš kao i prošle godine, da se svi 'prebačaji' koje imaju bolnice neće platiti što će se, dakako, 'knjižiti' kao bolnički gubici 'za koje će se, kao i za trenutne, tražiti izlaz'.
Ministar upozorava kako je i dalje problem premali broj građana koji plaćaju doprinose, odnosno da nešto manje od 1,5 milijuna osiguranika osigurava sredstava za liječenje svih 4,3 milijuna građana, što znači da je odnos jedan prema tri, a u EU dva osiguranika osiguravaju liječenje za dvoje onih koji ne rade. Dodaju li se tome i prosječno niske plaće kao temelj doprinosa, godišnje se za zdravstvo u Hrvatskoj izdvaja oko 750 eura po stanovniku, Slovenci izdvajaju 1500 eura, a prosjek razvijenih europskih zemalja je od 3000 do 6000 eura. Da bi sustav došao na 'zelenu granu', odnosno mogao pokrivati troškove, trebalo bi biti barem 1,6 milijuna osiguranika koji plaćaju doprinose.
Ministar kaže da se doprinosi obveznog osiguranja ne mogu povećavati jer bi to bilo pogubno za gospodarstvo pa će oni ostati na 15,5 posto. S druge strane, uštedama koje se pokušavaju provesti u bolničkom sustavu na godišnjoj bi se razini moglo uštedjeti najviše do 500 milijuna kuna, što je i dalje nedostatno.
- Ne isključuje se niti povećanje police dopunskog osiguranja koje je primjerice Slovenija davno pretvorila u dio obveznog osiguranja, a i objedinjena nabava trebala bi donijeti dodatne uštede - rekao je Kujundžić. Kad bi se to primijenilo i u Hrvatskoj, dodatni prihod zdravstva bio bi manji od 100 milijuna kuna. Činjenica je da sustavu godišnje i dalje nedostaje oko dvije milijarde kuna da bi se računi plaćali u zakonskom roku i da se mogu pratiti inovacije u liječenju.
Za pokrivanje te zdravstvene proračunske rupe od gotovo 8 milijardi kuna, od čega je dospjelo na naplatu oko 4 milijarde, a od toga su više od polovice troškovi za lijekove, zasad nema plana. Ministar se 'brani' lokalnim izborima i tvrdi da će, primjerice, funkcionalno spajanje 14 bolnica krenuti u lipnju, što znači da će tzv. status quo u sustavu trajati ipak predugo.
Naime, i prošle su se godine, tijekom vladavine prethodnog ministra, gomilali dugovi, a u sustavu nije bilo nikakvih pomaka. Uslijedile su pripreme za lokalne izbore, što je situaciju dodatno zakompliciralo jer je primjerice predsjednik Upravnog vijeća HZZO-a Drago Prgomet u gradonačelničkoj kampanji, što znači izvan sedla HZZO-a više od mjesec dana, odnosno 'posao opasno stoji na mjestu'. Čak je i nedavna sjednica toga tijela održana telefonski!?
Činjenica jest da je ministar u pravu kad kaže da prihodi sustava moraju biti veći, odnosno barem 25 milijardi, ali zasad nema plana koji bi jasno govorio gdje će biti izvori dodanih prihoda.
- Moramo otvoriti ozbiljan razgovor sa svima i o svim mogućnostima - ustraje ministar. Čak ne previše glasno, spominje i novu sanaciju nakon zadnje završene 2014., kada je stigla državna financijska injekcija veća od 6,5 milijardi kuna. Bila je to jedna od jedanaest sanacija koje su provedene u zdravstvu od 1994., odnosno ukupno je tako pokriveno oko 20-ak milijardi dubioza u sustavu.
Međutim, problem koji se teško odnosno gotovo nikako ne otvara kad se govori o zdravstvenim gubicima dug je države prema zdravstvenom proračunu, koji se svake godine povećava za oko milijardu i pol ili dvije milijarde kuna. Od 2012. do kraja 2016. državni je proračun zdravstvu ostao dužan 7,8 milijardi kuna, a isti se sustav plaćanja obveza iz državnog proračuna nastavio i u ovoj godini. Da je država platila svoje obveze, duga u zdravstvu očito ne bi bilo.
Naime, prema zakonima iz proračuna treba godišnje izdvojiti oko 4 milijarde kuna za zdravstvenu skrb neosiguranih osoba poput nezaposlenih, socijalnih slučajeva i zatvorenika, i to za osnovno osiguranje i dopunsko, ali i dio od trošarina na cigarete. Primjerice, zdravstvo bi trebalo dobiti trećinu od trošarina na cigarete, a godišnje dobije manje od petine od ukupno 4 milijarde kuna. Ne plaćaju se niti sve police dopunskog osiguranja za neosigurane osobe, premda država na njih ima popust veći od 50 posto.
S obzirom na to da ministar spominje dijalog, bit će zanimljivo vidjeti hoće li u njemu sudjelovati i ministar financija koji kao i njegovi prethodnici uporno tvrdi da novca za to nema!? No, pravo je pitanje zašto država donosi zakone koje ne poštuje, odnosno ne plaća svoje dugove s izgovorom - nema novca - i tako dovodi cijeli jedan sustav u nemilu situaciju.
Država bi trebala pokazati barem dobru volju tako da iz godine u godinu povećava iznos transfera u zdravstvo za od 400 do 500 milijuna, kako bi u tri godine došla na 'nulu', a sustav napokon dobije jasnu sliku o tome koliko novca nedostaje i koliko se 'dodatno treba zaraditi', odnosno smanjiti postojeća prava.
O iznalaženju novih izvora prihoda doista treba ozbiljno razgovarati, ali to neće ići bez dogovora o konačnom provođenju master plana bolnica, kategorizacije i akreditacije bolnica, nakon čega bi se znalo tko i što treba raditi, a primjena kliničkih smjernica u liječenju mora biti obvezna. O osnivanju centara izvrsnosti govori se godinama, a njegova realizacija i dalje šteka.
Posebna priča u zdravstvenom sekstoru je menadžment u zdravstvu u čijim je rukama prošle godine bilo oko dvadesetak milijardi kuna, a odabir menadžmenta i dalje više ovisi o politici, umjesto o sposobnostima, piše Jutarnji list.